Nenad Bjelica, nogometni trener, gostovao je na Simposaru, gdje je sudjelovao na panelu "Liderstvo u nogometu: odluke, pritisak i autoritet". Na početku se prisjetio svoje trenerske epizode u Speziji, koja je trajala samo 60 dana.
Teško je nekog otpisati
– Dan utakmice. Da, nedjelja je za trenere veliki pritisak i nije svakome praznik. Naravno, što si mlađi trener, teže se nosiš s pritiskom. Što si neostvareniji trener, također ti je teže. Kako stvaraš reputaciju i ime, sve ti postaje lakše. Tako je s godinama taj pritisak meni osobno postao manji. Svi znamo da utakmica može završiti pobjedom, remijem ili porazom. Nekada stativa odluči hoće li lopta ući ili izaći. Tako da je mir sa samim sobom jedan od načina lakšeg nošenja s pritiskom – rekao je Bjelica.
A kada morate birati igrače za utakmicu, koliko je to teško? Kakav je to pritisak?
– Što se tiče izbora igrača, teško je jednom igraču reći "ne". U početku me bolio želudac kada sam dvojici ili trojici igrača, koji su možda zaslužili igrati, morao reći da neće biti među 18. To je teško. Ali s godinama i iskustvom počneš to gledati kao nešto normalno i više ti nije problem odlučiti jer to je tvoj posao – izabrati 18 najboljih, 16 najboljih ili 23 najbolja igrača. Najbolje je kada imaš mogućnost svih 23 igrača staviti u kadar jer se tada svi osjećaju dijelom grupe. A ja sam trener koji jako puno drži do grupe i nikome ne dopuštam da se postavi iznad momčadi.
Poznato je da ste trener koji ne voli tiki-taku?
– Bio sam trener Dinama kada sam gledao utakmicu Hrvatska – Španjolska. Više se ni ne sjećam je li to bila Liga nacija ili neko drugo natjecanje u Zagrebu. Gledao sam tu utakmicu i nakon prvog poluvremena htio ustati i otići. Španjolska reprezentacija imala je 80 posto posjeda lopte, a nije uputila nijedan udarac na vrata. To nije nogomet koji ja volim ni gledati ni igrati.
U kojem se smjeru mijenja nogomet?
– Mislim da se sve vraća u krug. Ono što je bilo prije pet godina sada je opet aktualno. Danas su popularni sustavi 3-5-2 ili 3-4-3, a za nekoliko godina opet ćemo se vratiti na 4-2-3-1 kada govorimo o sustavima igre. Vidimo da PSG, koji igra finale Lige prvaka, u nekim situacijama igra vrlo pragmatično. Meni kažu da sam pragmatičan trener zato što smanjujem rizik u prvoj trećini terena, odnosno u igri s vratarom. Smanjujem rizik na minimum, ali naravno da moraš imati igrače kako bi mogao riskirati. Ako nemaš igrače za to, onda je za mene besmisleno pokušavati nešto što ne možeš provesti.
A hoće li individualci ponovno dobiti veću slobodu? Hoće li se pojaviti novi Maradona, Ronaldo ili Messi?
– Ma hoće. Imate danas Yamala. Takvi se igrači ne pojavljuju često. Talent je iznimno važan i svi vrlo dobro znamo koliko je važno igrati jedan na jedan i stvarati višak. Čim stvoriš višak, već si u određenoj prednosti pred protivnikom. Takvi igrači, dribleri i individualci, uvijek će biti iznimno cijenjeni.
Bili ste trener u Austriji, Italiji, Njemačkoj, Turskoj i Poljskoj. Kakvi su Vaši stavovi kada su u pitanju menadžeri?
– Meni se menadžeri ne obraćaju jer znaju da sa mnom nemaju što pričati. Tako da tu imam jako jasan stav. Imao sam jednu priliku u Dinamu, kada sam bio trener, razgovarati s nekim ljudima koji su menadžeri i koji su duboko u tom svijetu. Jasno sam im rekao kakva je situacija oko nekih njihovih igrača i oni su to prihvatili. Ne smiješ nikome obećavati nešto što ne možeš ispuniti. Ako im odmah na početku kažeš kakva je situacija, oni će to razumjeti. Ja sam se jednostavno držao toga i nikada nisam imao problema. Ali imao sam vrlo malo razgovora s menadžerima. Imate sada jednu situaciju u Osijeku. Prije nekoliko dana jedan igrač, dečko od 22 godine, kojega volim i kojemu sam dao ugovor u Osijeku, pokupio se na poluvremenu i otišao sa stadiona jer nije bio zadovoljan što nije igrao. Pa je li to normalno? Je li to normalna situacija? Ja sam to doživio unutar kluba, od sportskog direktora, kod igrača kojeg sam potjerao jer se nije ponašao u skladu s vrijednostima koje svi imamo unutar kluba i koje se moraju štititi. Dva mjeseca prije nego što sam otišao iz kluba, taj sportski direktor govori tom igraču: "Ma on ti je bivši za dva mjeseca." Hoću reći, nisu samo menadžeri ti koji ruše autoritet trenera. To su i uprave klubova. Uprava kluba može jačati autoritet trenera, ali ga može i rušiti - istaknuo je Bjelica i dodao:
Ispravan potez Bobana
- Evo, imate primjer Dinama. U kriznim trenucima tijekom jeseni predsjednik Boban stao je iza svog trenera, zaštitio ga i izgurao sezonu do kraja te napravio jako uspješnu sezonu. Prošle godine Dinamo je promijenio četiri trenera. Hoću reći, uprave klubova, predsjednici pa i sportski direktori, oni su ti koji nama jačaju autoritet ili nam ga ruše. Ne samo menadžeri, ne samo roditelji, koji također rade veliku štetu. Unutar sustava može biti puno problema. Razni su interesi, vrti se puno novca i svatko se želi okoristiti. Nekome nije dovoljan predsjednik, nekome sportski direktor, pa sportski direktor radi protiv tebe jer želi dovesti nekoga svoga. I s tim se moraš nositi. Ali u konačnici pati klub.
Iskustva iz Union Berlina?
– Bio sam trener u Berlinu nekoliko mjeseci. Na tjednoj bazi imao sam tri ili četiri igrača na razgovoru: "Zašto ne igram? Što trebam napraviti?" Sa svakim sam razgovarao pristojno. Teška vremena stvaraju jake ljude, a lagodna vremena stvaraju slabiće. U svojoj igračkoj karijeri nikada nisam otišao treneru i pitao ga zašto ne igram. Što bih time dobio? Šuti, radi. Potpisao si ugovor da radiš i treniraš. A trener je taj koji odlučuje. On bira 11 igrača za koje misli da mu mogu donijeti pobjedu – zaključio je Bjelica.
Otvori KEKS Pay
