Vrijedi citirati riječi kojim izdavač najavljuje ovu izdanje: "U knjizi 'Put u Živogošće' objavljeni su izabrani tekstovi Sinana Gudževića iz kolumne 'Maksimir i Mirogoj'. Izbor ga predstavlja kao strastvenoga klasičnog filologa, trajno zainteresiranog za to da u mnogim svojim tematsko-motivski šarolikim pričama/esejima, pisanim u baš svakojakim povodima, na sebi svojstven način, s mnogo zanosa evocira vršne ostvaraje antičkog (latinskog) pjesništva, njegove ponajvažnije stvaraoce, tumače (i 'tumače') te prevodioce." Rečena kolumna izlazi u zagrebačkom tjedniku Novosti, svakoga tjedna, već veoma dugo, i zacijelo je najvažnija kolumna, ili općenito novinski kulturni prilog, u hrvatskim medijima danas. Njezin autor piše o onom što ga je briga, što ga zanima, predmet je njegova interesa, a ponekad je - istina iznimno rijetko - za temu zainteresirana i šira javnost. Gudžević se zanima za: za književnost, nogomet i Fudbalski klub Partizan, za život na Pešteri te za svoju tamošnju obitelj i prijatelje, za povijest svakodnevice u različitim njezinim aspektima i za riječi, njihov život, transformaciju i odumiranje, te za klasičnu filologiju, antičke pjesnike i pisce, za pjesnike i pjesništvo općenito, posebice za pjesnike koji i danas pišu na latinskom jeziku. Tematski gledano, dakle, ovaj se pisac i kolumnist bavi isključivo stvarima koje hrvatsku javnost, mahom nepismenu, nekulturnu i nenačitanu, kao i iste takve medije, čiji su kulturni i civilizacijski interesi razapeti između tri imena: Marka, Perkovića i Thompsona, tako kolosalno ne zanimaju da ih čak ne uspijevaju ni iritirati i navesti na, analfabetu svojstven, refleks cenzure i zabrane. Pritom, nema neke naročite razlike u reakciji te takozvane javnosti i reakciji tobožnje hrvatske kulturne i književne elite u Hrvatskoj. Ona je od onog čime se Gudžević bavi uglavnom jednako daleko kao što su daleko Marko, Perković i Thompson.
Knjige Sinanove, međutim, izlaze, i imaju svoju publiku. Objavljuju ih najvažniji hrvatski knjiški nakladnik, zaprešićka Fraktura, jedan od najvažnijih srpskih, beogradski Službeni glasnik, te još neki. Ta publika, kao i autor, pripada jednoj neobičnoj, ali ne ni tako malobrojnoj kulturnoj zajednici, koja svoj ukus i interese formira izvan medija i mimo Vijesti iz kulture i televizijskih izvještaja o dnevnom rasporedu Nine Obuljen Koržinek. Njezin ukus i interesi uglavnom su vezani za onaj segment hrvatske kulture i književnosti koji, možda, nije zanimljiv društvenoj vrhuški, ni javnosti formiranoj oko svetog trojstva Marka, Perkovića i Thompsona (koje u ovom člančiću spominjemo treći i posljednji put), ali su u suodnosu, taj ukus i interesi, s onim što od ovdašnje kulture i književnosti uspijeva kao artefakt biti primijećeno izvan hrvatskih državnih granica.
FOTO Danijela Martinović nekad i sad: Pjevačica je proslavila 54. rođendan
Urednik ove knjige, koji je načinio i izbor tekstova koji su u nju ušli, ujedno i vlasnik Disputa, Josip Pandurić je pod naslovom "Put u Živogošće" načinio zanimljiv svezak, koji je ovaj čitatelj sa zanimanjem i užitkom pročitao, premda je većinu tekstova u njemu čitao već barem jedanput. Neke je čitao i dva-tri puta. A ima i onih kojih se ne sjeća, jer ih, čini se, uopće nije pročitao. Ali sama ideja da se Gudževićeva filološka tema objavi u jednom tomu, nije se, nakon čitanja, ovom čitatelju učinila dobrom ni uspjelom, ostvarenom, a ni ostvarivom. Naime, premda svi tekstovi u ovakvoj knjizi doista govore o nečemu latinskom i/ili antičkom, njima povremeno kao da nešto nedostaje. A povremeno kao da im je ponešto viška. U naravi kroničarskog, dijarističkog, životnoopisivateljskog posla kojim se Sinan Gudžević svakoga tjedna već desetljećima tako strasno i monaški disciplinirano bavi, u stalnom je stilskom, tematskom i sadržajnom prelijevanju. A kako su autorovi interesi, barem na oko i na prvu misao, međusobno udaljeni i gotovo da su u nekom harmsovskom paradoksalnom suodnosu, to prelijevanje biva još izraženije i na neki način plodonosnije. Za Gudževića partizanovca, poklonika Brazilskog nogometa i ozbiljnog znalca i majstorskog opisivatelja ove igre, važno je, naime, utjecaja velikog ima to što je Gudžević klasični filolog i Ovidijev cjeloživotni prevoditelj. Kao što je i nogomet od utjecaja na njegove filološke i latinističke uvide. Kada se rad ovoga pisca najednom svede samo na nogomet, ili samo na filologiju, nešto počinje dramatično nedostajati. Što ne znači da on ne bi mogao pisati ili samo o jednom, ili samo o drugom. Ali ovo su tekstovi u kojima je pisao i o jednom, i o drugom, i o trećem, i o sedmom, čak i kada se čini da je pisao samo o jednom.
Ovo neka ne bude prigovor "Putu u Živogošće", niti, ne daj Bože, riječ koja će odbiti namjernika da se odmah otputi u knjižaru te kupi ili - ako nije pri novcu - ukrade ovu formatom praktičnu knjigu. Ovo je samo zapažanje što ga daje jedan Gudževiću odani štilac. I još nešto, zanimljivo: u svođenju Sinanovom na jednu veliku temu, nešto, ipak, nije moglo biti izbjegnuto: Grab, zavičaj, Golija, rođaci. Taj svijet potpuno je integriran u imaginaciju ovoga klasičnog filologa. On je njegov duh, njegova antika i njegov Olimp, na kraju svih krajeva.
Otvori KEKS Pay
