Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Showbiz Zvijezde

Nakon karcinoma našla sam svoj mir, ali potres me slomio. Živim u hotelu i nadam se povratku u svoj dom

Unatoč svim nedaćama optimizam je i dalje prati, a vjeran joj je suputnik već sedam godina jorkširski terijer Maro, od kojeg se ne odvaja. Zajedno bi se ubrzo napokon trebali vratiti kući, a glumica ne krije koliko se veseli povratku u vlastiti dom.
16. listopada 2021. u 17:20 4 komentara 34537 prikaza
Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/12

Tri godine nakon što je preboljela karcinom dojke i više od godinu i pol nakon što je bila primorana otići iz svoga zagrebačkog stana koji je stradao u potresu, glumica Ankica Dobrić (61) ne skida osmijeh s lica. Unatoč svim nedaćama optimizam je i dalje prati, a vjeran joj je suputnik već sedam godina jorkširski terijer Maro, od kojeg se ne odvaja. Zajedno bi se ubrzo napokon trebali vratiti kući, a glumica ne krije koliko se veseli povratku u vlastiti dom.

- Jako sam sretna zato što su nakon godinu i sedam mjeseci konačno započeli radovi na sanaciji moje zgrade. Vraćam se u stan čim radovi budu gotovi. To mi je trenutačno na prvome mjestu - govori nam na početku razgovora Dobrić iza koje su brojne kazališne i televizijske uloge koje je nanizala u bogatoj glumačkoj karijeri koja traje više od četiri desetljeća. Rodom iz Bileća, glumica je u mladosti imala priliku graditi karijeru u Americi, no unatoč primamljivoj ponudi, odlučila se vratiti u Zagreb, grad koji i dandanas obožava unatoč svim strahovima koje joj je donio nakon razornog potresa u ožujku 2020. godine. 

Prošlo je više od godinu dana otkako ste morali napustiti svoj dom u centru Zagreba. Gdje ste trenutačno smješteni?  

Sada sam u hotelu kod svog prijatelja. Ja sam kao Nikola Tesla, živim u hotelu. Mislim da će jednog dana na moju sobu moći staviti natpis "ovdje je nekad živjela glumica". (smijeh)  

Otvoreno ste progovorili i o problemu s predstavnikom stanara koji nije poduzeo ništa po pitanju obnove. S obzirom da je sanacija krenula čini se da ste ipak pronašli zajednički jezik? 

Zahvaljujući susjedi odvjetnici i uz moju pomoć uspjele smo konačno krenuti s obnovom jer uz predstavnika stanara koji godinu dana tvrdi da on ne mora ništa već da to moraju učiniti upravitelji, mi zgradu ne bih nikada obnovili. Ono što me jako iznenadilo je ponašanje sustanara proteklih mjeseci, svi misle da će im sve pasti s neba, a ono što me žalosti je i to što mnoge nije briga za vlastitu imovinu. 

Trenutačno vas gledamo u novoj sezoni serije 'Dar Mar' na Novoj TV u kojoj igrate Violetu. Kako vam je bilo ponovno uskočiti u taj lik? Koji vam je najzanimljiviji aspekt te uloge?    

Violetu nosim sa sobom pa mi nije bilo problem ponovno uskočiti u lik. Ova sezona bila mi je manje zahtjevna od prethodne jer je ušlo puno novih likova, ali sam zato radila s većim veseljem. Već mi je to moje Dizmovo postao drugi dom, a ekipa sa seta kao prava obitelj.  Ove mi je sezone Linda, mlađa kći iz serije, (igra je Mia Mikulec) zanemarena, ali zato se puno toga događa sa starijom kćeri Daliborkom koju tumači Katarina Madirazza. Sve u svemu jako me veseli rad na toj seriji.

Violetu ste u jednom od ranijih intervjua opisali kao ambicioznu ženu koja je ostala zatočena u malome mjestu. Rodom ste iz Bileće pa ste sličnu sudbinu i sami mogli doživjeti. Jeste li ikada razmišljali kako bi vaš život izgledao da niste došli na Akademiju u Zagreb?  

Baš kao i Violeta, i ja sam po prirodi vrlo ambiciozna. Odrasla sam u maloj sredini, no nikada nisam imala plan, kao mnoge žene, udati se i gledati na to kao na neki krajnji cilj. Jednostavno nije bilo šanse da ostanem u maloj sredini jer u mom kraju nakon srednje škole ne bih imala drugo nego zaposliti se. Ne bih se mogla školovati, a budući da sam u školi uvijek imala sve petice, bilo je logično da ću nastaviti dalje s obrazovanjem i upisati fakultet. Upisala sam najprije Filozofski fakultet u Zagrebu, a na glumu sam otišla iz znatiželje. Na kraju, bez obzira na to što su moja ljubav bili jezici i književnost, ipak me obuzela gluma bez obzira na to što do svoje 18 godine nisam imala pojma da imam talenta za glumu. 

 | Autor : Nova TV Foto: Nova TV Što vas je kao mladu djevojku privuklo glumi?  

Već sam bila upisala Filozofski fakultet, ali tek nakon preporuke jednoga profesionalnog glumca iz Beograda koji je rekao da sam talentirana za glumu, odlučila sam samu sebe testirati i tek sam na prijamnom ispitu shvatila da je to nešto božanstveno. U jednom trenu osjetila sam da vladam i da je to to, doživjela sam čaroban trenutak glume i vidjela sam da ja to volim i želim. Nažalost, tada nikoga nisam poznavala na Akademiji pa mi nitko nije rekao da su me odmah nakon prve audicije odlučili primiti. Sjedila sam i čekala, čak sam i plakala na hodniku jer su me stalno preskakali. Poslije su mi Rade Šerbedžija i Neva Rošić, koji su u to vrijeme bili profesori, rekli da su me gledali dok sam plakala i da sam im bila tako slatka, ali se nisu imali vremena baviti mnome jer su pozornost posvećivali onim kandidatima oko kojih su se dvoumili. 

Upravo zbog fakulteta stigli ste u Zagreb. Kako ste se priviknuli na život u velikom gradu? Jeste li imali nekih strahova?

Bila sam vrlo hrabra jer sam došla u grad u kojem nisam nikoga poznavala i u kojem nisam imala nikoga osim jedne školske prijateljice. Došla sam u potpuno nepoznati grad i tek sam tada izišla iz staklenog zvona i shvatila kako je život okrutan i težak. Morala sam iznajmljivati stanove, snalazila sam se kako znam i umijem, naučila sam kuhati, stekla sam i prijatelje. Imala sam sreću što je studij na Akademiji na neki način obiteljski. Bilo nas je svega 10 na godini i svi smo brzo postali vrlo bliski. S njima sam provela tih prvih nekoliko godina i razvili smo lijep odnos koji njegujemo i danas.  

Zanimljivo je da ste bili cimerica Ene Begović. Po čemu je pamtite?  

Da, istina je. Odmah na prijamnom ispitu, kad smo prošle, prepoznale smo se i dogovorile se da iznajmimo stan jer je jeftinije kad imaš cimericu. Jako smo lijepo živjele i dobro smo se slagale. Ena je bila jako lijepa i jako pažljiva. Puno toga smo dijelile. Bilo smo vrlo bliske, čak bliže nego što smo obje bile s vlastitim sestrama.  

U kakvom ste odnosu s Mijom Begović? Čujete li se?  

Ne baš. I kad je došla u Zagreb, rekla sam Eni da mi ide na živce (smijeh). S Enom sam bolje kliknula. 

Imali ste tu sreću da radite dok su vaši brojni kolege sjedili doma prekriženih ruku. U kojoj je mjeri pandemija utjecala na vas osobno i vaš posao? Koliko je ostavila traga na glumačkoj profesiji?  

Beskrajno sam zahvalna što sam radila u vrijeme pandemije jer su mnogi bili frustrirani i tužni što ne mogu raditi. Meni je puno više posljedica ostavio potres jer sam se silno bojala, a rad na seriji bila mi je terapija. Bilo je naporno raditi i snimati od jutra do mraka, ali tada barem nisam imala vremena razmišljati o strahu i novim potresima. U ekipi smo bili vrlo disciplinirani, svi smo se pridržavali mjera i, zahvaljujući tome, nitko se nije zarazio iako nas je bilo puno. Bili smo i umorni i pod stresom, činilo se kao da su svi uvjeti da netko dobije koronu, ali izgleda da nas je Bog pogledao i sve je prošlo kako treba. S druge strane, teatri su jedno vrijeme zbog pandemije bili zatvoreni, a sada rade uz ograničenja. Smatram da je to vrlo nepravedno što danas postoje ograničenja kada je riječ o publici u kazalištima dok istovremeno ljudi u tramvaju stoje jedni na drugima i na svadbama se zabavljaju, pjevaju i plešu, a u teatru, gdje svi sjede mirno, postoje ograničenja. Za to smo si sami krivi jer nismo bili dovoljno glasni. Trebali smo galamiti jer bismo onda možda i dobili ono što su dobili ugostitelji koji su najviše galamili. Nije jednako igrati predstavu za 100 ljudi i za njih 20. To je jako frustrirajuće za sve nas.  

  | Autor : Sandra Simunovic/PIXSELL Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL 15.02.2021., Zagreb - Glumica Ankica Dobric. Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL Jeste li u bilo kojem trenutku bili zabrinuti za vlastitu egzistenciju?  

Nekako vjerujem u sebe i, čak ako i ne budem glumila, zarađivat ću na bilo koji način. Ponudila bih se ugostiteljskim objektima da konobarim ili budem domaćica. Ako treba, čistit ću i stubište, čuvati djecu, držati predavanja... Ja mislim da čovjek mora naći način da zaradi novac. Bila bih jako tužna da novac ne mogu zaraditi glumom, ali svakako bih našla način da zaradim za život. Ne bojim se za svoju egzistenciju, novac se uvijek može zaraditi.  

Zanimljivo je i da ste u mladosti imali priliku graditi inozemnu karijeru u Americi. Zbog čega niste prihvatili tu priliku i smatrate li i dalje da je to bila ispravna odluka?    

Kad sam došla u New York, sestrina svekrva je tamo imala prijatelje producente i nudila mi je da me spoji s njima i da probam tamo napraviti karijeru. Sestra mi je živjela u New Yorku tako da bih imala gdje živjeti, no ja uopće nisam imala želju ostati u tom gradu. Oduvijek sam voljela Zagreb i dobro sam se u njemu osjećala. Glumu nisam izabrala da bih bila poznata, već isključivo zato što to volim raditi.  

Smeta li vam onda to što javnost zadire u vašu privatnost?

Iskreno smeta, ali trudim se uvijek balansirati kada je riječ o mom privatnom životu. Nemam društvene mreže i ne volim se nametati. Ja sam vrlo slobodna i otvorena kada je pozornica i ekran u pitanju, ali ono privatno volim zadržati za sebe.

Svojedobno ste izjavili da vam je najdraža uloga u karijeri uloga Sonje u predstavi 'Zločin i kazna' u varaždinskom HNK 1987. godine, ali i da vam je žao što tu ulogu nije vidjelo više ljudi. Smeta li vam što vas većina ljudi percipira po televizijskim ulogama koje su puno eksponiranije od kazališnih?  

Jednostavno sam se pomirila da je to tako. Mnogi me znaju i iz histrionskih predstava, no vrlo je teško u teatru dobiti kvalitetnu žensku ulogu. Nisam od onih koje se guraju i grebu. Uvijek računam na to da će me onaj tko me stvarno treba i kome odgovaram sam pozvati.  

 | Autor : Nova TV Foto: Nova TV Kako doskočiti tom problemu? Trebaju li kazališta sama više poraditi na promociji vlastitih glumaca?

Problem je u tome što našim kazalištima glumci nisu prve zvijezde, Kazalište se proteklih godina fokusiralo više na režiju, primjerice često se može čuti "idemo gledati Magellijevu režiju", a ne određenu glumicu ili glumca. Za razliku od nas Beograd to ima, oni uvijek drže do svojih glumaca. Kad se prođe pored njihovog kazališta oni imaju velike plakate s glumcima, a kod nas to radi samo HNK. S druge strane ove mlađe generacije stalno su pred ekranom pa je i logično da nas više znaju po ulogama iz sapunica nego po kazališnim ulogama. Samo jedan mali dio ljubitelja teatra zna tko je tko i cijeni glumce. Ono što me smeta je i to što komercijalne televizije često s nama profesionalnim glumcima miješaju i amatere. U medijima ih se potpisuje kao glumce i to mi je sumanuto. To izjednačavanje nije u redu jer onda bismo svi mogli biti amateri i ne bi trebali ulagati u svoje obrazovanje. Nas profesionalce to jako degradira.

Članica ste glumačkog ansambla Gavelle više od tri desetljeća. Koliko se kazalište promijenilo u tom periodu?

Tri desetljeća proletjelo mi je u trenu, čini mi se kao da sam još na početku. Važno je za istaknuti da teatar ovisi puno o ravnatelju, neki od njih nas dižu na višu razinu, a drugi pak degradiraju. Ti ravnatelji često ne dolaze na funkciju po stručnosti nego po nekoj drugoj liniji. Prije se na to puno više gledalo. Nama je jedno vrijeme ravnatelj bio čovjek koji prije toga dvije godine nije ništa radio pa mu je kum Duško Ljuština namjestio funkciju, mislim konkretno na gospodina Stazića. Kod nas sve može. Da netko tko je propali glumac postane ravnatelj kazališta. Za vrijeme njegovog upravljanja kazalište se nažalost vrlo srozalo.

Ubija li to kreativnost i žar glumca?

Poprilično. Mi se onda moramo ili poklopiti po ušima i pretvoriti se u neke banalne zaposlenike što je grozno ili se buniti pa onda biti kažnjeni i oštećeni. Sputava to kreativnost, ali nije to uvijek bilo tako. Problem je i to što danas ima jako puno glumaca, a tržište je malo. I onda nam još uz to dovode glumce iz bivših država i pri tome igraju glavne uloge. Ne želim da me se krivo shvati, ja jesam za otvorenost, ali zašto umjesto naših stavljati tuđe glumce u prvi plan.

Prije tri godine pobijedili ste karcinom dojke i iz prve ruke vidjeli kako funkcionira naš zdravstveni sustav. Što kao dugogodišnja pacijentica smatrate da bi trebalo biti bolje?  

Trebalo bi više uložiti u nove dijagnostičke aparate kao što su primjerice ultrazvuk i CT. Osobno sam se uvjerila da dobar aparat može spasiti život. Godinama sam išla na kontrole kod najbolje liječnice u Petrovu. Uvijek sam se pitala kako ona na tom malom ekranu išta vidi, a kad sam otišla k svom prijatelju u privatnu polikliniku koja ima suvremenu opremu, i sama sam vidjela svoj tumor. Trebalo bi više ulagati u aparate, ali i preparate uz pomoć kojih se analiziraju karcinomi nakon operacije jer se na osnovi toga daje dijagnoza i određuje liječenje. 

Koliko vas je bolest promijenila kao osobu? Vedar duh nikada vas nije napustio, ali što je ipak drukčije. Živite li sada puno opreznije? Hranite li se zdravije, živcirate li se manje?  

Našla sam svoj mir i zadovoljstvo i promijenila sam tako što sam se vratila na ono kakva sam nekad davno bila. Radovala sam se svemu, zapažala sam sve oko sebe i prestala sam biti banalna. Međutim, potres me izbacio iz ravnoteže i počela sam se silno nervirati jer sam se osjećala bespomoćno. Sama sam sebi rekla da sam spašena ako nakon ovih godinu i pol dana ne dobijem ponovno tumor. Što se tiče prehrane, meso jedem u vrlo malim količinama, jedem puno voća i povrća, ali moram priznati da sam ovisnik o slatkom.  

Strahujete li da bi se bolest mogla vratiti?  

U glavi sebi govorim da je gotovo, ali zna me obuzeti strah. Jedna draga osoba koja je prošla isto što i ja i koja me tješila dok sam bila na kemoterapijama sada ima rak na kostima. Kad to čujem, prenerazim se, ali onda se vratim i pomislim da ja nisam ona i da to mene neće pogoditi.  

Odakle crpite taj optimizam?  

Ne znam ni sama, valjda sam se takva rodila. Sigurno sam nešto naslijedila i od svoje majke koja je uvijek pozitivna i kojoj je uvijek sve u redu.  

U studenome ćete navršiti 62 godine. Razmišljate li o mirovini? Čime ćete se baviti kada se napokon 'umirovite'?  

Za nas glumce mirovina nije toliko važna, više nećemo biti u svojim teatrima, ali svi se nadamo da ćemo raditi na nekim projektima i snimati nešto. Čak u posljednje vrijeme više traže starije glumice. Ako čak i ne budem glumila, naći ću nešto što nisam možda prije radila. Sad još o tome ne razmišljam, ali sigurno nisam od onih koji kažu: "Ja sam u mirovini i sad ništa ne radim." To je meni nezamislivo. 

  | Autor : Sandra Simunovic/PIXSELL Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL 15.02.2021., Zagreb - Glumica Ankica Dobric. Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL

VIDEO Severina odustala od showa na Dodikovoj televiziji


Mnoštvo poznatih lica na partyju u Saloonu nakon premijere predstave 'Groznica' Dobar tulum Prije 16 godina u ovom društvu su se Petar Grašo i Tonči Huljić zabavljali u Saloonu Brak na prvu O ovom paru vlada podijeljeno mišljenje. Gledatelji: 'Mladenka se ceri kao neka klinika' on bolje reagira Mikulić je zatrpana savjetima roditelja: 'Naživcirali ste se jer se veselimo što sin s poteškoćama govori engleski'
Susjed uhvaćen na kameri kako ulazi u spavaću sobu
uhvaćen na djelu
Dali su susjedu ključ od svog doma, zaprepastili se kada su vidjeli snimku s kamere
Astellas d.o.o.
TIHA BOLEST
Pregled koji bi svi muškarci stariji od 40 godina trebali obaviti
  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Avatar Rubinet
    Rubinet:

    Rodom je iz Bileće.

  • steki:

    Svi bi pomoč od države , a da neštošto sami obnove

  • Avatar strukovna_perjanica
    strukovna_perjanica:

    Koliko je doticna gospodja aktivno uradila da bi se jednog dana mogla vratiti u svoj stan??? Inace, sve najbolje sto se zdravlja dotice.