Kakva je to sudbina: Ljubušak, mostarski profesor, a bosanskohercegovački pjesnik, 1993. završio je u hrvatskom logoru; nakon što se otamo uspio živ izvući, kao izbjeglica odlazi u Norvešku, sa četrdeset i kusur godina uči jezik, počinje prevoditi i na daljinu postaje najvažniji hrvatski promoter skandinavskih književnosti, i u izdavačkoj kući Filipid, koju su za njega u Zagrebu osnovali brat i snaha, objavljuje niz uglavnom suvremenih norveških klasika, te ovom svom čitatelju, recimo, otkriva genijalnog Tomasa Espedala. Živi u Oslu, u toj prostranoj samoći, kao lik iz neke borhesovske priče.
Delalićeva knjiga nosi podnaslov "Izabrane i nove pjesme, knjiga svih mojih života", i Espedalov moto: "...da ne vidim ništa drugo osim ruke koja piše." Prije rata objavio je četiri pjesničke knjige, bio pjesnik ambijenta, predjela, mjesta, pomalo i u tradiciji hercegovačkih pjesnika, koja se stvarala negdje od pedesetih godina dvadesetog stoljeća, ali njezin apartan izdanak, dubokog uvida i elegantnog iskaza, nesklon zavičajnim egzaltacijama. Pjesme iz tog doba, u njegovom slučaju nevjerojatno davnog i odmaknutog, čine prvi dio knjige. Važno je to napominjati, jer je između njih i drugoga dijela golema životna provalija, rez načinjen ratom, ali za razliku od brojnih, i dobrih, naših pjesnika kojima je rat izmijenio izraz i glas, izmijenio im način i poetiku, Delalić je u biti ostao isti. Osim što je u njegovim norveškim i izbjegličkim pjesmama mnogo više priče i faktografije nego u pjesmama iz prethodnog života. Ali čak ni to ne treba nužno povezivati sa sudbinskim preokretom: već ranije, pred kraj prethodnog vremena, Delalićeve su pjesme pošle prema priči.
FOTO Nekad najskandalozniji Hrvat bio je u zatvoru pa se pokajao, a evo kako danas izgleda i što radi
Lasno je biti ratnom žrtvom i stradalnikom. Pripadati rodu nevoljnika heroin je za poslije rata. Pa još i sam sudjelovati u velikoj nevolji! Tako je u nas, a tako je i u svih drugih što su u ratovima dvadesetog stoljeća stradavali. Ali nije tako kod ovoga pjesnika. Munib Delalić rijetko je gospodstven čovjek, s nevjerojatnom ljudskom i književnom vještinom i darom artikuliranja vlastite patnje. E, da nas je netko na vrijeme učio tako gospodski patiti...
Mnogo je u ovoj knjizi pjesama o kojima bi ovaj čitatelj htio pisati, u nadi da bi ih mogao tumačiti i svojim tumačenjima preposlati novim čitateljima. Ovu čitatelj gotovo nasumce izabire, pa odmah kaže da mu je jedna od najdražih: "Domaća zadaća (ili Ibsen u liftu)", a cijela glasi ovako: "Izgubili smo siva vrećica/ pred ulazna vrata. Molimo/ pošten nalaznik da donijeti/ na dvanaest kat do stan taj i taj/ ili da nazvati u telefon/ taj i taj. Unaprijed/ hvala -/// u liftu stajao oglas/ na običnom papiru napisan./// Kao da se bratu u nevolji obratio/ brat. Sreći i miru izgubljeni rat./// Moglo se sasvim lijepo uočiti/ na kakve je sve prepreke na bijelu/ papiru loš norveški naišao./// Kao da je crno na bijelo napisano/ koliko je trebalo boravišnu dozvolu/ čekati. Koliko stan. I posao./ Da bi se napokon na noge stalo./// Potom je netko na vrh oglasa,/ na besprijekornom norveškom/ u cijeli slučaj Ibsena umiješao:/// Vječno imaš/ samo ono što izgubiš./// Začudo, o sadržaju izgubljene/ vrećice ništa nije pisalo./// A nije jasno ni zašto je Ibsen/ crvenom olovkom dopisan./// Kao da je netko nečiju/ domaću zadaću ispravljao."
"Domaća zadaća" je anegdota miloszevska, kakvu bismo i kod Szymborske mogli zamisliti, ali čitatelju je iznimno važan osjećaj da se negdje u stvarnosti sve dogodilo upravo kao i u pjesmi. Pritom, imamo i mi, u našem svijetu, taj žanr poruka u liftu. I nije nam loš jezik u njima nimalo stran, premda ih u našim liftovima još uvijek (na žalost) ne ispisuju stranci, nego smo to mi sami svome jeziku daleki.
Imamo, dakle, pretpostavke da razumijemo ili naslutimo ono što je stvarnost u Delalićevoj pjesmi. Ispod toga, međutim, je sljedeće: od poruke važniji biva jezik, jer nije izgubljena samo siva vrećica, nego je izgubljeno nešto mnogo veće i važnije, što u poruci ne može biti spomenuto. Izgubljen je cijeli jedan svijet, pa zbog toga jezik poruke i jest ovakav. Ali taj gubitak ne tiče se nikog osim gubitnika, niti se kome može objasniti, osim onom koji je i sam gubio.
Na to nailazi domaći, nailazi (ipak) dobrohotni liftovski popravljač tuđih poruka, pa citira Ibsena. Doista, "Vječno imaš/ samo ono što izgubiš." Doista, dragi moj Munibe, vječan je samo tvoj intimni Ljubuški, tvoja lična Hercegovina! Sve ostalo prolazno jest, i već ga nema. A šta je sadržaj toga, neobjašnjivo je i izvan pjesme, drugima skoro i nebitno, kao i sadržaj sive vrećice.
O tome govori ova velika pjesma, koju je Munib Delalić napisao, ne znajući to, upravo za ovog čitatelja. Kao i za onog koji je poruku o sivoj vrećici u liftu ostavio, a pjesmu neće pročitati nikad. Munib Delalić veliki je pjesnik, o čijim pripadnostima ovdje ne bih pokušavao išta reći, osim da mu je, bez obzira na pripadnosti, mjesto u svim antologijama suvremene hrvatske poezije, ako bi ih netko s darom za mjesto i trenutak odlučio sastavljati. Jorge Luis Borges, recimo.
Otvori KEKS Pay
