Najljepša su ona ljeta koja pamtimo po bliskim nam ljudima i dragim mjestima. Postoje i ona rijetka, gotovo filmska, u kojima se susretne čak nekoliko generacija i tako nastane uspomena koja će se prepričavati godinama. U miru istarskog ljetnikovca u Novigradu, daleko od prave gradske vreve, obitelj Dragija ovog se ljeta okupila s posebnim razlogom. Prvi put na obiteljskom okupljanju bio je i tromjesečni Nik, prvo praunuče 93-godišnjeg Milana Dragije, najstarijeg živućeg slikara Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Dok se dvorištem širio smijeh i miris već zrelih smokava, između najstarijeg i najmlađeg člana obitelji ispisivala se priča o vremenu, ljubavi i nasljeđu. Vjerovali ili ne, za Milana ni ovo ljeto nije razlog da uspori. Dok je videopozivom uz pomoć svoje unuke, magistre međunarodne sigurnosti Dine Dragije Jedvaj, razgovarao s nama, nastajalo je novo umjetničko djelo. Ni u 94. godini ne ispušta kist iz ruke, a inspiracije u ovom ljetnom ozračju njegove magične Istre, čini se, ima više nego ikad. Iznenadilo me kada je rekao da gotovo svakog dana naslika i po tri velike slike, potvrđujući da umjetnost za njega nije posao ni navika, već uobičajeni način života.
Miris uljanih boja odavno je postao dio ovog istarskog doma, u kojem se nalazi jedan od njegova dva ateljea, pa se gotovo neprimjetno stapa s mirisom borova, mora i ljeta. U takvoj atmosferi nastao je i ovaj razgovor, koji me kao, uskoro tridesetogodišnjaka, malo je reći, fascinirao. Bio je to susret djeda i unuke koja je prije nešto više od tri mjeseca postala majka, susret čovjeka čiji je život obilježio kist i žene koja danas ispisuje prvo poglavlje vlastitog majčinstva. Između njihovih rečenica otkrivaju se prave obiteljske uspomene, ponos, nježnost i spoznaja da se najveća životna remek-djela ponekad ne nalaze na platnu, već u zagrljaju novih generacija. Moram vam priznati da sam se tijekom razgovora toliko puta nasmijao, ali i zastao razmišljajući o riječima i iskustvu našeg poznatog slikara.
I doista, dok su mnogima u tim godinama uspomene važnije od novih planova, Milan Dragija i dalje razmišlja o sljedećem platnu, o nekom novom ciklusu, ali i o velikoj retrospektivnoj izložbi koja bi uskoro trebala objediniti više od šest desetljeća njegova stvaralaštva. – Iako imam toliko godina, svaki mi je dan vrlo ispunjen. Imam puno energije, dosta se krećem, a i slikam. U meni postoji neka posebna energija pa sa svoje 93 godine u jednom danu mogu naslikati tri ili četiri velike slike. Veselim se svakom novom danu – govori Milan bez imalo zadrške, kao da je riječ o sasvim uobičajenom životnom ritmu. No stječe se dojam da njegova vitalnost nije plod slučajnosti. Ona je rezultat discipline kojoj ostaje vjeran desetljećima. Svakog jutra slijedi gotovo isti raspored, uvjeren da dug život ne počiva na tajnama, nego na dosljednosti. – Držim se posebne rutine i režima prehrane koji se uglavnom temelji na prirodnim sokovima. Jedem isključivo voće i povrće, a meso ne konzumiram. Zapravo sam vegan. Osim prehrane, vrlo mi je važno i kretanje. Nastojim biti što aktivniji, puno hodam i redovito radim posebne gimnastičke vježbe. Sve se, zapravo, svodi na to da se čovjek što više kreće – priznaje slikar, a uz osmijeh dodaje kako je upravo blender njegov najvažniji kuhinjski alat. – Veliki sam ljubitelj prirodnih sokova, voća i povrća. Blender mi je glavni alat za pripremu hrane, a rekao bih da su prehrana i kretanje zaslužni za čak devedeset posto moje vitalnosti.
Ipak, dok prehrana i tjelovježba održavaju tijelo, njegov duh održava nešto potpuno drugo, a to je umjetnost. Za ovog umjetnika slikanje nikada nije bilo posao koji završava radnim vremenom. Ono je postalo način života i prostor u kojem pronalazi potpuni mir. – Kada malo bolje razmislim, moj život nije stresan. Zapravo, gotovo da i ne znam što je stres. Takve sam naravi da sve prihvaćam kao nešto ljudsko i normalno. Najveći mir ipak pronalazim uz štafelaj i slikanje. To je moj pravi odmor – ističe smireno, rekao bih u potpunom "zenu", dok umače kist u boju i slika taj predivni istarski krajolik. Možda baš zato ni duboku starost ne doživljava kao razdoblje usporavanja. Naprotiv, smatra da čovjek ostaje živ onoliko koliko ostaje vjeran onome što doista voli. – Slikam više od 65 godina i cijeli sam život posvetio stvaranju, kojim se bavim i danas. Mislim da se duboka starost može doživjeti samo uz rad koji čovjek istinski voli. Ostvario sam sve što sam zamislio, možda čak i više od toga – kaže.
Njegove riječi najbolje potvrđuje upravo obitelj koja ga bezuvjetno voli i okružuje. Unuka Dina Dragija Jedvaj, kći njegova sina Mire Dragije, odrasla je uz djedov štafelaj zajedno sa sestrom Tarom. Dok s nama prelistava stare obiteljske fotografije i one iz djetinjstva s djedom, Dina kao odrasla žena i majka kaže da je tek sada u potpunosti svjesna koliko je rijetko vidjeti čovjeka koji ni u desetom desetljeću života nije izgubio ni znatiželju ni želju za stvaranjem. – Jako sam ponosna na njega. Uvijek me fasciniraju njegova životna energija i optimizam. U svojim godinama i dalje je pozitivan, aktivan, kreativan i svakodnevno slika. Mislim da je tajna njegove vitalnosti upravo to što nikada nije prestao raditi ono što voli - stvarati, učiti i veseliti se novom danu. Najviše me se dojmi kada potpuno ozbiljno kaže da će živjeti još barem deset godina jer ima još puno slika koje želi naslikati – prepričava Dina te nastavlja:
– Svog djeda oduvijek pamtim po ljubavi prema slikarstvu. Od malih nogu učio me slikati, a i danas se često družimo upravo kroz umjetnost. Umjetnost je nešto što on zaista živi, a i mi svi s njim kao obitelj. Kada razgovarate s njim, imate osjećaj da svijet promatra kroz potpuno drugačiju, kreativniju perspektivu od drugih. Pravi umjetnik, kako bi se reklo. Vjerujem da sam upravo zahvaljujući njemu razvila ljubav prema umjetnosti. Od njega nisam naučila samo slikati, nego i koliko je važno ostati aktivan, optimističan, kreativan i imati strast prema onome što radiš, bez obzira na godine.
Dok se u ateljeu nižu prava umjetnička djela, posljednjih mjeseci započelo je novo poglavlje u obitelji Dragija. Rođenjem malenog Nika, Milan Dragija postao je pradjed, a upravo je taj trenutak, priznaje, jedan od najljepših koje je doživio. – Koliko sam se veselio svojoj unuci Dini, još sam se više obradovao kada sam nedavno dobio praunuka. Doživio sam i to da upoznam maloga Nika, a to me čini jako sretnim. Na Dinu sam ponosan prije svega zato što mi je podarila praunuka. Što može biti ljepše od toga – pita se s osmijehom. A njegove riječi najbolje opisuju koliko se u ovoj obitelji cijene trenuci provedeni zajedno. Unatoč tome što Dina i njezin suprug, nogometaš Tin Jedvaj, zbog poslovnih obveza veliki dio godine provode u inozemstvu, daleko od Hrvatske, svaki povratak kući prilika je da se ponovno pridruže svojim najmilijima. – Najljepše je kada se cijela obitelj ovako okupi na jednom mjestu. Obitelj je obitelj, to je nešto najljepše na svijetu. Kada su svi na okupu, to je neprocjenjivo, a sada smo ovdje doista svi - priča Milan. Za Dinu će upravo taj prizor ostati jedan od najemotivnijih uspomena ovog ljeta. Gledati djeda kako prvi put u naručju drži svog malog praunučića bio je trenutak koji se, kaže, teško može opisati riječima. – Bila sam jako dirnuta. Osjetila sam veliku zahvalnost što su imali priliku upoznati jedno drugo. Vidjeti djedovu sreću dok je prvi put držao svog praunuka u naručju bio je jedan od onih trenutaka koji vas podsjete na ono za što vrijedi živjeti. Nadam se da ću jednog dana i sama doživjeti taj osjećaj i gledati kako se život u našoj obitelji nastavlja kroz nove generacije. Najviše me dirnula djedova sreća. Vidjelo se koliko mu znači što je dočekao svog praunuka.
Obitelj Dragiju danas povezuju čak četiri generacije. Upravo u tome naša sugovornica vidi veliku vrijednost i blagoslov. – Poseban je osjećaj gledati četiri generacije na okupu. Takvi trenuci podsjete vas da je jedno od najvećih životnih bogatstava upravo bliskost s obitelji. Vjerujem da se od starijih generacija uvijek može puno naučiti, baš kao i od najmlađih. Zato je za mene imati četiri generacije na okupu neprocjenjivo. Svatko od nas ima nešto što može prenijeti drugome i upravo je u tome ljepota međugeneracijske povezanosti. Takvi trenuci podsjećaju i na to koliko je vrijeme prolazno, ali i koliko svatko od nas iza sebe ostavlja jedinstven trag u vrijednostima i običajima koji se prenose s generacije na generaciju
Osim toga, dolazak Nika promijenio je i njezin pogled na vlastitu obitelj. Kaže da je tek otkako je postala majka u potpunosti mogla razumjeti ljubav i odricanja svojih roditelja. – Uvijek sam bila jako povezana sa svojom obitelji jer sam tako odgojena i vjerujem da je obitelj uvijek na prvom mjestu. Otkako sam postala majka, svoje roditelje razumijem iz potpuno nove perspektive. Danas mi je puno jasnije kroz što su prolazili i koliko su ljubavi, truda i odricanja uložili kao roditelji. Dolazak Nika dodatno nas je povezao i još više produbio moj odnos s njima. Danas ih cijenim na jedan sasvim novi način.
Obiteljska druženja hrvatskog slikara u njegovu istarskom ateljeu
Nakon što je prošle godine u 92. godini preminula Milanova supruga Draga Dragija, obiteljska okupljanja dobila su još snažnije značenje. Danas ih on doživljava kao najveće bogatstvo, a Dina priznaje da upravo zahvaljujući dolasku novih generacija još jasnije shvaća koliko je važno čuvati ono što su gradili njezini baka i djed.
No koliko god ga danas ispunjavali obiteljski trenuci, Milan i dalje sebe prije svega doživljava kao slikara. U njegovu svijetu godine nikada nisu predstavljale granicu stvaranja, već tek novo razdoblje u kojem se mijenja pogled na umjetnost. Danas, govori nam, slika mirnije nego ikad prije. – Velika je razlika između toga kako sam slikao nekada i kako slikam danas. Došao sam do posljednje životne faze, a u stvaralaštvu do čiste apstrakcije. Upravo mi ona donosi najbolje rezultate. Imao sam različite slikarske faze i zbog toga sam sretan. Danas uglavnom slikam apstrakciju i istarske motive – ističe. Iako ga danas mnogi smatraju jednim od najvažnijih hrvatskih slikara, njegov umjetnički put bio je sve samo ne uobičajen. Naime, zbog iznimnog talenta još na početku karijere te poznavanja raznih tehnika, naš sugovornik ispričao nam je kako nije imao klasično akademsko obrazovanje. – Samouk sam, nitko me nije podučavao. Kada sam s pedeset godina došao u Školu primijenjenih umjetnosti i donio svoje akvarele, poslali su me kući i rekli mi da ondje nemam što tražiti. Zato sam nastavio sam i sve sam naučio kroz praksu. Kada usporedim nekadašnje slikanje s današnjim, sada sam najmirniji. Prije sam se borio za egzistenciju i možda sam se više prilagođavao potrebama tržišta. Danas, kada imam sve što mi je potrebno, mogu slikati upravo ono što želim.
Nakon što je u Istri izgradio imanje, krajolik koji ga je ljeti okruživao postupno je postao neiscrpan izvor inspiracije. Posebno ga je osvojila istarska crvenica, motiv kojem se bezuvjetno vraća. – Istarski ciklus počeo sam stvarati nakon što sam ovdje kupio imanje. Posebno me fascinirala istarska crvena zemlja, kojoj sam posvetio velik ciklus. Upravo mi je ona bila inspiracija i za apstraktno slikarstvo. Istru slikam i danas. Kada sam ovdje, slikanje istarskih motiva najviše me odmara, ali mi istodobno daje i novi poticaj za rad. Ova obalna, crvena Istra meni je sve.
O svojoj posljednjoj izložbi i opusu koji je stvarao godinama još uvijek sanja, a Milan ni danas ne govori kao čovjek koji podvlači crtu. Baš naprotiv, kao što sam i ranije spomenuo, uvijek razmišlja o planovima. – Za nekoliko godina, kada prikupim i pregledam sve radove, planiram prirediti još jednu veliku izložbu. Ateljei su mi puni slika, a sve ih treba razvrstati i pripremiti za veliku retrospektivu koja bi obuhvatila cijeli moj stvaralački put, od prvih radova do ovih današnjih – ističe. A dok govori o budućnosti, teško je ne primijetiti koliko su njegove rečenice lišene nostalgije. Umjesto da se vraća onome što je bilo, čini mi se da puno više razmišlja o onome što tek želi naslikati. Upravo zato i ne pokušava nama mladima dijeliti gotove recepte za život. – Ne mogu ja vama mladima dati neki konkretan savjet jer sam živio u sasvim drukčijem vremenu. Mogao bih reći da sam pomalo izvan vremena. Teško se uklapam u današnji svijet jer imam puno godina, dok ste vi mladi odrasli u njemu i njemu se prirodno prilagodili. Ja sam sada izvan svega toga. Moj se život danas uglavnom svodi na štafelaj i šetnje parkom.
Dok se naš razgovor polako privodi kraju, Milan još jednom uzima kist u ruku. I moram priznati, ne djeluje kao čovjek koji je upravo ispričao životnu priču dugu više od devet desetljeća, već kao umjetnik koji je nakratko zastao kako bi odgovorio na nekoliko pitanja prije nego što se vrati onome što najviše voli. Na zidovima vise deseci radova, u kutovima su naslonjena nova platna koja tek čekaju posljednji potez... Nije teško povjerovati kada kaže da još uvijek može naslikati nekoliko velikih slika u jednom danu. I dok planira novu retrospektivnu izložbu, ipak mu najveći osmijeh izmami pogled prema obitelji. Sin Miro, unuke Dina i Tara, praunuk Nik i uspomena na suprugu Dragu, s kojom je dijelio život desetljećima, dio su iste priče koju je godinama stvarao, ne samo na platnu, nego i izvan njega. Praunučić Nik još ni ne zna što znače platna, kistovi i boje kojima je okružen ovih dana. No jednog će dana možda upravo kroz pradjedove slike upoznati čovjeka koji ga je tako ponosno i vedro držao u naručju. A Milan? On o kraju ne govori. Govori o novim slikama, novim ciklusima i velikoj izložbi koja tek slijedi. I možda se upravo u tome krije tajna njegova života. Ne u godinama koje je proživio, nego u činjenici da se svakoga jutra budi s istom željom – da naslika još jedno platno.
Otvori KEKS Pay
