Robert Plant s pratećim sastavom Saving Grace dolazi u Šibenik, ali ne samo 20. lipnja, već i večer kasnije. Oba koncerta su rasprodana, kratki je to zaključak kad se nekadašnji glas Led Zeppelina iznenada nađe na popisu koncerata ovog ljeta, u Šibeniku na tvrđavi Sv. Mihovila. Publika kupuje ulaznice i svi bi rekli, "uvijek je bilo tako". Ali, zapravo nije. Mnogi se ne sjećaju da je Robert Plant tijekom samostalne karijere jednom već nastupio kod nas, ali očito u lošijim vremenima za koncertni posao inozemnih gostovanja, što se kod nas često znalo događati i organizatore dovoditi do očaja.
Te 2007. godine Plant je gostovao na polupraznim Prokurativama u Splitu, osam godina nakon što je s Jimmyjem Pageom rasprodao dva velika Doma sportova, da bi samo par mjeseci kasnije, krajem 2007. nastupio s reformiranim Led Zeppelin u O2 Areni za koju su stigli milijuni zahtjeva za ulaznice. Ovaj put nema dvojbe; u trenutku dok nam se nudi mnogo skorašnjih rock koncerata i ljetnih festivala, Plant je opravdano visoko na listi prioriteta publike. Paradoks je da Plant ove godine ubrzano rasprodaje ulaznice, mada dolazi s visokocijenjenim i od kritike podržanim koncertnim programom koji je puno intimnijeg karaktera nego rock tutnjava s kojom se još bavio 2007. Turneja "All That Glitters" dovodi ga uz bend Saving Grace, a čitav projekt nazvan je po Plantovom posljednjem studijskom albumu. Plant ga naziva "pjesmaricom za izgubljene i pronađene", a uz pjevačicu Suzi Dian s njim su i bubnjar Oli Jefferson, gitarist Tony Kelsey, Matt Worley na bendžu i čelist Barney Morse-Brown. Zajedno s Plantom naklonjeni su zvuku inspiriranom folkom i tradicionalnim bluesom, što je još jedna stilska preobrazba Planta koji je cikcakajući u samostalnoj karijeri pokušao dokazati da "ima života i nakon Zeppelina".
Uz nove materijale Plant na koncertima izvodi i klasike benda s kojim ga svi još uvijek povezuju, u drugačijim aranžmanima, ali pjesme poput "Ramble On", "Rain Song" ili "Friends" skriveni su favoriti, a ne najveći hitovi Zeppelina. Njih se napjevao, posljednji put 2007. kad su održali zajednički koncert u londonskoj O2 Areni, nakon čega je odbijao sve moguće planove da s Jimmyjem Pageom ponovno promovira prošlost. U solo karijeri pokušavao je mnogo toga i promijenio par stilova, koji put postižući i zavidne uspjehe. Najčešće s glazbom s kojom se najviše odmaknuo od zvuka Zeppelina, ali znao je koristiti i stare modele.
Primjerice, za album "Raising Sand" s Alison Krauss osvojio je najviše nagrada Grammy 2009. godine, ukupno pet, uključujući i one glavne u kategorijama albuma godine, za vokalnu pop suradnju, ali i ploču godine (record of the year). Ovu posljednju za staru pjesmu "Please Read The Letter" koju je objavio na albumu s Jimmyjem Pageom "Walking In To Clarksdale" 1997., kada su dva puta posjetili zagrebački Dom sportova. Kao pripadnik stare škole s pozornice na dodjeli Grammyja tada je dobacio kako bi mu nekada, misleći na vrijeme Led Zeppelina, prigovarali da se "prodao". No, Plant se kao britanski veteran sa 130 milijuna prodanih ploča Zeppelina očito "prodao" već odavno, a sredinom devedesetih s Jimmyjem Pageom nekoliko je godina, pa i kod nas na spomenutim koncertima, prodavao staru robu, nakon čega se, osim nastupa u O2 Areni, isključivo bavio samostalnom karijerom.
Budući da je dio rock aristokracije bogate povijesnim zaslugama, nije čudno da ga je tijekom cijele samostalne karijere, od 1982. do danas, pratila nemogućnost ponavljanja tržišnog i artističkog uspjeha Zeppelina. No, za razliku od starog bendovskog druga Jimmyja Pagea, koji rijetkim i davnim samostalnim projektima nikada nije došao blizu starih postignuća, Plant je od početka krenuo solidno. Prva dva solo albuma, "Pictures At Eleven" i "Principle Of Moments", još uvijek su njegova najbolja solistička ostvarenja u domenu klasičnog rocka (iako su "Now and Zen" i "Manic Nirvana" bili komercijalno uspješniji), a ne stilskih korijenskih vježbi s kakvima se bavi zadnjih godina. Osim svježine pjesama i želje za dokazivanjem da i poslije Led Zeppelina ima mjesta za njega, bitan faktor bio je gitarist Robbie Blunt. Znajući da su upravo gitarist i bubnjar bili glavni svirački motor Zeppelina, nije čudno da je upravo u tim kategorijama Plant uvijek imao najveće muke u pronalaženju adekvatnih suradnika. Na obzoru se pojavio i izvrstan bubnjar Michael Lee - s kojim su Plant i Page bili kod nas - pokazalo se da je moguće naći dostojnu zamjenu Johna Bonhama, osnove poznatog "teškog" zvuka za kojim javno plaču brojni epigoni Zeppelina. Zajednički album "Walking Into Clarksdale" 1997. bio je razdjelnica na kojoj su i Page i Plant priznali da se ne mogu, a i ne trebaju, maknuti od prototipova zvuka Zeppelina koje su sami stvorili.
Za kasniji solo album "Dreamland" Plant je okupio novi sastav The Strange Sensation, vjerojatno najprimjereniju ekipu suradnika u solo karijeri, oslonivši se na pomoć glazbenika koji su i sami pomicali zvuk u devedesetim godinama; članove postava Massive Attack, Portishead, Cast i Cure. Obrada omiljenih tuđih pjesama na "Dreamland" bila je pogodan recept za majstorskog pjevača koji je uvijek bio i pasionirani diskofil, te poznavatelj rock-povijesti, potez koji je stvorio manevarski prostor za sljedeći, "pravi" Plantov studijski album. "Mighty ReArranger" je bio upravo takav, vješta simulacija nekadašnjeg zvuka Zeppelina i dokaz da je Plant, za razliku od Pagea, daleko praktičniji u rekreiranju slavnih dana i njihovom povezivanju s aktualnim zvucima.
Većinu pjesama s "Mighty ReArranger" Plant je u suradnji s Pageom i uz njegovu suradnju mogao upotrijebiti i za službeno reformiranje Zeppelina, tolika je stilska sličnost s albumima poput "Physical Graffiti". S raspoloženim Plantom na vokalima koji se nije libio ranije nesputanost, "Mighty ReArranger" pokazao se vrlo sigurnim potezom. Dakako, bilo je i mana, a najviše su se ogledale u činjenici da je bilo nemoguće nadomjestiti prirodnu sviračku dinamiku Led Zeppelina, zbog čega je album povremeno djelovao iskalkulirano, s nekoliko nespretno pretencioznih tekstova. No, uz pomoć suradnika Plant je mane uspio amortizirati strastvenim, školski preglednim pogledom prema bluesu, folku, psihodeliji i indoazijskim sazvučjima, zamotanim u ovozemaljsku hard-rock tutnjavu uz povremeno korištenje elektronike. Kao što je prije toga jednu manju solo turneju pretvorio u povratak skoro anonimnom klupskom formatu svirke, jednim od najboljim solo albuma Plant se vratio opuštenom modelu muziciranja u kojemu je uživanje u glazbi, pa makar imalo i daja vu efekt, bilo pečatirano. Uostalom, čemu izmišljati toplu vodu?
Uz mnoge njegove solo albume dvostruka CD kompilacija "Sixty Six To Timbuktu" savršeno će vam nadopuniti priču o solo karijeri pjevača Led Zeppelina prije dolaska u Šibenik, a radi se o jednom od njegovih najzanimljivijih diskografskih solo-izdanja sve do danas. Zbirka "Timbuktu" iz ranih Plantovih solo-godina sadrži samo single "Big Log" s drugog albuma i solidan presjek najboljih trenutaka s ne uvijek tako dobrih ili cjelovitih Plantovih albuma od 1985. nadalje. No, prava poslastica je drugi disk kolekcije s izvrsnim presjekom raritetnih i neobjavljenih Plantovih snimaka. Od arhivskog početnog singlea iz 1966., preko dvije snimke postave Band Of Joy iz 1967. - skupa s Johnom Bonhamom na bubnjevima, gdje sve već prilično nagovještava zvuk prvog albuma Zeppelina godinu kasnije - do sugestivnog akustičnog bluesa "Operator" iz 1968., Plant je dokumentirao da nije bio bez razloga pozvan u Zeppeline kad je njega i Bonhama Jimmy Page 1968. došao provjeriti na koncertu. Dapače, slušajući Planta iz tog razdoblja čak vam može pasti na pamet revidirati općepoznatu ocjenu o najbitnijim zaslugama iskusnog gitarista Jimmyja Pagea za formiranje zvuka Zeppelina i pridodati im već potpuno izgrađene Plantove vokalne eskapade. S druge strane, za sve sklone prolasku Plantovim samostalnim opusom, od 1983. nadalje uključene su i mnoge Plantove "off" rockabilly i blues izvedbe, pjesme sa studijskih sessiona i s raznih tribute projekata. Sve u svemu, 18 snimaka koje se potpuno uklapaju u sintagmu "pjesmarica za izgubljene i pronađene" koju danas koristi za koncerte, a pokazuju da nipošto nije uzalud trošio vrijeme ni prije, a niti nakon razlaza Zeppelina.
Otvori KEKS Pay
