Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 127
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Veliki intervju

Joško Lokas o životu, znanju i odgoju djece: ‘Vođenje kviza je kao vožnja broda – moraš znati kad stati’

Joško Lokas PS
Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL
1/5
VL
Autor
Vecernji.hr
25.09.2025.
u 11:49

S Joškom Lokasom smo razgovarali o kvizovima i lekcijama koje nose, o osobnom rastu, roditeljstvu, mirovini, nagradama i životnim vrijednostima. Razgovarali smo i o njegovom najnovijem angažmanu u projektu financijske pismenosti, a kojim želi pridonijeti boljem razumijevanju novca i odluka koje oblikuju naš svakodnevni život.

Od malih nogu, Joško Lokas bio je dijete koje sve pita, sve zapisuje, sve želi znati. Dok su se drugi igrali loptom, on je u pauzama utakmica smišljao pitanja za prijatelje – tko zna najviše o filmovima, geografiji ili sportu. Danas, više od dvadeset godina kasnije, kvizovi su njegov profesionalni dom, a znanje i radoznalost ostali su mu najvjerniji životni suputnici. Privlači ga, kako sam kaže, ta posebna kombinacija igre i znanja, osjećaj da te svako pitanje može iznenaditi, ali i naučiti nečemu što ti možda sutra promijeni perspektivu. “Znanje je kao dobra knjiga – uvijek želiš još jedno poglavlje”, rekao nam je, objašnjavajući zašto i nakon svih godina u ovom poslu, i dalje uči svakodnevno.

Za njega je vođenje kviza poput upravljanja brodom – moraš znati kad potegnuti, kad pustiti, kad stati – dok je stvaranje kviza prava brodogradnja. Ne vidiš ga dok nastaje, ali kad isplovi pred publiku, znaš da si napravio dobar posao. No, Joško Lokas nije samo voditelj i autor kvizova. Otac je troje djece i čovjek koji privatno najviše voli miris jutarnje kave, dobru knjigu, razgovore koji te natjeraju da razmišljaš i more koje ga, kaže, uvijek vrati sebi. Rođen u Zagrebu, ali duboko vezan za Dalmaciju svog oca iz Rasline, ljeto za njega znači povratak korijenima – miris borova, sporiji ritam, razgovori bez žurbe i onaj poseban dalmatinski humor koji život čini lakšim, a srce toplijim.

S njim smo razgovarali o kvizovima i lekcijama koje nose, o osobnom rastu, roditeljstvu, mirovini, nagradama i životnim vrijednostima koje, baš poput dobrog pitanja, od tebe uvijek traže da razmisliš – i iskreno odgovoriš.

Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL

Kvizovi su vam profesionalni dom od 1997. – što vas je prvotno privuklo tom formatu? Koliko vam je tada pomoglo osobno znanje, a koliko ste učili u hodu? Koja je razlika između vođenja kviza i njegova stvaranja?
Privukla me kombinacija igre i znanja – taj osjećaj da te svako pitanje može iznenaditi, ali i da svako ima svoj red i logiku. Da pitanja koja ne znaš direktan odgovor možda u sebi kriju ključ preko kojeg su rješiva. A iskreno, kad sam počinjao ’97., nisam imao pojma koliko toga još ne znam. Osobno znanje mi je pomoglo da ne potonem odmah, ali učenje u hodu – to mi je postalo životna navika. Vođenje kviza je kao vožnja broda – moraš znati kad potegnuti, kad pustiti, kad stati. Stvaranje kviza je brodogradnja. Tu se znojiš dok još nema aplauza, a kad to sve kasnije isplovi, znaš da si napravio dobar posao.

Imate golemu bazu znanja – tko su vam bili mentori ili uzori? Je li vas netko “zarazio” znanjem?
Društvo u kojem sam odrastao. Bilo je važno čitati, gedati filmove, pratiti zbivanja, a internet i mobitel nisu postojali. Društvene mreže bile su prijatelji s kojma sam se družio uživo. Ali isto tako tijekom školovanja sam imao par nastavnika kasnije profesora koji su znali postaviti pitanje tako da te natjeraju da razmišljaš još danima.

Kada bih sve to nabrojano sveo pod nešto zajedničko, bio bi to zapravo – život. Jer kad te jednom uhvati ta strast za otkrivanjem, teško je stati. Znanje je kao dobra knjiga – uvijek želiš još jedno poglavlje.

Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL

Je li vam se ikada dogodilo da ste znali točan odgovor u emisiji, ali ga niste smjeli reći? Koliko je teško ne pomoći natjecatelju?
Ne znam uvijek naravo za to su tu ipak lovci, ali ima trenutaka kad bih najradije viknuo: “Ajde, pa znaš to!” Ali ne smiješ. I to je čar kviza – pustiti drugoga da sam pronađe put. Teško je kad vidiš da je natjecatelj “na milimetar” od točnog odgovora, ali i to je dio igre. I života, uostalom. Nisu svi trenuci za šaptače – neki su da naučimo i kad pogriješimo.

Dobitnik ste brojnih nagrada – koliko vam znače profesionalno? Jesu li otvorile nova vrata?
Znače, naravno. Ne zbog statue, nego zbog ljudi koji kažu: “Ovo što radiš ima smisla.” A nagrade ne otvaraju vrata same po sebi – ali pomognu kad ih dođeš pokucati. Meni su više bile potvrda da ono što radim može biti i zabavno i korisno. A kad ti to spojiš, onda znaš da si na pravom putu.

Otac ste troje djece – koliko je to izazovno uz ovako intenzivan tempo rada? Koje vrijednosti ste im prenijeli?
Biti otac je najvažniji “projekt” koji imaš. Nema scenarija, nema druge verzije. I kad si umoran, kad snimaš, kad pišeš, sve to padne u drugi plan kad dođu njihove rečenice, pitanja, pogledi. Pokušao sam im prenijeti ono osnovno: budi svoj, poštuj druge, misli svojom glavom. I da nije sramota ne znati – nego ne pitati.

Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL

Smatrate li se odgovornom osobom kad je riječ o novcu? Kako ste o tome razgovarali s djecom? Razmišljate li o mirovini?
Trudim se. Naučio sam s godinama da novac nije samo brojka – on je i sigurnost, i sloboda, i odgovornost. S djecom sam uvijek razgovarao otvoreno – bez tabu tema. Da znaju da novac ne raste na stablu, ali i da nije jedina mjera uspjeha. A mirovina? Naravno da razmišljam. Štedim, planiram. Ne zato što očekujem loše dane, nego zato da mi dobri potraju duže.

Kako je došlo do suradnje s UMFO-om? Što vas je motiviralo da se uključite?
Iskreno, motivirala me potreba. Vidim koliko se malo priča o novcu na način koji je ljudima razumljiv. A UMFO ima tu misiju približiti financijsku pismenost svima – bez kompliciranja, bez straha. Kad su me pozvali da se uključim, nisam dvojio. Ako mogu kroz svoj format, kroz kviz, kroz riječ prenijeti ljudima znanje koje će im pomoći – tu sam. Jer dobra pitanja vode do još boljih odluka.

Rođeni ste u Zagrebu, otac vam je iz Rasline – osjećate li se više kao Zagrepčanin ili Dalmatinac? Koliko vam znači boravak u Dalmaciji?
E to vam je vječna dilema – srce kaže jedno, adresa drugo. Rođen sam u Zagrebu, ali onaj temeljni “software” je dalmatinski. I to se ne da isprati. Ljeto u Dalmaciji je povratak sebi. Mirisi, ljudi, sporiji ritam, a uzavrela južnjačka krv i temperament – sve to ti resetira glavu. Dalmacija zna biti i opuštena i mudra do nevere. Takvi su i ljudi. To je lekcija koju stalno učim.

Privatni život držite podalje od medija – je li to svjesna odluka? Pratite li druge online? Gdje vas se moglo “uhvatiti” ovog ljeta?
Je, svjesna je. Naučio sam da ono što je stvarno važno – ne traži pozornicu. Volim da privatno ostane baš to – privatno. Pratim, ali umjereno. Ne dam algoritmu da mi diktira dan. A ovog ljeta? Mogli ste me uhvatiti negdje između dobre knjige, pisanja i kave u hladu – vjerojatno u pauzama s pogledom prema moru i osmijehom koji ne traži razlog.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije

Kupnja

Pretplata