Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 1
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
glumica i pjevačica

Naša glumica otvoreno o poremećaju s kojim se dugo bori: 'Dijagnoza je došla kao veliko olakšanje'

Zagreb: Ravnateljica Male scene, Buga Marija Šimić
Foto: Marko Lukunicl/PIXSELL
1/13
12.08.2023.
u 09:00

Mlada glumica, pjevačica i umjetnička ravnateljica kazališta Mala scena iza sebe ima niz projekata, a uskoro ćemo je gledati u novoj seriji "San snova"

Buga Marija Šimić (29) jedna je od onih koji lako mogu očarati na prvi pogled. Ali ne stasom i figurom (iako nam njezina vitka linija i duga lanena kosa ne brane ni to), već osobnošću, ponašanjem, ali ponajviše talentom. Mlada glumica, pjevačica (i to operna!), umjetnička ravnateljica kazališta Mala scena iza sebe ima brojna iskustva, u kazalištu, nešto na filmu, glazbenoj pozornici, a sada svemu tome može pridodati i ono što joj je nedostajalo - televiziju! Naime, Bugu ćemo uskoro gledati u novoj RTL-ovoj seriji "San snova" u kojoj igra tinejdžericu Lanu. Ova mlada glumica uz sebe ima i poznate roditelje glumce - Vitomiru Lončar i Ivicu Šimića koji su svoj uspjeh "prenijeli" i do Kine gdje žive već sedam godina, a ne libi se otvoreno govoriti i o najvažnijim temama - mentalnom zdravlju, prvenstveno nakon što joj je prošle godine službeno dijagnosticiran ADHD poremećaj.

Uloga Lane Bubalo prva vam je televizijska uloga. Koliko vam znači to? Koja je za vas razlika između televizijske, filmske i kazališne uloge?

Puno mi to znači, to mi je bila dugogodišnja želja! Ja sebe znam nazvati "sakupljačicom iskustava" i jako sam htjela iskusiti i snimanje serije i vidjeti kako bi se snašla. Pa razlika ima podosta. Na seriji zapravo s likom živite jako dugo i taj lik prolazi kroz podosta promjena, situacija i životnih razdoblja, mislim da se više mijenja nego što je to u filmu ili u kazalištu. S druge strane, na filmu imate više vremena ići u dubinu lika, sam proces traje duže što se samog stvaranja lika tiče i na neki način je pristup i sam rad kompleksniji. Ono što volim kod kazališta je ta mogućnost repeticije. Pričate uvijek istu priču, ponavljate jedno te isto, ali svaki put možete istraživati mogućnosti, što funkcionira, a što ne, za razliku od snimanja - jednom kad je scena snimljena, nema natrag. Svaki nosi svoje izazove i ljepote, ali zahtijeva drugačiji pristup, kako u pripremi, tako i u načinu izvedbe. Kamera je puno intimnija od kazališnog gledališta, što mi je bio dodatan izazov.

VEZANI ČLANCI

 

Spomenimo malo i seriju. Glumite pomalo razmaženu djevojku koja je "odrasla pod očevim staklenim zvonom i sad je u fazi kada se traži". Kako vam je legla ta uloga? Imate li kakvih sličnosti s Lanom?

Pa iskreno, jako mi je zabavno i zanimljivo jer sam ja u pubertetu bila dosta drugačija od Lane. Bila sam štreber, poslušna, okrenula bih očima tu i tamo, ali nisam bila buntovna, a još manje sam bila popularna, za razliku od Lane. Tako da mi je to baš izazov. S druge strane, imamo sličnosti, svi pubertetlije imaju zajedničkih crta, a i moji roditelji strasno žive svoj posao kao i Stjepan Bubalo pa znam kako je odrasti u takvom okruženju gdje se privatno i poslovno miješaju.

Kako ste se snašli na ovakvom setu? Uživate li?

Uživam kao malo prase! Produkcija je na jako visokoj razini, ekipa je fantastična, učim jako puno. Prvih par dana mi je trebalo da se naviknem na tempo snimanja i da naučim neka pravila seta, ali svi su jako srdačni, spremni pomoći i atmosfera je divna, tako da sam presretna i veselim se svakom novom danu na setu!

13.07.2023. Zagreb - Buga Marija Simic glumica, operna pjevacica i ravnateljica Male scene. Photo: Marko Lukunic/PIXSELL
Foto: Marko Lukunicl/PIXSELL

Vidjela sam da niste rekli ni majci odmah kad ste dobili ulogu, a niti da ste bili na audiciji. Zašto?

Haha, rekla sam joj kad sam ulogu dobila, ali nisam skoro nikome rekla da sam išla na audiciju. Ne znam, taj period volim proći sama, nisam htjela raditi famu oko toga. Htjela sam vidjeti kako će mi ići pa podijeliti iskustvo kad prođe. Manje stresa za sve.

Roditelji glumci sigurno su vam velika podrška u karijeri. Koje su vam savjete dali? Što je najvrednije njihovo što nosite kroz karijeru?

Apsolutno su velika podrška i na tome sam jako zahvalna. Savjete daju samo ako ih pitam, o seriji recimo uopće nismo razgovarali u tom smjeru, samo dijelim s njima što se događa. Upravo zato što su glumci znaju da je glumačka kreacija stvar između glumca i redatelja te scenskih partnera, ne ulaze u te sfere, u ovoj situaciji su isključivo - roditelji s kojima s užitkom dijelim priče sa seta. S druge strane, kad radimo zajedno, ili sad kad radim svoju novu predstavu - jako mi je važan njihov input, pitam za savjet, raspravljamo o dramaturgiji, režiji i to su mi uvijek jedni od najdražih trenutaka. Najvrednije što nosim je rečenica "igraj se, Bugo, igraj se" i sve ono što sam uz njih naučila dok smo svi zajedno živjeli kazalište kad sam bila mala, što se nastavlja i danas i utkano je u sve što radim.

Kad smo već kod roditelja, nakon njihovog preseljenja u Kinu preuzeli ste Malu scenu. Sa samo 26 godina. Jeste li tada već znali koliko je to posla? Jeste li bili u strahu od neuspjeha? Mala scena roditeljsko je važno postignuće.

U strahu sam i dan-danas. Mala scena je ogromno naslijeđe, nosi svoju težinu, ona je moj dom, moja prva ljubav, veliki dio onoga što jesam i zašto sam tu. Preuzeti tu odgovornost je jako velika stvar i cijenim to svakodnevno. Znala sam koliko je to posla jer, kao što sam rekla, kod nas privatno i poslovno nikada nije bilo odvojeno. Ali ipak je drugačije osjetiti to na svojim leđima. Strah, odgovornost i neizmjerna ljubav miješaju se svakodnevno.

Pomažu li vam oni u odlukama ili je baš sve na vama?

Umjetničke odluke su gotovo u potpunosti na meni, ja osmislim pa zajedno komentiramo. Što se operative tiče, mama i ja zajedno radimo, učim iznimno puno od nje, diskutiramo, velike odluke donosimo svi zajedno, ali svakodnevne stvari uglavnom vodim ja. Prepuštaju mi kormilo korak po korak, zahvalna sam na tom povjerenju.

Foto: Facebook Leo Nicolier

Kako je živjeti 7500 kilometara udaljen od roditelja?

Meni - normalno, haha. Uvijek su me roditelji učili da budem samostalna, da živim i gradim svoj život, znajući da su oni ovdje kao potpora, ali da, kako oni kažu - letim samostalno. Imamo oko 6 sati dnevno kad smo svi budni pa se čujemo svaki dan. Kako kaže moja mama - odnos nam je drastično otišao na bolje od kad ne dijelimo kupaonicu. Naravno da ponekad zafali zagrljaja, razgovora uživo, ali generalno sam se navikla, nije mi sad to nešto posebno. Znam da su uvijek tu.

Ove godine osvojili ste nagradu za najbolju glumicu na Međunarodnom festivalu kazališta. A imate i nagradu hrvatskog glumišta za najbolje žensko glumačko ostvarenje kazališta Mala scena. Koliko vam znače te nagrade?

Puno. Kao što napominjem - nagrada u Kosovu mi je iznimno važna jer sam dobila nagradu za najbolju glumicu u predstavi u kojoj 80 posto vremena - pjevam. Spajanje opere s dramskim formama je moja velika strast i ovo mi je bilo veliko priznanje da to ima smisla i da se može. Nagrada hrvatskog glumišta mi je bila važna potvrda struke, dosta sam se mučila sa samopouzdanjem s obzirom na to da nemam diplomu glumice već operne pjevačice i puno mi je značilo biti priznata kao glumica od struke. A i "Sunce djever i Neva Nevičica" za koju sam dobila nagradu mi je posebna predstava i na osobnoj razini i označila je neku novu eru Male scene, pa nagrada ima i tu dodatnu težinu.

Kazališna pozornica oduvijek vas je fascinirala, a prvu ulogu u HNK odigrali ste još kao 6-godišnjakinja. Čini se da ste oduvijek znali "svoj put"?

Da. Ja sam se rodila da radim kazalište, da prenosim priče na sve moguće načine. To mi je oduvijek bilo jasno, gluma i kazalište moja su prva ljubav, vječna strast i razlog zašto se budim svakog jutra. Možda to zvuči dramatično, ali je istinito. Kazalište je nekako od mene neodvojivo.

Odakle onda studij pjevanja?

Ja uvijek kažem - opera jest kazalište. Opera je glazbeno-SCENSKO djelo, samo što se to ponekad zaboravi. Fascinirala me i fascinira moć ljudskog glasa, emocije koje pjevanje prenosi, a koje se teško prenose riječima, ta količina energije koja se otpušta kroz operno pjevanje. Htjela sam imati i taj alat ekspresije i tu mogućnost prenošenja priča. Osjetila sam što ljudski glas kroz operu može proizvesti u drugom ljudskom biću i to poželjela moći i ja napraviti drugima.

Foto: Krešimir Brković

Prošle godine debitirali ste i u mjuziklu. Kakvo je to bilo iskustvo?

Brutalno u svakom smislu. Mjuzikl je bio moja ljubav koja me dovela operi i vratiti se svom djetinjem snu je ogromna stvar. Uživala sam i uživam, bilo je stresno, otkrilo mi mnoge moje slabosti i snage, natjeralo da se suočim s nekim svojim sjenama, naučilo stravično puno i jedva čekam novu priliku, za koju se nadam da će doći, dok uživam u postojećim izvedbama!

Osim pjevanja i glume, sjećamo se i kratkog izleta u voditeljske vode, kad se vodili HRT-ovu emisiju za mlade RECi. Ima li nešto što niste napravili? I što biste htjeli?

Ima toga još puno! Sad bih se voljela vratiti filmu, iskušati se u nekoj većoj dramskoj ulozi u kazalištu, vratiti se i operi, izdati knjigu i imam još par velikih snova za neku dalju budućnost, ali je tu i nekoliko mojih predstava koje čekaju da ih stvorim. Ukratko - nastaviti istraživati svoje granice i prenositi priče na sve načine.

Važna tema je i ona o ADHD-u, o čemu i sami često govorite na društvenim mrežama. Vi ste dijagnozu primili, ako smijemo reći, "kao od šale". Ako je suditi po vašim objavama, niste se ni trebali navikavati na život s njom, samo ste si napokon našli uzrok nekom svom ponašanju?

I da i ne. Dijagnoza je došla i kao veliko olakšanje, ali imala sam i fazu žalovanja. Onda sam imala fazu "ah, pa ja imam ADHD" pa sam malo puštala da me to vodi. Sad učim navigirati i pomoći svom mozgu da funkcionira u neurotipičnom svijetu istovremeno prihvaćajući i ono dobro što moj ADHD nosi. Mislim, dijagnoza ADHD-a nije nešto na što se čovjek treba naviknuti s obzirom na to da ona postoji cijeli život, nije nešto što dolazi naknadno, tako da čovjek sa svojim ADHD-om živi oduvijek. Ona je više objašnjenje koje onda otvara i mogućnost da se nauči funkcionirati, biti nježan prema sebi i prestati očekivati od svog mozga nešto što ne može, a što bez dijagnoze dovodi do konstantnog razočaranja i u samog sebe, ali i od okoline. Nije ADHD jednostavna dijagnoza, ja sam eto na lakšem dijelu spektra, ali ne treba je niti umanjivati, iako nekad stvarno znaju biti komične situacije zbog nje.

Je li život s ADHD-om težak? I koji su glavni simptomi na koji bi svi trebali pripaziti?

Simptomi se razlikuju, osobito između žena i muškaraca, zbog čega ima jako puno nedijagnosticiranih žena i djevojčica jer se dijagnoza još uvijek često vrši po simptomima koji se manifestiraju kod dječaka i muškaraca. Preporučila bih knjige dr. Kocijan-Hercigonja koje najbolje sve opisuju da ja ne ulazim laički u tematiku. Što se tiče težine života - na neki način jest. Često razočarate ljude, često se čovjek osjeća kao da će zauvijek ostati samo potencijal koji se nikad neće ispuniti, osjećaj neispunjenih očekivanja je čest i velik i ta velika želja za puno toga koja se često ne ispuni i to našom "krivnjom"- zna boljeti. Hiperfokus može biti odličan, ali to nekad znači da se potpuno isključite za svijet pa drugi to percipiraju kao nebrigu ili sebičnost. Osjeća se čovjek često kao loš prijatelj, razočarano ili jednostavno izgubljeno jer ne razumiješ neke konvencije, očekivanja. Ali recimo u mom poslu - kreativnost, energija, mnoštvo ideja, snalažljivost - sve su to prednosti ADHD-a koje mi s druge strane obogaćuju i olakšavaju život, samo ga treba naučiti kanalizirati.

Što biste poručili svima koji se bore s istom dijagnozom ili tko živi s takvom osobom?

Nježno prema sebi, ne očekuj od svog mozga nešto što ne može, pronađi način koji tvom mozgu odgovara.

VIDEO Lokas otkrio dobro čuvanu tajnu lovca: Nije istina da svi sve znaju, ali skužiš kako funkcioniraju

Komentara 5

Avatar rubinet
rubinet
12:24 12.08.2023.

U zadnje vrijeme objavljeno je više članaka o istoj temi. Točnije, u 2022.godini 5 ,a u ovoj 2023. samo 2 ?! Bilo bi dobro kad biste objavili još 3 kako bi bilo isto. Željno ih očekujem.

PO
poluvodič
14:12 12.08.2023.

ADHD nije ni bolest niti poremećaj, samo drugačije funkcioniranje mozga

DU
Deleted user
11:16 12.08.2023.

To nije nikakav poremecaj, ja isto imam, Ritalin I vozim biciklo po 200 km

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije