Iza Gorana Grgića desetljeća su uspješne kazališne, filmske i televizijske karijere. Brojne uloge obilježile su hrvatsku scenu, ali ovaj istaknuti glumac i danas u svaki novi projekt ulazi s istom znatiželjom i strašću. Za njega gluma nije samo mogućnost da postane netko drugi, nego prilika za dublje razumijevanje čovjeka i vlastitog unutarnjeg svijeta.U razgovoru za Ekran Goran Grgić govori o tome što ga i danas pokreće nakon toliko godina na sceni, zašto su mu najveći izazov upravo nepoznati prostori koje otvara svaka nova uloga, koliko su ga različiti likovi mijenjali kao čovjeka te zašto je kazalište i dalje mjesto najveće umjetničke slobode. Uz radno ljeto, ove je godine član žirija Vukovar Film Festivala.
Ove godine član ste žirija igranog programa Vukovar Film Festivala. Što za vas znači biti s druge strane, u ulozi onoga koji ocjenjuje tuđi rad? To je prije svega odgovornost. Kao glumac znam koliko rada, sumnji i odricanja stoji iza svakog filma. Zato takvom zadatku pristupam s velikim poštovanjem. Važno je biti otvoren i pokušati razumjeti što je autor želio postići. Nitko nema monopol na istinu, pa tako ni članovi žirija. Naš je zadatak prepoznati kvalitetu, ali i ostati svjesni da iza svakog filma stoje ljudi koji su u njega uložili dio sebe.
Kada gledate filmove kao član žirija, što na kraju prevagne - snažna priča, gluma, režija ili emocija koju film ostavi? Sve su to važni elementi, ali na kraju ipak prevagne emocija. Možete analizirati režiju, kameru, scenarij ili glumu, ali ako vas film ne prati nakon projekcije, nešto nedostaje. Najviše cijenim filmove koji ostavljaju trag i nastavljaju živjeti u gledatelju dugo nakon što završe.
Iza vas su desetljeća kazališne, filmske i televizijske karijere. Što vas danas još uvijek najviše uzbuđuje kada prihvatite novu ulogu? Možda će zvučati paradoksalno, ali nakon svih ovih godina najviše me uzbuđuje upravo ono što ne znam. Svaka nova uloga zapravo je ulazak u nepoznat prostor. Bez obzira na iskustvo i na dugačak niz odigranih predstava ili snimljenih scena, uvijek iznova tražim put do nekog novog karaktera, scenskog rješenja, pravog tona i igre koja na kraju mora postati dio moga habitusa. Scena me nikada nije privlačila zbog mogućnosti da budem netko drugi, nego zbog prilike da bolje upoznam sebe. Svaki lik otvara neki novi pogled na moj unutarnji svijet. Ponekad mi je blizak, ponekad mi se opire, ali upravo je to traganje ono što me i danas najviše pokreće. Nisam bio nikad opterećen veličinom uloge, već njezinom istinitošću. Ne zanima me koliko uloga imam scena, nego postoji li u tom liku nešto što me može nadahnuti, iznenaditi i natjerati da preispitam svoj unutarnji registar. Dok god postoji takva mogućnost, postoji i uzbuđenje.
Postoji li uloga za koju mislite da vas je najviše promijenila, ne samo kao glumca nego i kao čovjeka? Teško je izdvojiti jednu. Mislim da glumca ne oblikuje jedna uloga, nego cijeli niz susreta koje tijekom života ostvaruje kroz kazalište i film. Neke predstave ostanu zapisane u biografiji, a neke ostanu zapisane u meni. Posebno su me mijenjale uloge koje su od mene tražile razumijevanje i oživljavanje likova s kojima se privatno ne bih lako poistovjetio. Glumac nema pravo na predrasude ili osude. Njegov je zadatak pokušati razumjeti i one s kojima se ne slaže. To je ponekad težak, ali vrlo vrijedan proces. Što sam stariji, sve više vjerujem da nas umjetnost može učiniti otvorenijima i tolerantnijima. Ako je neka uloga u meni ostavila trag, onda je to upravo kroz širenje razumijevanja prema drugima i drugačijima.
Publika vas podjednako voli u kazalištu i na filmu. Gdje danas osjećate najveću umjetničku slobodu? Kazalište je za mene i dalje prostor najveće slobode. Ondje se sve događa pred publikom, bez zaštitne mreže. Nema montaže, nema ponavljanja kadra, nema mogućnosti da nešto popravite sutra. Sve se događa sada. U tome postoji doza mazohizma, ali upravo zato i posebne ljepote izazova. Svaka je izvedba drugačija, svaka publika drukčija. Taj živi odnos između pozornice i gledališta nešto je što me i danas fascinira. Film je drukčiji medij i jednako ga volim. Kamera može uhvatiti najsitniju misao, najmanji pomak u pogledu. Ali ako govorimo o osjećaju slobode i neposrednosti, kazalište je za mene i dalje nezamjenjivo.
Kako gledate na promjene koje su se dogodile u hrvatskom glumištu posljednjih tridesetak godina? Promijenilo se mnogo toga. Promijenila se tehnologija, promijenili su se produkcijski uvjeti, promijenio se način na koji publika konzumira umjetnost. Danas živimo u vremenu koje od svega traži brzinu. Ipak, ono bitno ostalo je isto. Dobra predstava i dalje počiva na dobrom tekstu, talentu, radu i istini. Publika se možda promijenila u svojim navikama, ali nije se promijenila njezina potreba da bude dirnuta, nasmijana ili potaknuta na razmišljanje. Mislim da hrvatsko glumište danas ima mnogo talentiranih ljudi i zanimljivih autora. Ono što nam ponekad nedostaje jest više kontinuiteta i dugoročnog promišljanja, ali kreativne energije sigurno ne nedostaje.
Često surađujete s mlađim kolegama. Što vas oni danas mogu naučiti? Puno toga. Već niz godina paralelno održavam i svoju pedagošku priču i moram priznati da taj kontakt sa studentima održava čovjeka budnim. Mlade generacije donose drukčije poglede na svijet, drukčija pitanja i drukčije odgovore. Često su hrabriji u propitivanju autoriteta i ustaljenih obrazaca. To je dobro za kreativnost. Trudim se studentima prenijeti svoje spoznaje, ali iskustvo me naučilo da se taj proces uvijek odvija u oba smjera. Od mladih ljudi učim otvorenost, spremnost na rizik i sposobnost da svijet gledaju bez unaprijed zadanih odgovora.
Koliko se glumac mora mijenjati kako bi ostao zanimljiv publici, a pritom ostao vjeran sebi? Mislim da se ne treba mijenjati samo zbog publike, već i zbog sebe. Publika vrlo brzo osjeti kada je nešto neiskreno. Važno je ostati znatiželjan. Ako čovjek ostane otvoren prema novim iskustvima, promjene će doći prirodno. Ljudi se mijenjaju kroz život, pa se tako mijenja i njihov umjetnički izraz. Najgore je kada glumac počne ponavljati samoga sebe. Tada prestaje istraživanje, a bez istraživanja nema ni razvoja.
Koji vas je profesionalni izazov u posljednje vrijeme najviše iznenadio? Predstava "Klammov rat" koju igram s Trupom Ovo Ono i u suradnji s Teatrom Exit, sigurno je jedan od takvih izazova. Uvjerio sam se koliko monodrama traži posebnu vrstu koncentracije i odgovornosti. Iako imam izvrstan bend na pozornici, sjajne glazbenike, oni su dodana vrijednost predstave i ne mogu i ne želim se skrivati iza njih. Usudio sam se iskušati svoju trenutačnu snagu i drago mi je zbog toga. Postavili smo zanimljivu i intrigantnu predstavu. Osim toga, riječ je o tekstu koji otvara pitanja obrazovanja, autoriteta, komunikacije među generacijama i položaja pojedinca u društvu. To su teme koje smatram iznimno važnima. Osobito danas. Takve predstave podsjećaju me koliko kazalište može biti snažan prostor dijaloga.
Postoji li uloga koju još uvijek priželjkujete odigrati? Ne razmišljam previše o konkretnim naslovima. Više me zanima susret s dobrim tekstom i likom koji me može iznenaditi. Neke od najvažnijih uloga u mojoj karijeri pojavile su se onda kada ih nisam očekivao. Zato sam naučio biti otvoren prema onome što dolazi. Dok god postoji mogućnost da me neka uloga natjera na istraživanje i preispitivanje, osjećat ću uzbuđenje zbog ovog posla.
U posljednje vrijeme ostvarili ste niz zapaženih uloga u HNK u Zagrebu, a pripremate i novu predstavu za Dubrovačke ljetne igre. Što vas danas najviše privlači kazališnom radu? Posljednjih godina imao sam sreću raditi vrlo različite projekte u HNK u Zagrebu, što smatram velikim privilegijem. Ali kad se tome pridruži igranje Shakespearea na Lovrijencu, to više nije samo privilegij nego i svojevrstan blagoslov. Upravo smo pred premijerom "Richarda III.", koji nastaje za Dubrovačke ljetne igre u koprodukciji HNK Zagreb i HNK Varaždin. Mislim da su takve koprodukcije poticajne jer spajaju ljude, ideje i iskustva različitih ansambla, ali i omogućuju da predstave žive dulje i dođu do šire publike. Shakespeare je uvijek izazov, a okupio se izvrstan ansambl predvođen sjajnim mladim glumcem Filipom Vidovićem. Režira Vito Taufer, glazbu potpisuje Mate Matišić i vjerujem da ćemo napraviti uzbudljivu i kvalitetnu predstavu.
FOTO Žanamari u Makarskoj plijenila poglede u pripijenoj haljini: 'Jedna od najboljih noći'
Hrvatska posljednjih godina bilježi sve više međunarodnih filmskih uspjeha. Kako vidite razvoj domaće filmske scene? Mislim da hrvatski film ima razloga za optimizam. Imamo autore koji uspijevaju doprijeti do međunarodne publike, a to je važno za cijelu našu kinematografiju. Istodobno, vjerujem da postoji prostor za još hrabrije i složenije priče. Kao glumac uvijek priželjkujem likove koji nose više slojeva, proturječja i životnog iskustva. Moram priznati da sam posljednjih godina neke od najzahtjevnijih glumačkih izazova češće pronalazio u kazalištu nego na filmu. To ne govorim kao žalbu, nego kao želju. Vjerujem da postoji mnogo zanimljivih priča koje tek čekaju da budu ispričane, posebno kada je riječ o generaciji glumaca kojoj pripadam.
Što vas danas najviše inspirira izvan glume? Ljudi. Njihove priče, razgovori, sudbine i svakodnevni život. Inspiriraju me i knjige, glazba, putovanja, ali najviše obični susreti. Glumac mora ostati promatrač svijeta. Materijal za ovaj posao nalazi se svuda oko nas. Mislim da čovjek prestaje biti zanimljiv onoga trenutka kada izgubi interes za druge ljude.
Što biste savjetovali mladim glumcima koji tek ulaze u ovaj zahtjevni poziv? Prije svega, strpljenje. Danas se često stvara dojam da sve mora doći brzo, ali ozbiljna priča gradi se godinama. Savjetovao bih im da istražuju, čitaju, promatraju ljude i rade na sebi. Gluma nije samo tehnika. Gluma je prije svega razumijevanje čovjeka.I neka ne zaborave da uspjeh nikada ne smije biti važniji od ljubavi prema poslu.
Mislite li da hrvatski glumci danas dobivaju dovoljno prilika pokazati svoj talent i izvan granica Hrvatske? Mislim da je to dosta individualna stvar. Danas je ipak puno lakše nego prije doći do informacija, audicija i kontakata, a tko to stvarno želi, iskoristit će sve mogućnosti koje nude današnje komunikacije i povezivanje. Naravno, uvijek može bolje i bilo bi dobro da imamo još više međunarodnih suradnji. Naši glumci kvalitetom sigurno ne zaostaju za kolegama iz većih zemalja. Isto tako, važno je sačuvati status Hrvatske kao atraktivne destinacije za snimanje. Kad bismo imali barem jedan veliki filmski studio, vjerujem da bismo privukli još više stranih produkcija, a to bi automatski značilo i više prilika za naše glumce.
Kada biste mogli ostaviti jednu poruku publici koja vas prati desetljećima, što biste joj danas poručili? Mislim da mi je ovo prvi put da mi je netko postavio takvo pitanje. Naravno da sam iskreno zahvalan svakome tko je tijekom godina pogledao predstavu, film ili seriju u kojoj sam igrao. Ako sam nekoga uspio inspirirati, dirnuti, nasmijati ili barem na trenutak odmaknuti od svakodnevice, onda vjerujem da je moj posao imao smisla. A ako bih mogao ostaviti jednu poruku, onda bi to bilo da ostanemo znatiželjni jedni prema drugima. Danas prebrzo donosimo zaključke, a iza svake priče ipak stoji čovjek. Zato vrijedi zastati, pokušati razumjeti drugoga i ne odustajati od toga ni onda kad se ne slažemo.
FOTO Dronovi na nebu formirali lik Halida Bešlića, evo kako je izgledao drugi koncert Dine Merlina u Sarajevu
Otvori KEKS Pay
Da.Iza njegove karijere stoje neumorni platise htv pristojbi (sto ja jesam), porezni obveznici(sto ja jesam).i njegov talent za prezivljavanjee na nasoj .......... koja bi krepala bez ministarstva gospode ministarke Obuljen..ima fobar želudac............