Alan Osmond, najstariji član slavne glazbene braće Osmond i tihi vođa koji je stajao iza njihovog globalnog uspjeha, preminuo je u u 77. godini života. Kako je priopćila njegova obitelj, umro je u svom domu u Lehi, Utah, okružen suprugom Suzanne i njihovih osam sinova. Njegovoj smrti prethodio je tjedan dana boravka na intenzivnoj njezi, nakon čega se vratio kući pod palijativnom skrbi. Iako službeni uzrok smrti nije objavljen, Osmond se desetljećima borio s multiplom sklerozom, bolešću koja ga je na kraju i primorala na povlačenje sa scene.
Iako su lica benda često bili njegova mlađa braća, pogotovo Donny, Alan je bio pravi motor i strateg grupe. U vrijeme dok su The Osmonds bili na vrhuncu slave, on je bio taj koji je djelovao iza kulisa - svirao je klavir i gitaru, zajedno s bratom Merrillom pisao mnoge njihove pjesme i osmišljavao precizne plesne koreografije koje su postale njihov zaštitni znak. Braća su ga s poštovanjem zvala "Broj 1", priznajući mu ulogu vođe koji je disciplinu, koju im je usadio otac George, pretvorio u besprijekorni profesionalni standard. Njegov utjecaj bio je ključan za transformaciju benda iz brijačkog kvarteta u svjetsku pop senzaciju.
FOTO Maja i Šime nakon avanture u inozemstvu uživaju na domaćem terenu, odale ih ove fotke
Mnogi Osmondse pamte po lepršavim pop hitovima poput "One Bad Apple", no upravo je Alan bio zaslužan za jedan od najhrabrijih i najneočekivanijih glazbenih zaokreta sedamdesetih. Shvativši da im prijeti opasnost da postanu zastarjeli, pogurao je bend prema tvrđem, rock zvuku. Rezultat je bila pjesma "Crazy Horses" iz 1972., snažna i neočekivano žestoka protestna pjesma protiv zagađenja zraka. Legendarni zvuk sirene na početku pjesme nije bio sintesajzer, već Hammond orgulje koje su namjerno dovedene do krajnjih granica kako bi stvorile zvuk mehaničke zvijeri. Tim potezom Alan je dokazao da su Osmondsi sposobni natjecati se s gitarističkim divovima tog vremena i da njihov talent seže daleko izvan granica bubblegum popa.
Njegov život doživio je dramatičan preokret 1987. godine, kada mu je dijagnosticirana progresivna multipla skleroza. Sve je počelo incidentom tijekom koncerta kada je shvatio da ne može podići desnu ruku. Za čovjeka čija je karijera ovisila o energiji i preciznim pokretima, dijagnoza je mogla značiti kraj. No, Alan ju je prihvatio s nevjerojatnom snagom, usvojivši moto: "Možda ja imam MS, ali MS nema mene!". To nije bila samo fraza, već životna filozofija koja ga je vodila kroz sve izazove. Postao je istaknuti zagovornik zajednice oboljelih od MS-a, a za svoj rad je 2000. godine primio nagradu "Dorothy Corwin Spirit of Life". Obitelj je za Alana uvijek bila na prvom mjestu. U braku sa Suzanne Pinegar bio je više od 50 godina, a zajedno su odgojili osam sinova koji su kasnije nastavili glazbenu tradiciju kao grupa The Osmonds Second Generation. Njegov brat Donny Osmond oprostio se od njega dirljivim riječima, nazvavši ga svojim "zaštitnikom" i "vodičem" koji je "tiho nosio golemu odgovornost kako bi ostatak nas mogao sjati". Alanovo vodstvo bilo je presudno u očuvanju obiteljskog jedinstva pod pritiskom slave, što je rijetkost među dječjim zvijezdama.
Njegova vjera, kao člana Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana, bila mu je oslonac i izvor optimizma, posebice u borbi s bolešću. Osim glazbe, Alan je ostavio dubok trag i u svojoj zajednici. Zajedno s bratom Merrillom 1980. godine osnovao je "Stadium of Fire", jednu od najvećih proslava Dana neovisnosti u Sjedinjenim Državama, koja je odražavala njegove domoljubne vrijednosti. Bio je i jedna od ključnih figura u stvaranju humanitarne akcije "Children’s Miracle Network Telethon".
Unatoč zdravstvenim problemima, ostao je aktivan, radeći kao motivacijski govornik, a u rujnu 2024. objavio je svoju autobiografiju "One Way Ticket". Iako se službeno povukao sa scene, posljednji put se pojavio s braćom 2019. godine kako bi iznenadio sestru Marie za njezin 60. rođendan. Njegov brat Merrill poručio je javnosti da se raduje jer Alan "više ne osjeća bol". Nasljeđe Alana Osmonda nije samo u glazbenim ljestvicama i zlatnim pločama, već u tihoj snazi, otpornosti i posvećenosti obitelji koja je definirala svaki aspekt njegova života.
Otvori KEKS Pay
Osmonds su bili lošija imitacija Jackson 5. Pjesme im nisu imale originalnost već su pokušali gledati što Jackson 5 radi i to uraditi kod sebe. A kada su krenuli imitiranjem Michaela Jacksona putem najmlađeg člana obitelji Osmond utopili su se u muzičkom svijetu ispod prosjeka i danas ih nigdje nema.