Zbog njegove upornosti, ustrajnosti i borbenog duha, Ivo Karlović ima mnogo poštovatelja u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta.
Bio je 14. tenisač svijeta, osvojio je osam turnira, ima pozitivan učinak s Đokovićem, ali ono čime najviše oduševljava ljude je njegov stav, odnos prema životu i sportu, to što ga ništa nije moglo slomiti: ni siromaštvo, ni podcjenjivanje, ni ozljede.
Na dan kada je napunio 40 godina otvorio je dušu za službenu stranicu ATP-a.
Kriza u Roland Garrosu
– Počeo sam igrati tenis sa šest godina i, iskreno, nije mi se na početku sviđao jer ga nisam razumio. No, poslije sam ga zavolio. Čekao sam da padne mrak kako bih sam mogao trenirati satima. A kad sam imao 11 godina počeo je rat i bilo je još teže – počeo je Karlović svoju priču dodavši:
– No i kad sam postao profesionalni tenisač, život mi nije bio lakši. Nisam se uspio probiti u Top 100 do svoje 24. godine i bilo je trenutaka kada nisam vidio izlaz. Da bih preživio i zaradio novac za odlazak na veće turnire, morao sam igrati na klupskim prvenstvima u Hrvatskoj, Sloveniji i Njemačkoj. Ali pomirio sam se s tim da sam bez novca, a nije me pogađalo ni to što ponekad ne bih mogao ostati u službenom hotelu do kraja turnira. Sve sam to mogao pretrpjeti samo da bih preživio u profesionalnom tenisu i nekako se popeo na ATP listi.
Ali bilo je i kriza...
– Prošle godine u jednom sam razdoblju izgubio želju za treniranjem. Najgore sam se osjećao na Roland Garrosu (poražen je u prvom kolu od Francuza Mouteta, 141. tenisača svijeta – op. a.), jedva sam čekao da odem kući. Teško mi je bilo i držati reket u rukama, a ni ispadanje me nije pogodilo kao nekada. Imao sam 39 godina i dvoje djece kod kuće. Kad sam ih napuštao, bilo mi je teško i učinilo mi se da ljubav prema tenisu više nije tako jaka. Zbog toga sam u rujnu pao na 138. mjesto. Jedno je bilo boriti se protiv posljedica encefalitisa (virusne upale mozga – op. a.), a sasvim drugo i puno teže boriti se protiv sebe i pobijediti.
Ivi je trebao novi izazov i on ga je ubrzo pronašao:
Gode usporedbe s Connorsom
– Postavio sam si cilj: želim zaigrati na glavnom turniru Australian Opena. Odlučio sam to postići nastupanjem na pet challengera, što nije tako jednostavno. Znao sam da nemam veliki prostor za pogrešku i to mi je dalo snage za novu borbu. I stigao sam do Australian Opena, odigravši prije toga i finale Punea (poraz od Andersona u tri tie-breaka – op. a.), što me je dovelo u poziciju da sljedećih mjeseci mogu nastupiti na mnogim velikim turnirima.
Među ostalima, Ivo će zaigrati i u Wimbledonu, 15. put u karijeri, a ondje ga, vjerujte, nitko ne želi vidjeti s druge strane. Pobjeđivao je i Hewitta, Tsongu...
– Navršio sam 40 i mislim da još uvijek dobro radim, volim i trenirati i nastupati. Sretan sam da mogu igrati tenis na visokoj razini. Svaki put kad postignem neku važnu pobjedu, uspoređuju me s Connorsom ili Rosewallom. Znam da se prije svega radi o godinama, ali to mi je baš “cool”, veseli me. Ne osjećam se slabijim niti sporijim nego kad sam imao 38 pa zašto bih prestao? Kad nešto volite, sve postaje lakše. Lakše trenirate, lakše putujete, lakše se borite na terenu. Još uvijek volim ovaj sport i još nisam rekao zadnju riječ.
>> Pogledajte kako je Thompson iz ringa pjevao za Hrgovića!
Borbenog duha? Pogledajte finale Davis kupa u Zagrebu, pa onda to recite. Poštenije bi bilo da je pustio nekom drugom da igra taj peti meč nego da ga samo tako prepusti Argentincima.