Aleksandar Stanković, urednik i voditelj HRT-ove emisije "Nedjeljom u 2", na Facebooku je najavio novu temu i gosta. - Kako biti Hrvat i biti optimist? To je tema u Nu2, a gost je pisac i novinar Ivica Ivanišević, stoji u objavi. Podsjetimo, prošla emisija "Nedjeljom u 2" izazvala je veliku pozornost gledatelja zbog važne teme. Gostovale su Petra Popović, koja je otvoreno govorila o životu s više dijagnoza i dugoj borbi s mentalnim zdravljem, te novinarka Lada Novak Starčević, koja kroz serijal "Reci!" daje prostor tuđim osobnim pričama.
Dvadesetogodišnja Petra Popović studentica je prve godine Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, a iza nje je teška borba s mentalnim zdravljem. Nekada aktivna djevojčica zaljubljena u sport, učenje i natjecanja, danas otvoreno govori o životu s depresijom, poremećajem hranjenja, autizmom i ADHD-om. U emisiji je iskreno progovorila o trenutku kada je, kako kaže, "sve krenulo po krivu" i o svakodnevici života s dijagnozama. Njezina majka kaže da je bila dobro, ali tvrdoglavo dijete. - Sjećam se kad je tek počeo proces da dobijem individualizirani pristup u školi zbog svih izostanaka i problema. Mjesecima sam govorila "ja to ne želim, mene će to usporiti, ja mogu više", kao ne treba meni to. I na kraju su me ipak nagovorili jer je stvarno postalo nemoguće s toliko izostanaka da budem potpuno u toku, rekla je Popović.
Govoreći o svom djetinjstvu, Popović ga opisuje kao sasvim obično i sretno odrastanje jedne gradske djevojčice. Odrasla je u dobrim odnosima s roditeljima i bratom, a najljepše uspomene veže uz zajedničke odlaske u kazalište i boravak u prirodi. Ljubav prema kazalištu, kaže, ostala joj je do danas. - Nekako zaboravim na sve ostalo i baš se udubim i uživam. Razmišljam koliko su se ti ljudi zapravo potrudili, napravili i stavili sve to na scenu i što je sve bilo iza toga, navela je.
Oko svoje 11. godine počinje primjećivati promjene. - Oko 11. godine sam nekako izgubila volju za svim. Nisam jednostavno uživala toliko u stvarima. Također sam se počela i izolirati od obitelji, zapravo od prijatelja. Sve mi je bilo nekako bez veze, izjavila je Popović.
Kaže kako je dugo skrivala vlastite probleme jer nije željela biti teret obitelji. Trudila se održati dojam da je sve u redu, biti dobra u školi i ne privlačiti pažnju na sebe, smatrajući da roditelji već imaju dovoljno briga.
Upravo zato, kako opisuje, izvana je sve djelovalo sasvim normalno, dok se u njoj istovremeno odvijala velika unutarnja borba. - Meni je to najviše bilo ili ne bih osjećala apsolutno ništa, potpuna umrtvljenost ili bih osjećala toliko toga da ne bih više mogla ni imenovati točno što osjećam. I neka preplavljenost. Ne znam što ću s ovom toliko misli, toliko emocija, rekla je.
Ističe kako su roditelji njezine promjene tumačili kao dio puberteta, ali njihova podrška nikada nije manjkala. - Oduvijek smo mi bili svi zajedno i povezani. Kad je to krenulo, kad sam završila u bolnici, bili su svi uz mene, iako je još bila taman rastava roditelja. Svejedno su svi bili uz mene. Bila je korona pa smo se vidjeli 15 minuta dnevno, ali stvarno su se svi trudili koliko su mogli, izjavila je.
Prve znakove da nešto nije u redu, škola je primijetila još u šestom razredu, nakon jedne školske zadaće na temu "Prijatelju, imam problem". - Godinu prije se moj najdraži pjevač ubio, Chester Bennington iz benda Linkin Park i tad su meni počele depresivne misli i suicidalnost. Onda sam počela malo više istraživati i to mi je bilo kao sad bih ja mogla o mentalnom zdravlju napisati sastavak, ali sastavak je bio dosta detaljan i težak. Na kraju se glavni lik ubio. Moja profesorica iz Hrvatskog je reagirala i poslala sastavak razrednici koja je proslijedila mojim roditeljima. To je bio alarm. Tada smo išli u Kukuljevićevu zbog mojih trema. Ta psihologica je rekla da ona misli da ja nisam suicidalna ni ništa, nego da sam samo zrela za svoje godine i da je to sve okej, objasnila je.
FOTO Nismo ju dugo vidjeli! Evo kako danas izgleda inspektorica Anja Morić iz Krim Tima 2
Govori kako je razvila "negativni perfekcionizam" - stalni osjećaj da ništa nije dovoljno dobro, što joj je postalo više opterećenje nego motivacija. Kaže i da joj komplimenti često nisu pomagali, a ponekad su imali i suprotan učinak. Prisjeća se i odnosa s vršnjacima koji se u pubertetu promijenio. Dok su oni razmišljali o izlascima, ona je bila usmjerena na školu i natjecanja, zbog čega se osjećala izdvojeno Prvi susret sa zdravstvenim sustavom opisuje kao teško i zbunjujuće iskustvo. Kaže da je u Vinogradskoj bolnici bila u lošem fizičkom stanju te da u tom trenutku nije u potpunosti bila svjesna ozbiljnosti situacije. - Ja nisam ni, dok mi nije pisalo na papiru, govorila da imam poremećaj prehrane, prisjeća se, dodajući kako se ondje nije osjećala sigurno.
Kasnije iskustvo na Rebru, u dječjoj psihijatrijskoj dnevnoj bolnici, opisuje znatno pozitivnije. - Tamo je odnos medicinskih sestara i tehničara stvarno ljudski, kaže Popović, ističući i manji, otvoreni odjel te svakodnevne grupe i individualne razgovore koji su joj pomagali da se osjeća prihvaćenije. Govoreći o početku anoreksije, navodi da su se prvi simptomi javili oko 14. godine, isprva kroz želju za gubitkom kilograma, a zatim kroz osjećaj kontrole. - Bio je to dosta često osjećaj uspjeha kad dugo ne jedem ili se oduprem gladi, kaže, dodajući kako je upravo u tome tada, pogrešno, nalazila snagu i potvrdu kontrole nad vlastitim životom.
Ističe kako u početku nikome nije željela priznati problem, a kasnije se počela suočavati i s promjenom odnosa okoline, što joj je dodatno otežalo svakodnevicu. Opisuje kako je u osnovnoj školi bila odlična učenica s prosjekom 5,0, a isti uspjeh nastavila je i u prvom razredu srednje škole. S vremenom, zbog izostanaka i hospitalizacija, školski uspjeh počeo je padati, a posebno teško razdoblje bilo je uoči mature kada se, kako navodi, mjesec dana prije izašla s Jankomira, pa se na ispitu borila s iscrpljenošću i pospanošću.
Veliku ulogu u njezinom oporavku imao je dječji psihijatar, s kojim je, kako kaže, s vremenom izgradila odnos povjerenja. - Stvarno mi je davao dosta povjerenja, kazala je Popović, dodajući kako je osjećala da je uključen i u njezine odluke o terapiji i hospitalizaciji te da ju je aktivno slušao i uvažio njezin feedback. Govoreći o težim razdobljima, navodi i da njezini roditelji dugo nisu znali za pokušaje suicida, o kojima im je progovorila tek s 19 godina. Ističe da je samo ozljeđivanje započelo u ranoj dobi, oko 11. ili 12. godine, isprva blaže, a kasnije intenzivnije. Smatra da su joj suštinu života male stvari te bliski odnosi s ljudima, prijatelji, ljubav i želja da pomogne drugima. Posebno je ispunjavaju putovanja, koja doživljava kao bijeg i novu perspektivu. Studij socijalne pedagogije, kaže, dodatno joj potvrđuje izbor budućeg poziva. Poručuje i da, unatoč svemu, život može ići nabolje.
Otvori KEKS Pay
