Peter Gabriel tijekom karijere promijenio je nekoliko statusnih pozicija, od položaja utemeljitelja postave Genesis, do kultnog solista sedamdesetih i pop-zvijezde u osamdesetim godinama. Bez obzira na naklade i stečenu masovnu popularnost, pogotovo u drugoj fazi samostalnog rada, uspijevao je ostati, u najmanju ruku, zanimljiv autor. A ta se misija počela ostvarivati gotovo slučajno, jednom od najuspješnijih zamjena na mjestu vokalnog solista. Umjesto odbjeglog Petera Gabriela, 1975. bubnjar grupe Phill Collins preuzeo je zaduženja prednjeg čovjeka i vokala Genesisa, te i on stvorio zahvalnu početnu poziciju kasnijeg stasanja u globalnu solo zvijezdu.
Razlika između toga kako su Genesis zvučali od 1975. nadalje, a pogotovo u osamdesetima, kao i razlike među solo karijera Collinsa i Gabriela, možda najjednostavnije opisuje zašto je Gabriel krenuo solističkim vodama. Album "So" objavljen prije 40 godina, 1986., bio mu je najveći uspjeh i najveće "prokletstvo" u karijeri. Bio je to jedan od blockbustera, ili najprodavanijih albuma osamdesetih, kojim je nekadašnji prvak art-rocka postao globalna zvijezda. Ujedno je na mainstream pop scenu uveo novi zvuk koji će mnogi kopirati. Uz pomoć producenta Daniela Lanoisa, Gabriel je na "So" patentirao zvuk sasvim različit od onoga sa svoja prva četiri albuma snimljena do 1982. godine. Sa "So" je usput kliznuo u moderniji zvuk osamdesetih, koji će u velikoj mjeri, pod Lanoisovom produkcijom, rabiti Robbie Robertson, U2, pa čak i Bob Dylan na albumu "Oh Mercy", pa Dylanov singl "Series of Dreams" zvuči kao da je na podlogu Gabriela i U2 snimio svoje vokale. Uostalom, većina Gibonnijeve karijere, od albuma "Judi, zviri i beštimje" iz 1997., koristi se upravo tim Gabrielovim patentima, kao i par puta gostujućom mu ritam sekcijom Manu Katche/Tony Levin.
Uz pomoć serije uspješnih singlova "So" je postao jedan od najutjecajnijih albuma osamdesetih, a uz njega Gabriel je postao i prvak uvođenja etno/world music zvukova u srednju struju popa, skupa s Paulom Simonom. Zato što je bio i popularan i vrlo dobro znao što radi još od ranije i singleova poput "Biko", pa su dueti "In Your Eyes" s Youssouom N'Dourom ili Kate Bush u "Don't Give Up", i korištenje afričkih utjecaja u ritmici pjesama na "So", dobili izlaz među masovnu publiku koja je uz hit singlove posisala i etničke elemente. Iako ih je Gabriel rabio i ranije, ali nije bio toliko poznat. Drugačije nego Talking Headsi, Gabrielova glazba bila je "plivajuće" strukture, a bas Tonyja Levina (nedavno je na Šalati nastupio sa supergrupom BEAT) i bubnjar Manu Katché, dali su obol prepoznatljivim ritmičkim rješenjima i utvrdili obrazac ritam sekcije koji su potom prepisivali mnogi.
Jedna od najboljih stvari u tadašnjoj pop-glazbi upravo je to što su lokalne glazbe i tradicije postale zanimljive globalnoj publici, a takav koncept postao je moguć jer je tržište za takvu glazbu postalo puno veće nego ranije. Velikim dijelom baš zato što je popularizacija započela kada je Peter Gabriel počeo na svoje albume i u Europu dovoditi afričke glazbenike, što je pridonijelo miješanju kultura i otvaranju tržišta.
Peter Gabriel, uz Rya Coodera, Davida Byrnea i Paula Simona, pripada skupini autora koji su presudno potpomagali proboj etničkih glazbenih sastojaka u srednju struju popa. Već na prvim samostalnim albumima nakon odlaska iz Genesisa sredinom sedamdesetih, Gabriel je u tonsku sliku redovito uključivao najrazličitije sastojke, da bi kasnije otvoreno promovirao utjecaje i glazbenike podneblja poput Senegala ili Malija, zemalja koje će postati glavni izvoznici rastuće world music scene. Nakon utemeljenja vlastite diskografske etikete Real World, te osnutkom istoimenih tonskih studija i redovitog godišnjeg festivala u britanskom Bathu, Gabriel je stvorio stalan ventil za promociju drugačije glazbe. Kao što je pomogao proboju Yousou 'N Doura na internacionalnu scenu - pa su 1988. zajedno nastupali na Amnesty International turneji sa Tracy Chapman, Stingom i Springsteenom - Gabriel se etnom bavio sistematično, ne koristeći ga kao poligon za promociju vlastitog lika i djela.
Budući da mu je glazba s albuma "Passion" iz 1989., napisana za film Martina Scorsesea "Posljednje Kristovo iskušenje", s težištem na arapskoj zvukovnici, jedan od najboljih filmskih soundtracka uopće, ne čudi da je prorijeđena vlastita diskografska izdanja (prvi studijski album nakon "So", nazvan "Us", objavio je 1992., a "OVO" tek 1999., kao zvučnu podlogu multimedijalne ekstravagancije), Gabriel nadopunio upravo filmskom glazbom. Nakon što se u okrilju Real Worlda prošetao brojnim zemljopisnim lokacijama i predstavljao lokalne izvođače zapadnoj diskografiji, novi "Long Way Home" bio je glazba za film Phillipea Noycea "Rabbit-Proof Fence". S radnjom smještenom u nekadašnju Australiju, Gabriel je priču o "ukradenoj generaciji" - film govori o vladinoj instituciji u koju su smještana aboridžinska djeca i obučavana za služenje bijelim gospodarima - isprepleo prepoznatljivim glazbenim motivima, nastavivši dotadašnju političku aktivnost iskazanu i nastupima na Amnesty International turnejama ili u spomenutoj antologijskoj pjesmi "Biko" - posvećenoj zatočenom afričkom borcu za ljudska prava Stephenu Bikou - koju je izveo i na koncertu za Nelsona Mandelu na londonskom stadionu Wembley 1989.
Podloživši te dramatične filmske priče jednako tmurnom glazbenom podlogom, Gabriel se obilno koristio već usavršenom listom pomagala koju je predstavio i na albuma "Passion". Prepoznatljivi ritmički obrasci "trećeg" i "četvrtog" svijeta potpomognuti su lokalnim instrumentarijem, sampleovima i pretežitom podlogom klavijatura, sugestivno gradeći kulisu koja je još bolje funkcionirala u okvirima filmskih scena kojima je bila namijenjena.
Zanimljivo je da je Peter Gabriel trebao doći k nama na koncert u Arenu Zagreb 2013., ali nije, jer je bilo premalo zanimanje publike. Pa smo mi otišli k njemu u Kombank Arenu u Beograd, kamo je koncert bio premješten.
Briljantnim nastupom podsjetio je zašto je jedan od najznačajnijih rock glazbenika. Bio je to spektakl u kojem su visoka tehnologija na pozornici, visoke emocije i Gabrielova inteligencija te, naravno, nezaboravan glas, vrhunske pjesme i majstorski bend, išli ruku pod ruku s reakcijama odlično raspoložene publike. Oko šest tisuća ljudi, znači premalo u Beogradu kao i u Zagrebu, ali je atmosfera u dvorani bila sjajna "back to front". Nakon albuma "Scratch My Back" i turneja s New Blood Orchestra (simfoničarima), "Back to Front Tour" 2012. Gabriela je vratila standardnom rock konceptu i koncertu. Ako se išta u slučaju Gabriela može nazvati standardnim i uobičajenim.
Zanimljivo, povod turneji bila je tadašnja 25. godišnjica objavljivanja albuma "So" koji danas slavi 40 godina i kojeg je tada izvodio u cijelosti. Zgodna zamisao, jer je u tri bloka nastupa prorešetao cijelu karijeru i pokazao kako se spajaju hitovi, zahtjevne pjesme, briljantna svirka, spektakularna ali ukusno korištena tehnologija i napredne misli i djela. Kako je duhovito najavio na početku koncerta, nakon poluakustičnog predjela na red je došlo glavno jelo prije deserta; uključivanje struje visokog napona, odlično korištenog bijelog svjetla, pet pomičnih kranova s reflektorima pokazalo je kako se golema tehnika koristi estetski promišljeno i kako se režiraju najbolji koncerti, zapravo performansi. Nakon "Secret World", "No Self Control" i "Solsbury Hill", na red je došao album "So". Kad ste s tolikim odmakom ponovno čuli te pjesme pitali ste se kako je ovako zahtjevan materijal mogao prodati u pet milijuna primjeraka samo u SAD-u? "So" je izveden po redu; od "Red Rain" - u kojoj je na sceni krenula igra boja i korištenje najjačih vizualnih oružja do kraja koncerta - preko megahita "Sledgehammer", melankoličnih "Mercy Street" i "Don't Give Up" - sa ženskim vokalima Jennie Abrahamson umjesto Kate Bush - do efektne "Big Time" i ostalih. Jasno je bilo da i u "najvećim hitovima" Gabriel miješa svoje prog-rock i art-rock sastojke u sasvim posebnu fuziju.
Na kraju regularnog dijela koncerta s "In Your Eyes" već je bilo sasvim jasno da je Gabriel aktualnom turnejom opet "gurnuo" i tehnologiju i strukturu rock koncerta prema naprijed, kao i dramaturgiju i režiju scenskih nastupa. Zaključno, vratimo li se na početak teksta i početke samostalne Gabrielove karijere nakon odlaska iz Genesisa, ako su Genesis i Phil Collins odavno krenuli drugim smjerom i polako postali nezanimljivi izvornoj publici, pa i kreativna suprotnost samima sebi od ranije, Gabriel nije napravio niti jednu grešku u karijeri i s ovako zahtjevnim opusom iza sebe i dalje je, kao i lani na zadnjoj turneji, na velikim koncertima oduševljavao široku publiku.
Otvori KEKS Pay
P.S. iz svoje kolekcije," Foxtrot"," Selling England by the pound" i " The lamb lies down in Broadway" ne bih dao nikome i nikada.Radi se o remek djelima....