Pedeseta godina objavljivanja nastupnog albuma Patti Smith obilježena je reizdanjem albuma na dvostrukom disku “Horses (50th Anniversary)” (Sony/Menart), koji uz remasterirano izdanje izvorne ploče donosi i neobjavljene materijale, osam dosad neobjavljenih snimki, uključujući i one s audicije za diskografsku kuću RCA. Među neobjavljenim nalaze se alternativne verzije nekih pjesama s albuma, te do sada nepoznate “Snowball”, “Distant Fingers”, “The Hunter Gets Captured by The Game” i završna klavirska “We Three”. Iako nisu ušle na album, zadržavaju njegov smjer bez većih promjena i zvuče kao friško otkrivena tajna kad nakon 50 godina čujete materijale koje su pripremali u tonskom studiju.
Iako su dodaci uvijek dobrodošli, oni zapravo ne mijenjaju predodžbu o albumu koji je već u formatu u kakvom je izvorno objavljen dostigao status ključnog djela, pa i pedeset godina kasnije pokazuje trajnost prvog zapisa Smithove. Sklona ambicioznim poetskim iskazima na tragu Rimbauda i Dylana, s glazbom u minimalističkoj produkciji Johna Calea iz Velvet Underground, Patti Smith- ili “ženski Keith Richards”, kako ju je netko jednom nazvao - prvim je albumom istaknula golemi talent, vezanost uz višegeneracijsku newyoršku tradiciju, ali i nagovijestila formalno jednostavnije buduće albume poput “Easter” i “Wave”, koji su nastavili karijeru započetu velikim autorskim praskom.
Hitno hospitalizirana slavna glazbenica: Zbog iznenadne bolesti otkazala nastupe
Patti Smith još je od početka rada 1975. kao dio američke novovalne scene uz Television, Talking Heads, Richarda Hella, Ramonese, Blondie i druga imena bila jedna od ključnih snaga novog rock-poretka koji će u nekoliko idućih godina bitno izmijeniti raniju sliku rock glazbe sedamdesetih. Da je ostala važna do danas, čak i u slučajevima u kojima se ne biste tome nadali, pokazuju i stihovi “Ti nisi Dylan Thomas, ja nisam Patti Smith” s prošlog albuma Taylor Swift, kojima newyoršku punk-poetesu spominje i najveća američka mainstream zvijezda današnjice.
“Pjesnik može stajati sam, ali u sjedinjenju s bendom predaje se čudu zajedništva. Tako sjedinjeni, zajedno smo rodili ‘Horses’”, napisala je Patti Smith, naglašavajući ne samo snagu tekstova, nego i glazbe koja albumu daje dodatnu dimenziju ritualnog oslobađanja, što će je dovesti do pozicije punk-rock ikone i jedne od ključnih američkih autorica sedamdesetih.
Kada je 1975. objavljen “Horses”, Patti Smith nije bila samo mlada pjesnikinja koja je odlučila okušati se u glazbi. Već je nekoliko godina bila dijelom umjetničkih krugova New Yorka, krećući se između poezije, performansa i underground kulture u klubovima poput CBGB. Na tragu svega toga “Horses” je stigao kao njezin manifest, spoj sirove energije, avangardne poezije i feminističke samosvijesti. Album nije samo promijenio način na koji je rock mogao zvučati, promijenio je i percepciju toga tko ima pravo govoriti i što se uopće može reći kroz glazbu. “Horses” je objavljen u trenutku kada je newyorška scena bila u prijelomnoj točki i baš zbog toga zvuči kao skup usmjerenja koja se još nisu potpuno iskristalizirala. Punk još nije bio pokret, ali njegov duh je bio prisutan, a Patti Smith bila je most između beat poezije šezdesetih i nadolazeće eksplozije punka.
Klubovi poput CBGB-ja i Max’s Kansas Cityja bili su središta nove kulture po kojima se kretala i Patti Smith, mjesta gdje su se susretali pjesnici, glazbenici, performans umjetnici i fotografi. Prije nego što je snimila “Horses”, Smith je već bila poznata u umjetničkim krugovima, objavljivala je poeziju, izvodila govorne performanse i surađivala s fotografom Robertom Mapplethorpeom - o čemu je napisala i kod nas prevedenu knjigu “Tek djeca” - njenim prijateljem s kojim je bila dubinski povezana tih godina. Zajedno su živjeli u Chelsea Hotelu, a Mapplethorpe je snimio i njen crno bijeli portret za omot “Horses” koji je primjereno odražavao njezinu životnu i radnu filozofiju, kombinaciju muškog i ženskog, poezije i ulice, snage i nježnosti.
“Horses” je snimljen u ljeto 1975. u tonskom studiju Electric Ladyland u newyorškom Greenwich Villageu, legendarnom studiju koji je dovršio Jimi Hendrix neposredno prije svoje smrti 1970. Producent John Cale, bivši član ključne newyorške grupe The Velvet Undergrounda, poznat po eksperimentalnom pristupu zvuku i po razumijevanju onoga što znači biti na margini, zasigurno je bio najbolji mogući izbor za mentora mlade Patti Smith u studiju. Suradnja Smith i Calea bila je poticajna, jer Smithova je željela zadržati sirovu spontanost nastupa, energiju kojom je u klubovima hipnotizirala publiku recitirajući stihove uz improvizirane gitarističke dionice, dok je Cale, s druge strane, dolazio iz avangardne tradicije, s naglaskom na strukturi i teksturi zvuka. No, budući da je radio i u okviru rock sastava poput Velvet Underground, cilj mu je bio izvući iz Smith ono najbolje u formi koja će imati snagu i jasnoću rock albuma.
Veza između Patti Smith i Johna Calea nije bila samo profesionalna, nego i simbolična. Oboje su bili dijelom newyorške avangarde. Cale je došao iz svijeta suvremene glazbe, surađivao je s minimalistima poput La Monte Younga i bio povezan s Andyjem Warholom, ali i Louom Reedom, dok je Smith dolazila iz pjesničkog miljea, svijeta inspiriranog Allenom Ginsbergom, Williamom Burroughsom i Rimbaudom. Suradnja na “Horses” bila je susret eksperimentalne discipline i poetskog kaosa. Cale je kroz produkciju albumu dao čvrstoću, dok je Patti unijela strast, nepredvidljivost i emociju. Sam Cale kasnije je govorio da je osjećao kako Patti Smith u sebi nosi “unutarnji kaos koji treba zadržati netaknutim, ali usmjeriti ga”. Ukratko, želio je da “Horses” bude dokument stanja svijesti i u tome je uspio. Napetost između njezine improvizacije i njegove kontrole stvorila je ono što je album učinilo jedinstvenim; mješavinu poezije i buke, discipline i osjećaja oslobađanja. Samo snimanje bilo je brzo i intenzivno, jer bend s kojim je radila Patti Smith - Lenny Kaye (gitara), Ivan Kral (bas), Jay Dee Daugherty (bubnjevi) i Richard Sohl (klavijature) - već je bio uigran s koncertnih nastupa, pa je u studiju vladao osjećaj spontanosti. Smith je često snimala vokale uživo s bendom, a mnoge su pjevačke izvedbe snimljene u prvom pokušaju i takve objavljene, zadržavajući spontanost. Duge devetominutne pjesme poput “Gloria” grupe Them i Vana Morrisona i “Land” snimane su skoro kao improvizacijski rituali, s dugačkim recitacijama koje su se izmjenjivale s eksplozivnim sviračkim ubrzanjima. U uvodnoj “Gloria” Smithova otvara album rečenicom “Jesus died for somebody’s sins but not mine”, kao deklaracijom slobode, odbijanje krivnje i zahtjevom za vlastitim identitetom. “Land” je pak bila tok svijesti, mješavina poezije, improvizacije i svirke između ekstaze i kaosa.
Te godine Bob Dylan, prije svoje turneje Rolling Thunder Revue, bio je neobično druželjubiv i susretao se po New Yorku s nadolazećim imenima poput Brucea Springsteena i Patti Smith. Dylan je bio jedan od ključnih uzora Smithove, koja na albumu i pjeva nekom svojom verzijom njegovih ranijih “izobličenja”, ponajviše zbog mogućnosti da poeziju pretoči u popularnu glazbu. Prvi put srela ga je ranih sedamdesetih u New Yorku i Dylan joj je postao simbol autorske slobode. Patti Smith u intervjuima je često spominjala kako je Dylanova pjesma “Like a Rolling Stone” bila jedan od razloga zašto je vjerovala da poezija i rock glazba mogu koegzistirati, kao i da umjetnost može biti politizirana, osobna i transcendentna istovremeno.
Smith je u Dylanu vidjela potvrdu da “riječ može biti oružje”, a on je u njoj prepoznao nasljednicu poetske tradicije koju je i sam oblikovao od sredine šezdesetih. Kada je 2016. nastupila na dodjeli Nobelove nagrade u Dylanovo ime, simbolično je zatvoren krug koji je započeo upravo u vrijeme albuma “Horses” 1975. Na sceni koja je bila pretežno muška, Patti Smith je bila iznimka, ali ne kao “ženski dodatak” pokretu, nego kao njegova središnja figura. Nije tražila da bude prihvaćena kao ženska rock zvijezda, nego kao pjesnikinja i glazbenica, zbog čega je “Horses” u velikoj mjeri bio i feministički čin tog doba.
Kada je objavljen krajem 1975. dočekan je s redom pozitivnim kritikama. Legendarni Lester Bangs napisao je da album “zvuči kao otvaranje vrata nečemu što nismo znali da želimo, ali bez čega više ne možemo” i baš ta prosudba najbolje opisuje količinu sadržaja i način na koji ga je Patti Smith iznijela na svom debitantskom albumu.
Otvori KEKS Pay
