Kazališna, televizijska i filmska glumica, 42-godišnja Natalija Đorđević, govori o ulogama u novoj predstavi 'Proces' zagrebačkog gradskog kazališta Gavella, glumačkom putu, spoznajama i ljubavi.
U Kazalištu Gavella postavljen je komad 'Proces' Franza Kafke, a u režiji Renea Medvešeka. U predstavi tumačite četiri lika? Koliki je to glumački izazov?
Da, tumačim djevojku, pripravnicu, djevojčicu i službenicu. Izazov je u vrlo kratkom vremenu, a katkad se doslovno radi o sekundama, "uskočiti" u drugu ulogu. Isto tako, bez pretjerivanja, vrlo jasno ocrtati karakter uloge koja je potpuno drukčija od ostalih.
Koliko su po vama Kafka i suvremeni čovjek povezani?
Vjerujem da je Kafka i dalje nas suvremenik, a bojim se da će to još dugo i ostati. Tek kad bismo živjeli u nekom savršenom svijetu, možda se ne bismo mogli poistovjetiti, u većoj ili manjoj mjeri, sa situacijama koje Jozef K. prolazi u "Procesu", tako da našoj predstavi predviđam dug život.
Proces nije klasično dramsko djelo, već jedan o romana i bisera svjetske književnosti koji govori i apsurdnosti i beskorisne borbe Josefa K. protiv birokracije. Koliko je to, po vama, bilo teško prenijeti na pozornicu?
"Proces" je vrlo kompleksno štivo i možda je baš i to jedan od razloga zbog kojih je tako rijetko izvođen na sceni, no Rene Medvešek napravio je pitku, začudnu, ironičnu i duhovitu, a istodobno potresnu predstavu koja gledatelja tijekom sat i pol drži u napetosti tako da čvrsto vjerujem da će i oni koji nisu ljubitelji Kafke, to nakon našeg "Procesa" postati.
Jeste li ponovno pročitali roman prije nego ste počeli s probama? Kako danas gledate na njega?
Naravno, ponovno sam se vratila "Procesu" i moram priznati da sam sada otkrivala slojeve koji me kao srednjoškolku nisu toliko zanimali. Sjećam se da sam tada bila ponajprije fascinirana atmosferom knjige i uopće pričom o krivnji koja se eto i ne mora dokazati te borbom pojedinca protiv sustava, a sada sam pronalazila neke druge stvari, a puno puta pomislila sam koliko je Kafka zapravo u opisivanju apsurda istodobno duhovit i tragičan.
Kako je raditi s Reneom Medvešekom?
Rene je jedan od redatelja s kojima sam dugo priželjkivala raditi; neke njegove predstave gledala sam još davno, i to po nekoliko puta. Kad sam doznala da sam u podjeli, doslovno sam vrisnula od sreće. Rad je bio ugodan i puno sam naučila. Svakom kolegi poželjela bih da radi s Reneom, a sebi barem još triput!
Godinama ste glumili u dječjem kazalištu 'Žar ptica’, a prije nekoliko godina pridružili ste se ansamblu Gavelle. Kako ste proživjeli taj prelazak s dječje poetike na onu 'ozbiljnu'?
Kod mene je to ipak bilo drukčije. Naime, u Žar pticu sam došla nakon što sam 12 godina radila u Teatru ITD, a prvu profesionalnu predstavu radila sam upravo u Gavelli, davne 1998. godine, "Zimsku priču" u režiji poznatog engleskog redatelja Davida Farra. Dolaskom u Žar pticu zapravo sam se morala priviknuti na burne dječje reakcije tijekom predstave.
Jesu li djeca najbolja publika, i zbog čega?
Ne bih rekla da su najbolja publika, svakako su drugačija publika jer odmah negoduju ako im je nešto dosadno, s njima nema šale. Odrasli naravno neće glasno negodovati, odnosno odobravati tijekom predstave.
Ostvarili ste i uloge u filmovima poput one u 'Cvjetni trg' redatelja Krste Papića, serijama 'Stipe u gostima', 'Počivali u miru', 'Bitange i princeze', 'Naša mala klinika', posuđivali glas u crtiću, no je li vam žao što vas više nema na platnu i ekranu?
Žao mi je iz više razloga: kao prvo pred kamere sam prvi put stala kao trogodišnjakinja sudjelujući godinama u Dječjem programu HRT-a tako da mi je boravak pred kamerama bio normalna pojava. Drugo, veliki sam filmofil, količina emocija koju u meni može proizvesti dobar film nevjerojatna je, da ne spominjem da sam u stanju neke filmove koje volim gledati i po 20 puta.
Je li kazalište vaša najveća ljubav?
Obožavam kazalište, katkad mi se čini da se na sceni bolje snalazim nego u stvarnom životu. Nisam iz prve upisala Akademiju pa sam godinu dana studirala francuski i češki. Mislim da sam bila najtužniji student na Filozofskom fakultetu. Količinu sreće koju doživim kad glumim teško mi je doživjeti u privatnom životu.
Može li se od glume kod nas dobro živjeti?
Nitko od nas nije postao glumac da bi se obogatio. Ja sam sretna što imam plaću i što sam zaposlena u Gavelli. Postoje bolji i gori periodi – kad čovjek ima više ili manje honorarnih poslova.
Neki vaši kolege kažu da kad rade na nekoj zahtjevnoj ulozi, teško izlaze iz nje, a time si i otežavaju stvarni život. Kako vi stojite s tim procesima? Je li doista gluma tako iscrpljujuća profesija?
Gluma je i psihički i fizički zahtjevna, ali sve to nestane u času kad odigrate dobru predstavu i osjetite da publika upija svaki vas pogled, svaku riječ, ali da je teško... Nije normalno stati pred 400 ljudi i ogoliti dušu. A koliko moje uloge žive u meni? Dok radim na predstavi, čak i kad nisam na probi, uhvatim se kako razmišljam bi li žena koju glumim držala šalicu ovako ili onako, kako bi se osmjehnula, kako podnosila samoću.
Što biste voljeli igrati, što bi bio vaš glumački san?
Voljela bih glumiti gotovo sve uloge Cate Blanchett, Helen Mirren, Nicole Kidman, one doista znaju dobro izabrati, a tu su uvijek i moji neostvareni snovi: Heda Gabler, Blanche du Bois, pa Krleža.
Prije četiri godine postavili ste svoju hvaljenu monodramu 'Potrošeni snovi'. Hoćete li je ponovno igrati, ili spremate nešto novo?
Da, uskoro ću ponovno početi obnavljati svoju monodramu koja se bazira na Čehovljevom "Višnjiku". Veliki je dio mene u njoj i jednostavno ne mogu dopustiti da se ugasi, a dobila sam i ponudu od jedne divne zagrebačke galerije, koja neopisivo sliči na rodnu kuću A. P. Čehova u Taganrogu, gdje sam svojedobno igrala monodramu, da je igram u njihovu prostoru.
Zbog čega gluma?
S pet godina, igrom slučaja, plovila sam mjesec dana s Histrionima i gledala istu predstavu svaku večer, dakle nešto manje od 30 puta. Već nakon tri dana znala sam cijelu predstavu napamet i bila sam uvjerena da je pozornica najljepše mjesto na svijetu, mjesto na kojem se ništa loše ne može dogoditi. Još tako mislim. Nešto poput Tiffanyja u "Doručku kod Tiffanyja".
Vaš je otac cijenjeni psihijatar Veljko Đorđević. Koliko ste od njega naučili o psihologiji ljudi? Čitate li dobro ljude?
Zaista vjerujem da je empatija osobina bez koje nema glume. Kako da razumijem probleme i postupke svojeg lika ako nisam u stanju saživjeti se s tuđim problemima? No što se psihologije i čitanja ljudi tiče, tu se često opečem. Zato sam sklonija imati uz sebe manji krug prijatelja jer znam da često želim vidjeti samo nečije dobre strane, dok one loše jednostavno previdim.
Je li vam dao neki savjet, kako što bezbolnije proći ovom 'džunglom'?
Moj tata, srećom, ne dosađuje savjetima, osim ako ga baš ne zamolim. Ali dobro zna vrlo objektivno analizirati situaciju pa mi tako pomogne da riješim eventualne dvojbe.
Imate osebujan, maštovit i mladenački stil odijevanja. Gdje kupujete? Zašto nikad ne biste dali puno novca, a za što ne žalite posegnuti u novčanik?
Iskreno, mrzim guranje po dućanima i kupovanje na brzinu. Ljetos sam bila nakon dugo godina na Azurnoj obali i točno sam znala kamo otići u šoping, u gradić Menton pun malenih trgovina i prodavača koji se tope od ljubaznosti. Važno mi je da imam kvalitetne cipele, a od nakita nosim samo ogrlice Diane Sokolić. Dosta dizajnerskih komada imam iz vremena kad sam nosila revije, a nedavno sam sudjelovala u projektu Secret Cats People odjevena u bajkovitu haljinu Charlie designa. Sa svakog putovanja vratim se s jednim šeširom, za sreću.
Prilično ste samozatajni o privatnom životu. Rekli ste mi da ste slobodni, no vjerujete li u ljubavnu sudbinu?
Da, trenutačno sam sretna sama i baš mi to odgovara. Ali prilično sam praznovjerna, vjerujem da su neke stvari jednostavno zapisane u životu, pa tako i u ljubavi. Na mnogo toga možemo utjecati, ali neke se stvari jednostavno moraju dogoditi.
