Veselo je bilo u Kvaku, u kafiću koji je početkom i sredinom devedesetih bio omiljeno okupljalište rukometaša Zagreba, ali i reprezentacije. Tu su se do ranih jutarnjih sati slavili najveći rukometni uspjesi. Ono što je za košarkaše bio Saloon, to je za rukometaše Kvak. A bilo je jučer veselo jer su se nakon dvadeset godina ponovno okupili rukometaši koji su na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine osvojili zlato. Ponovno su sjeli za stolove, popili piće. Baš kao nekada, prije dvadeset godina. Povod je bilo snimanje dokumentarnog filma o tom uspjehu – Prvi put.
Od 16 igrača došlo njih 11
– Uh, nisam dugo ovdje bio. Nekako mi se čini da se unutrašnjost kafića promijenila – komentirao je Vladimir Jelčić, sjajno lijevo krilo, danas trener podmlatka zagrebačkog Medveščaka.
Od 16 igrača jučer su se na snimanju pojavili Valter Matošević, Vladimir Jelčić, Alvaro Načinović, Božidar Jović, Slavko Goluža, Vladimir Šujster, Bruno Gudelj, Zoran Mikulić, Patrik Ćavar, Valner Franković i Zlatko Saračević. Nedostajali su Nenad Kljaić (radi kao trener u Saudijskoj Arabiji), Irfan Smajlagić (radi kao trener u Iranu), Goran Perkovac (živi u Švicarskoj), Venio Losert (na putu u Tursku) te Iztok Puc koji je preminuo.
– Do sada smo se uvijek okupljali na sprovodima – istaknuo je Vladimir Šujster, desno krilo reprezentacije. Iz Atlante nema ni Velimira Kljaića, trenera, i Vladimira Nekića, tehnika, koji su preminuli.
– Ove je godine je 20. obljetnica tog povijesnog uspjeha i mislim da je važno odati priznanje i prisjetiti se tog velikog sportskog uspjeha. Radi se o generaciji koja nije ušla u rukomet zbog profita, nego iz strasti. Bili su vrlo netipični sportaši kojima je pokojni trener Kljaić dozvolio da budu ono što jesu, fakini, ali je od njih tražio da ginu na terenu. A to su i učinili. Upravo zbog toga, moje velike ljubavi prema rukometu, a i mog višegodišnjeg novinarskog staža, odlučila sam još jednom posegnuti u arhivu i zajedno s glavnim akterima tog vremena ispričati jednu istinsku sportsku priču – izjavila je scenaristica i urednica filma Mirjana Hrga.
Prije rukometaša Hrga je snimila razgovore s Antunom Vrdoljakom, u to vrijeme predsjednikom Hrvatskog olimpijskog odbora koji je dečkima na postolju davao zlatne medalje, i s legendarnim rukometašem Hrvojem Horvatom čija se kći udala za Iztoka Puca.
– Obojica su se usred razgovora rasplakala. Toliko su ih emocije ponijele – istaknula je Hrga.
Jedan od rijetkih igrača te generacije koji se nije okušao kao rukometni trener jest Patrik Ćavar.
– Mislim da sam dobro napravio kada gledam kakve sve stresove proživljavaju treneri. Igram rekreativno tenis. Samo, počelo me u posljednje vrijeme sve boljeti. Nema dana da se ne ustanem iz kreveta a da me nešto ne zaboli – istaknuo je Pako, jedno od najboljih svjetskih lijevih krila tog vremena.
Načinović: Dobra je penzija
U razgovor se ubacio i Šujster.
– Mene leđa tako nekada bole da ne mogu sam ni čarape obući.
Alvaro Načinović, koji je uz Jovića i Nenu Kljaića bio kružni napadač u Atlanti, već pet godina ništa ne radi u rukometu.
– Nema posla. Sreća da kao olimpijski pobjednik dobivam sportsku mirovinu. Ne znam kako bi preživio bez tog novca – rekao je Alvaro čiji stariji sin također igra rukomet.
– Visok je 1,98 metara i, naravno, igra na mjestu pivota – pohvalio se Načinović.
>> Patrik Ćavar među najtrofejnijima, Šepkin rekorder
Tko je platio rundu?