Zajedničke su sreće imali hrvatska književnost i pjesnik njezin Petar Gudelj, što je njega, Gudelja, u posljednjem desetljeću-dva života dopao izdavač koji je bio spreman da mu sve objavi, i da toga svega pritom bude u golemim količinama. Jer Gudelj na kraju što je manje živio, to je više pisao. Kao da se od života otimao u tekst, u stihove i u pjesmu. Tako je nastala jedna zastrašujuća hiperprodukcija, besprimjerna množina i obilje, kakvih naša književnost ne pamti. I dok je u većini drugih poslova starost čovjekova povezana s propadanjem, gubitkom moći, snage, kriterija i talenta, dok je tako i u većini umjetničkih umijeća, u poeziji i u književnosti općenito zna biti suprotno. Tako neki - premda ne svi - veliki pisci i pjesnici u dubokoj starosti postaju još bolji, još veći i snažniji. Gudelj je bio taj. Pisao je kao opsjednut, i u to doba starosti napisao je više nego za prethodni život i pol.
U ovoj knjizi važna mi je pjesma "Sin i brat", koja je i pisana i objavljena u doba epidemije koronavirusa. Ovako teče: "Mrtvi svi tvoji. Što su se skupljali oko sinije u vašoj kući u Podosoju. Zadnji ćeš umrijeti ti. Za tobom klijen i kostela i vaša kuća./// Iz svake vaše stope i riječi rast će žestica drača. Iz očiju, iz usta. Nastavit će vas, naslijedit će vas drača./// Luca, dvije noći u Mračaju, u mrtvačnici, sama. Sutra će u zemlju. Bez sprovoda i svete mise. Jer je vrijeme kuge./// Tri sata, sestru spuštaju u zemlju./ Sestro zemljo./// Ti više nemaš sestre. Sad ti je zemlja sestra./// Ti zemljin sin i brat." Stihove sam, za ovu priliku, lomio drukčije nego što je to činio pjesnik, jer tako se učinilo bolje, kad sam već pjesmu morao salijevati u prozni tekst, kao u administrativni formular.
U posljednjoj svojoj fazi pjesnički subjekt Petrov neobično se često obraća samom sebi. Ili se, mnogo je bolje reći, pjesnički subjekt obraća pjesnikovoj osobi. Redovito on to čini u drugome licu. U tom se njegovom obraćaju svaki put susreću dvije emocije, dva refleksa, dvije sile u agonu i u paradoksu: ogorčenost i mirenje. Petar Gudelj pomiren je u svojoj gorčini, gorak u svojoj pomirenosti. Za čitatelja neobično, jer je drukčije od svega što bi se od starosti očekivalo i što je književni i pjesnički stereotip starosti. Ali, istodobno, gorčina i ogorčenost često dominiraju u književnom prikazivanju drugih kao staraca. Ogorčeni starac, svojevrsni je književni stereotip pri govorenju o drugome. Ali jedinstveno je i neponovljivo prikazivanje sebe kao ogorčenog starca.
Također, mirenje je, ono staračko, predsmrtno, kasno mirenje, tako često opisivana gesta da nam se može učiniti da je mirenje sa svijetom i s vlastitom starošću također stereotip. Visokofunkcionalni, nepotrošivi i nezamjenjivi, ali ipak stereotip.
Ogorčeno mirenje je paradoks. Živi, neopisani i neopisivi paradoks čovjekove starosti. Neopisiv, jer podrazumijeva nekoga tko je istodobno promatrač i objekt vlastitog promatranja. Tu je i ključ za razumijevanje drugog lica u Gudeljevim kasnim pjesmama i dnevničkim zapisima. I razlog zašto nam to njegovo drugo lice istodobno djeluje i tako efektno, i toliko začudno.
"Sin i brat" u prvom dijelu ima fakturu priče, dnevničkog zapisa, proze. U tom zapisu tema su smrt i konačna zaključna samoća. Motivi su tipično gudeljevski: klijen, kostela, drača. Kuća u Podosoju, rodna kuća, i ništa u koje se upravo pretvara nešto. Slijedi poglavlje o smrti - posljednjoj za koju će znati onaj koji je upravo ostao sam - o samovanju mrtve u mrtvačnici, o gubitku svake intime onog posljednjeg preživjelog s pokojnicom, koji je uzrokovan epidemijom. "Bez sprovoda i svete mise. Jer je vrijeme kuge."
I tako, tim riječima, završava prozno-epski, romaneskni dio pjesme. Koja se zatim nastavlja u nekoliko grcaja, nove zasebne pjesme: "Tri sata, sestru spuštaju u zemlju./ Sestro zemljo./// Ti više nemaš sestre. Sad ti je zemlja sestra./// Ti zemljin sin i brat." Ti lirski grcaji, to kratko muško naricanje, donose konačni kraj.
Ono što me u ovoj pjesmi intrigira od prvoga čitanja drugi je stih, onaj koji nailazi dok pjesnik zamišlja kako mu sestru, na čijem sprovodu ne može biti, jer je vrijeme kuge, spuštaju u zemlju: "Sestro zemljo." U času se, u jednoj riječi, događa taj konačni i posljednji preobražaj, koji nam djeluje tako snažno i efektno. Ali što je tu toliko intrigantno? Pa to što se u te dvije riječi, u tom dozivu i vokativu, čuje jedan danas već davni song. Janez Bončina je, s grupom Time i Dadom Topićem, pjevao: "Majko zemljo". Ili: "Majko zemljo, tijelu mome snage daj". Petru Gudelju nije to bilo na umu, jer da jest, znajući ga, on bi izbjegao ovu asocijaciju. Ali i ono što mu nije bilo na umu postojalo je u njegovom iskustvu, u sjećanju i u odjeku. I to na kraju ulazi u poeziju, postaje tijelo pjesme.
VIDEO Thompson izazvao lavinu oduševljenja novom objavom
Otvori KEKS Pay
