Zbog njegova britkog jezika i humora u emisiji “RTL Direkt” vole ga i publika i struka, pa iako mu je ove godine izmakla Večernjakova ruža za TV osobu godine (za razliku od lani), Ruža za TV emisiju godine krasi upravo redakciju te popularne magazinske emisije. Zorana Šprajca mnogi smatraju najpopularnijim TV voditeljem i komentatorom, a za Ekran je otkrio da mu gode pohvale, da se užasava svojih fora koje su ga proslavile, da uživa kada mu šefuju žene (i na poslu i kod kuće) te odgovorio na pitanja jesu li ga ikada u karijeri pokušali cenzurirati i hoće li jednog dana napisati memoare.
Uoči dodjele ovogodišnje Večernjakove ruže izjavili ste kako bi vam nagrada za TV osobu godine bila važnije od Oscara. Ta vam je nagrada ipak izmaknula, no je li vam Ruža za TV emisiju godine – “RTL Direkt” – donijela jednaku satisfakciju?
Ma, rekao sam da je već i sama nominacija za Večernjakovu ružu poput nominacije za Oscar. Svoju sam taštinu kao TV osoba godine zadovoljio lani, a ove godine mi je stvarno bilo stalo da nagradu može podijeliti cijela ekipa “RTL Direkta”. Prije svega Mojmira Pastorčić i Danka Derifaj, urednice koje su emisiji dale novu energiju, živost i zanimljivost. I samo nas troje znamo koliko je teško svakoga radnog dana napraviti magazinsku emisiju u kojoj se na dnevne događaje možeš osloniti prvih 10-ak minuta, a ostalih dvadeset publici moraš pružiti nešto sasvim novo i nešto sasvim drukčije. To nam evo uspijeva već treću godinu, a tog uspjeha ne bi bilo da se tom naporu svakog dana ne pridružuje i naš producent Miro Lujić i stvarno sjajna ekipa novinara koji iz televizijskog medija znaju izvući ono najbolje i najatraktivnije. To je od prve do zadnje sekunde emisije timski rad i stvarno je lijepo što su taj tim prepoznali i naši gledatelji i vaši čitatelji. I to tako da smo već u prve dvije godine “Direkta” osvojili sve što smo mogli osvojiti i sad možemo mirno čekati penziju.
Gdje držite statuu i tko se o njoj brine?
Trenutačno je na zajedničkom stolu između Mojmire i mene. Nažalost, to je tipičan novinarski stol zatrpan novinama, papirima i svakakvim drangulijama, pa nije baš neko reprezentativno mjesto, ali šef nam je za nju obećao kupiti vitrinu, pa ćemo je primjerenije udomiti. Dobro nam dođe i na tom našem stolu; kad me slomi posao, pogledam je, pomirišem, odmorim dušu i podsjetim se da se svaki trud na kraju isplati.
Mnogi vas smatraju najpopularnijim novinarom i urednikom u Hrvatskoj. Gode li vam te pohvale?
Laže tko kaže da mu ne gode; naravno da gode, televizijom se i bave tašti ljudi, a ako netko prije televizije i nije bio tašt, na televiziji to svatko postane. Bitno je da vas te pohvale ne odnesu u nebo i da ne izgubite doticaj sa stvarnošću, bitno je da shvatite da niste popularni jer ste bogom dani nego zato što naporno radite i zato što imate vrhunsku ekipu koja vas drži na vrhu te popularnosti. Evo, ja sam na televizijskom nebu već gotovo 15 godina i nikad nisam bio toliko popularan. Dakle velik dio te slave pripada emisiji koju radim i ljudima s kojima radim. Zato ta Ruža i pripada njima, a ne meni.
Emisija “RTL Direkt” uvijek je obojena vašim britkim, vrlo često i šaljivim komentarima – koliko zapravo novinarskog i uredničkog posla odrađujete na emisiji?
Mislim da svaki dobar novinar i urednik ne radi jedino kad spava. Od jutra do večeri upijam sve oko sebe, pokušavam čuti ili vidjeti nešto što se može iskoristiti u emisiji, naša uredničko-novinarska WhatsApp grupa ne miruje ni petkom ni svetkom. Ponekad sam sebi idem na živce, a pogotovo idem na živce svojim ukućanima, ali sad sam se nekako istrenirao da makar ujutro uz doručak ili kavu odložim mobitel i ugasim vijesti. Sad se polako sve više oslanjam na Mojmiru, ona uglavnom vodi brigu o ovom težem, magazinskom dijelu emisije, osmišljavanju tema, priloga i gostiju, a ja brijem po politici, ekonomiji i zafrkanciji, tako da mi je sad mnogo lakše nego prije.
Kako smišljate komentare, dođu li vam neki instinktivno tijekom emisije?
Ovisi, ako je neki ozbiljniji komentar, onda je svaki barem tri puta prošao i moju i Mojmirinu redakturu, a prije nego što ga uopće napišem, pustim ga da mi se u glavi sat-dva malo paca. No zna se dogoditi i neka brzopotezna reakcija na nešto što je upravo bilo u emisiji, ali to ne ispadne uvijek dobro. Televizija je jako zahtjevan medij i ako vam se u glavi nešto čini kao dobra fora, kad je izgovorite pred kamerom, na televizoru u nečijem dnevnom boravku to može ispasti jako glupo. Uglavnom se užasavam tih mojih fora koje su me kao proslavile i nikad se ne gledam na snimci. Mislim da bi ih netko drugi mnogo bolje ispričao ili prepričao.
Jeste li ikada dobili kritiku nadležnih zbog nekog svog komentara?
Divota je komercijalne televizije da su ti jedino nadležni gledatelji. Naravno, u okviru profesionalnog standarda koji svako novinarstvo, pa i TV novinarstvo mora imati. I, naravno, u okviru vlastite profesionalne i ljudske odgovornosti i savjesti.
Jesu li vas ikada u karijeri pokušali cenzurirati? Ako jesu, što ste tada učinili; ako nisu, što biste učinili u toj situaciji?
Bilo je pokušaja cenzure, ali više na razini uvjeravanja. Nikad se nitko nije usudio reći: “E, ovo ne smiješ/ne možeš objaviti.” Ako bi netko došao s jačim argumentima ili činjenicama od mojih, ne bih imao ništa protiv da odustanem od priče. Ali takvih je slučajeva bilo zanemarivo malo. Obično vam između redaka nastoje sugerirati da nešto baš ne bi bilo zgodno objaviti, ali ja se u takvim situacijama pravim da ne znam čitati između redaka, pa uglavnom dignu ruke i puste me na miru. Ne treba se uvijek praviti pametan, nekad se dobro praviti glup.
Mislite li da mnogi novinari danas zbog egzistencije sami sebi nameću autocenzuru, posebno politički novinari, i da se zbog toga ne smiju zamjerati političarima/moćnicima?
Ma, kakvi politički moćnici, politička moć doseže samo do HRT-a, gdje ima izravan zakonski utjecaj na izbor vladajuće garniture, i na lokalnoj razini, gdje mediji ovise o financiranju lokalnih moćnika. Komercijalni mediji nacionalne razine danas imaju mnogo većih problema i briga od toga što će koji političar reći. Prije svega se bore s tržištem, s internetom, s oglašivačima i sami sa sobom. Možda u tom kontekstu ima neke autocenzure, ali kad izbije neki skandal ili afera, ni to ne može dugo potrajati – slučaj Agrokor je to dosta dobro pokazao.
Jeste li ikada u karijeri komentirali nešto i poslije požalili?
Nastojim da ne požalim, trudim se da mi svaki komentar ima podlogu u činjenicama, brojkama i argumentima i da nikad ne ide na račun političkog ili vjerskog svjetonazora običnih ljudi ili na račun osoba koje nisu u javnom životu i ne žive od javnog novca.
Publika vas voli zbog vaših pomalo ironičnih komentara. Jeste li takvi i u privatnom životu, volite li sa svima polemizirati?
Kako kad; ako nisam upoznat s nekom problematikom, uglavnom volim slušati kako drugi polemiziraju i iz toga izvlačim zaključke. Ali ako se rasprava povede na terenu kojim sam već prošao, onda znam biti prilično žestok, osobito ako vidim da je s druge strane glavni argument nekakav demagoški stereotip.
Imate li i vi svoje kritičare? Čiji savjet i mišljenje volite poslušati poslovno, a čije privatno?
Volim čuti savjet i mišljenje svojih kolega s RTL-a jer u njih imam prilično veliko povjerenje, a prije svega volim čuti kada se Mojmira Pastorčić ne slaže sa mnom. Onda to budu rasprave koje se čuju do drugog kata. U početku su u redakciji mislili da su to svađe nakon kojih sve puca i sve se raspada te su zabrinuto prilazili stolu u pokušaju da nas pomire, ali sad su se navikli da su to samo dva teška temperamenta koja se na kraju silno uvažavaju. Naravno, Mojmira uvijek bude u pravu. Privatno je moj najveći kritičar moja supruga, i ona uvijek bude u pravu.
Kako vam je raditi okružen ženama i to “šeficama”?
Zapravo sam uvijek za suradnike volio imati žene. Nekako su po naravi sistematičnije i urednije, uglavnom znaju što hoće, a kad hoće nešto što se meni neće, s tim nemaju problem, nego kreću u žestoku raspravu iz koje oboje izlazimo nešto pametniji. Naravno, sa ženama se podrazumijeva da rasprave nisu uvijek racionalne, ali nitko nije savršen, pa ni žene.
Kakva ste osoba privatno, jeste li društveni ili se više volite osamiti? Kako najradije provodite slobodno vrijeme?
Kao i u svemu drugome, nekako sam čovjek krajnosti. Jednako me opušta da sam samcat s čašom vina sjedim kraj obale rijeke i puštam da mi rijeka iz glave odnosi gluposti koje se nakupe preko tjedna kao i veliko društvo prijatelja na roštilju ili u kafiću. Kako mi prijatelji nemaju veze s medijima, nego se bave nekim korisnim i stvarnim poslovima, onda od njih najviše učim o stvarnom životu i stvarnim problemima.
Nedavno ste izjavili kako nikad nije kasno da skočite padobranom i da smršavite – radite li na realizaciji tih projekata?
Iz sigurnosnih razloga prvo je na redu mršavljenje, a onda skok s padobranom. Ali bojim se da u ovom trenutku još uvijek nema padobrana koji bi zadržao moju masu. Jer mršavljenje mi je taman lijepo krenulo, izgubio sam tri kile u mjesec dana, ali se, eto, dogodio Uskrs, pa sad opet moram sve ispočetka.
Na koji se način rješavate stresa?
Fitness mi se pokazao kao odlična antistresna terapija, ondje ispušem sve svoje sekiracije i frustracije. A vikendom me opušta odlazak na selo, gdje guštam u čamcu na rijeci, vrtnim radovima na vikendici, u šetnji s psom ili druženju s obitelji i prijateljima. Djeca mi strašno brzo odrastaju i sad me najviše veseli kad nešto zajedno radimo, metemo dvorište, krpamo ogradu ili samo gledamo film.
Imate li neki hobi i skrivene talente za koje malo ljudi zna?
Imam sjajan talent za izgubiti vrijeme ni na što. I u tome baš uživam jer mi je četiri dana u tjednu svaki dan u sekundu tempiran; znaš da točno u 22 i 15 kreće emisija i tom je terminu apsolutno sve podređeno. A u toj emisiji svaki put mora biti 30 minuta dobrih razloga da ne razočaraš ljude koji su ti poklonili svoje vrijeme pred ekranom. I kad ta trka u četvrtak završi, iduća tri dana ne želim znati ni za kakve rokove.
Lani ste na dodjeli Večernjakove ruže zahvalili supruzi Lidiji na svemu i rekli kako je ona zaslužnija za tu nagradu od vas. Koja je tajna vašeg 20-godišnjeg braka?
Tajna je u njoj i njenoj golemoj ljubavi i strpljenju da podnosi ritam života u kojemu se od ponedjeljka do petka gotovo i ne vidimo, u kojemu ona odgaja djecu, drži kuću i još je pritom uspješna i na svom poslu. Svaki put kada dođem doma mogu se samo do poda nakloniti.
Pokazuju li vaša kćer Franka te sinovi Miron i Darjan zanimanje za novinarstvo? Biste li ih podržali ako se odluče za vašu profesiju ili biste im savjetovali nešto drugo i zašto?
Osim nekih školskih radova, većih ambicija nisam primijetio, i nije da mi je krivo. Novinarstvo danas sigurno nije nešto što bih ikome preporučio, najmanje svojoj djeci, ali za što god da se odluče, bilo to novinarstvo ili rudarstvo, sigurno će imati moju stopostotnu podršku. Ne želim biti ni vodič ni skretničar u njihovom životu, a bojim se da roditelji danas to više i ne mogu biti. Pa, prosječan klinac danas se rađa s većim kvocijentom inteligencije nego što su ga imali najpametniji u našoj generaciji.
Planirate li raditi novinarski/komentatorski posao do mirovine? Ili možda jednog dana, primjerice, napisati memoare o svojoj karijeri?
Kako sad stvari stoje, u toj voditeljskoj stolici dočekat ću ili mirovinu ili smrt. U međuvremenu nije isključeno da napišem i neku knjigu, ali ne o svom životu i svojoj karijeri, nego o životu oko sebe. Toliko mi pruža inspiracije da, eto, svaki dan možemo od njega napraviti jednu emisiju, pa možda jednom od njega napravim i neku knjigu ili film. Kako sad stvari stoje, najviše je materijala za komediju.
Zato nam ovako i ide kad su nam ovakvi najbolji novinari