Da je sudbina htjela drugačije, Todor Toše Proeski danas bi, okružen obitelji i prijateljima, slavio svoj 45. rođendan. Prošlo je više od osamnaest godina otkako je njegov život tragično prekinut u prometnoj nesreći kod Nove Gradiške, no vrijeme nije uspjelo izbrisati trag koji je ostavio. Bio je više od pjevača, postao je simbol generacije i fenomen koji je svojim anđeoskim glasom i nevjerojatnom karizmom uspio ono što se činilo nemogućim: ujediniti cijelu regiju, podsjetivši je na ljubav, toleranciju i dobrotu. Njegova glazba i danas odzvanja radijskim postajama, a priča o skromnom mladiću iz Kruševa koji je osvojio Balkan i dalje živi, prenoseći se s koljena na koljeno kao legenda o čovjeku koji je prerano otišao, ali je zauvijek ostao.
Rođen u Prilepu, a odrastao u Kruševu u skromnoj cincarskoj obitelji, Toše je od malih nogu pokazivao izniman glazbeni talent. Uz oca Nikolu, samoukog glazbenika, i majku Dominiku, od koje je naslijedio predivan glas, glazba je bila dio njegove svakodnevice. Prvi put je javno nastupio kao dvanaestogodišnjak na dječjem festivalu "Zlatno slavejče" s pjesmom na cincarskom jeziku, a profesionalnu karijeru započeo je sa samo petnaest godina. Uspjeh je došao brzo. Hitovi poput "Usni na usni" i "Sonce vo tvoite rusi kosi" vinuli su ga u zvjezdano nebo Makedonije, a prvi album "Nekade vo noḱta" (1999.) potvrdio je da se rodila velika zvijezda. Paralelno s karijerom, usavršavao je svoj talent na Muzičkoj akademiji u Skoplju, gdje je bio jedan od najboljih studenata, a pjevanje je učio i u New Yorku kod profesora Williama Rileyja, mentora Luciana Pavarottija.
FOTO Pogledajte atmosferu na dodjeli nagrade Rock&Off, najboljeg tuluma u Zagrebu
Njegova popularnost uskoro je prešla granice Makedonije. Nakon rasprodanih koncerata u Beogradu i pobjede na Beoviziji 2003. s pjesmom "Čija si", Toše je postao miljenik publike diljem bivše Jugoslavije. Godine 2004. predstavljao je Makedoniju na Eurosongu u Istanbulu s pjesmom "Life", a iste godine probio se i na hrvatsko tržište, ponajviše zahvaljujući suradnji s Tonijem Cetinskim na duetu "Lagala nas mala". Albumom "Dan za nas" osvojio je hrvatsku publiku koja ga je prigrlila kao svojega, a hitovi poput "Srce nije kamen" postali su najizvođenije pjesme na domaćim radijskim postajama. Njegova karijera bila je besprijekorna, a BBC ga je s pravom nazvao "balkanskim Elvisom Presleyjem".
Ipak, ono što je Tošu izdvajalo od drugih nije bio samo njegov glas, već i njegovo ogromno srce. Humanitarni rad bio je neodvojiv dio njegova života, nešto što je, kako je sam govorio, naučio u obitelji. Godine 2004. postao je regionalni UNICEF-ov veleposlanik dobre volje, a njegova pjesma "This World" postala je himna organizacije. Dobitnik je prestižne nagrade Majke Terezije za svoj dobrotvorni rad, a popis njegovih djela je beskrajan: financirao je obnovu dječjih klinika, gradio samostan, organizirao nebrojene koncerte za pomoć bolesnima i siromašnima, a sav prihod sa svog posljednjeg, veličanstvenog koncerta u Skoplju 5. listopada 2007. donirao je za obnovu makedonskih škola. Mnogim svojim dobročinstvima nikada nije javno govorio, pomažući tiho i samozatajno, potvrđujući nadimak anđela koji su mu obožavatelji s pravom dali.
Iza blještavila pozornice, Toše je bio duboko religiozan i obitelji posvećen mladić. Sestra Dori i njezin suprug Slaven često su svjedočili o njegovoj jednostavnosti i skromnosti. U svakoj torbi nosio je ikone i brojanice, a s putovanja u Jeruzalem donio je drveni križ koji je smatrao svojom najvećom relikvijom. U rodnoj kući u Kruševu, koja je danas spomen-dom, imao je posebnu sobu samo za plišane medvjediće koje je dobivao od obožavatelja, a koje je kasnije darivao dječjim domovima. Najveću radost pronalazio je u igri sa svojim nećacima, Kristijanom i Nikolom, koje je obožavao. Bio je zvijezda koja nije imala mane, umjetnik koji bi ponekad zapalio cigaretu ili popio pivo, ali čiji je životni moto bio jednostavan i glasan: "Volite se!"
Svijet se srušio u rano jutro 16. listopada 2007. godine. Na autocesti A3 Zagreb-Lipovac, kod Nove Gradiške, Volkswagen Touareg u kojem je Toše spavao na suvozačevom mjestu udario je u kamion. Preminuo je na licu mjesta. Vijest o njegovoj smrti odjeknula je Balkanom poput groma, prekidajući programe na televizijama i radijima. Tuga je bila opipljiva, iskrena i sveprisutna. U Makedoniji je proglašen dan žalosti, a ispraćen je uz najviše državne počasti u svom Kruševu. Njegov odlazak nije oplakivala samo obitelj, već milijuni ljudi koji su u njemu vidjeli simbol nade i dobrote.
Njegovo nasljeđe i danas živi. Nacionalni stadion u Skoplju nosi ime "Nacionalna arena Toše Proeski", a njegov album na engleskom jeziku "The Hardest Thing" objavljen je posthumno. No, najveće nasljeđe ostavio je u svojim pjesmama i u poruci koju je neumorno slao. Njegova posljednja rečenica s posljednjeg koncerta, "Ve sakam site!" (Sve vas volim!), ostaje kao testament čovjeka čija je misija bila širiti ljubav.
Otvori KEKS Pay
