Na tajlandskom otoku Ko Samui boravak u kompleksu vila s bazenima u sklopu neviđenog luksuza hotelske grupacije Four Seasons košta otprilike 8000 dolara na noć za jednu vilu s četiri spavaće sobe. Tajlanđani prosječno godišnje zarađuju manje od te sume potrebne za tu jednu noć, a već u vrlo pristojnom susjednom resortu s četiri zvjezdice soba se može dobiti za šezdesetak dolara. Barem tako pišu u američkom časopisu Time. Zašto su me zainteresirale te cijene? Dakako, zbog treće sezone serije "Bijeli lotos" koja se događa na Tajlandu. Kao i u prethodnim sezonama, dobar dio serije i snima se u hotelskom kompleksu Four Seasons, koji se u seriji zove Bijeli lotos.
Nekima je serija "Bijeli lotos" nepodnošljiva jer se ne bavi stvarnim svijetom i njegovim problemima, nego suzama i još više teškom tjeskobom privilegiranih. Nekima je sve to isuviše sporo, s previše hipnotičkih kadrova prirode, džungle, mora, majmuna, guštera, otrovnih plodova, a premalo akcije i kriminalističkog zapleta od kojeg priča kreće. To što su ti kadrovi prelijepi, što oslikavaju vrhunsku ljepotu i snagu prirode koja je dovoljna sama sebi i ne mari za čovjekova potonuća i brige, to im nije dovoljno. Neki su razočarani jer treća sezona možda nije tako dobra kao prva ili druga…
Sve je to nevažno jer Mikea Whitea, autora svih scenarija i redatelja svih epizoda, glumci i drugi filmski i televizijski profesionalci koji s njim rade smatraju najvećim. A oni valjda znaju. Svi glumci žele raditi s Mikeom Whiteom, žele i najveće pop zvijezde svijeta (Lalisa Manobal, tajlandska i korejska zvijezda Lisa) i ne pitaju koliki će biti honorari. Svi glumci, zvijezde i početnici, dobivaju isti honorar, 40.000 dolara po epizodi, i to od prve sezone. Nema iznimke. Ne pitaju ni koliko dugo će se izmjestiti iz vlastitih života da bi mogli s Whiteom snimati seriju na nekoj udaljenoj lokaciji. Snimanje treće sezone s kraćim prekidima trajalo je više od šest mjeseci, od veljače do kolovoza 2024. po nezapamćenim vrućinama. Zašto tako dugo? Jer je Mike White genij, ništa ne prepušta slučaju, radi polako s glumcima, uživa u svakoj sceni, navodno često umire od smijeha pa moraju prekinuti snimanje i ponavljati. No, nitko se ne žali, njegovi glumci ga obožavaju jer im dopušta i improvizacije, iako je oko svih detalja svoje serije pravi control freak. Čak smiju mijenjati njegove pomno napisane replike ako im se učini da oni to mogu bolje.
GALERIJA: Pogledajte kako se kroz godine mijenjala Blanka Vlašić i njezin modni stil
Glumica Aimee Lou Wood, koja u trećoj sezoni glumi Chelsea, luckastu, a mudru, smiješnu, a seksi zaljubljenu ljubavnicu starijeg sumnjivca, ispričala je u jednom intervjuu da bi ponekad na zajedničkim večerama u hotelu, nakon svih tih tjedana što su proveli skupa, počeli govoriti kao njihovi likovi, sa sličnim replikama, s kojima kao da su preklopili svoje vlastite živote.
U petoj epizodi treće sezone tri najbolje prijateljice još od djetinjstva, koje je život raselio pa su se odlučile konačno opet malo družiti na drugom kraju svijeta (glume ih Michelle Monaghan, Carrie Coon i Leslie Bibb), zaključuju da je u njihovom hotelu, fokusiranom na fizičku i duhovnu obnovu uz razne istočnjačke tehnike masaža, vježbanja i meditacije, isuviše dosadno jer one su žene neugasle mladenačke energije i libida. Tu nema glasne muzike, nema partijanja, nije to Zrće. Zaključuju da moraju pronaći nešto primjerenije svojim godinama - jer u svojim glavama one su mladi komadi željni provoda (glume žene u kasnim četrdesetima).
Njihov mišićavi ruski batler (Tajland su navodno u posljednje dvije godine preplavili Rusi koji bježe od rata i eventualne mobilizacije), koji uza sve joga tehnike mora dakako u takvom hotelu biti i eye candy, slatkiš za njihove razmažene oči, gleda ih s jedva primjetnim ironičnim osmijehom spojenim sa servilnošću, kao da posve razumije njihove "niske" potrebe. On im preporučuje neki susjedni hotel, valjda jedan od onih u kojima je soba pedesetak eura. U prvom trenutku "djevojke" su oduševljene. Uz bazen svira glasna muzika, netko tu i zapleše, konobari nose velike pladnjeve koktela, sve je kako bi trebalo biti i party može početi.
No, TV zvijezda Jaclyn (Michelle Monaghan) upusti se s entuzijazmom u razgovor s nekim obožavateljicama koje su je prepoznale na ležaljci uz bazen. U prvom trenutku je zadovoljna. Poznata je i na drugom kraju svijeta, komplimenti pljušte. Njezine prijateljice leže na suncu i ispijaju koktele, sve je naoko kako bi trebalo biti. To je i inače osnovna tema serije "Bijeli lotos", svih sezona - naoko sve je baš kako treba. A nije.
No, u sljedećoj minuti, kad je malo bolje pogledala oko sebe, njezin izraz lica se mijenja. Ona izgleda kao da je ugledala stravično čudovište i zna da se od njega neće moći obraniti. Veli otprilike prijateljicama, baš kao u hororu, ovdje je sve čudno, mi smo u zoni sumraka. One pridižu glave s ležaljki dok drže u rukama koktele i gledaju je zbunjeno - što nije u redu, što ti je. No, onda i one pomno promotre ljude kojima su okružene. To su uglavnom stari ili barem sredovječni ljudi. Dvije američke gospođe na ležaljkama uz njihove - ah, teško je naći prave riječi za taj horor - nisu ni lijepe, ni mlade, one su deblje, neglamurozne.
U tom trenutku sve tri prijateljice gledaju s užasom ljude oko sebe, što me podsjetilo na prizor iz filma Fritza Langa "Tigar od Ešnapura", u kojem glavni junaci bježe iz maharadžine palače i nalete na koloniju gubavaca; u nekoliko Langovih kadrova vidimo sav jad i čemer tih izoliranih, odbačenih paćenika ostavljenih da sami umru.
Tri američke prijateljice, sve tri bogate, svaka na svoj način nezadovoljna i frustrirana bez obzira na novac i rajsko okruženje hotela Four Seasons u kojem su se našle, uplaše se da su starenje, debljina, običan život na niskoj nozi zarazani poput kuge i one bježe da si spase glave, bježe kao da su vidjele ono čega se najviše na svijetu boje.
Zašto se meni tako sviđa ono što piše Mike White? Zato što on oslikava sve što ne valja u svijetu u kojem on živi, tako precizno, tako elegantno, tako zavodljivo. Čini nam se da gledamo crnu komediju u luksuznom okruženju o kojem sanjamo, a on kao da radi moderna crkvena prikazanja za naše vrijeme, ali u ogledalu. Svi likovi kao da su iz srednjovjekovnih priča o moralnom padu i predstavljaju najgore smrtne grijehe koji dokidaju svaku vrlinu za koju je čovjek stvoren. Sve je tu: isprazna taština i narcizam; hedonizam s pretjerivanjem u dopuštenim i nedopuštenim supstancama, alkoholu, sve za bijeg od sebe; opsjednutost novcem; ljubav unižena u nešto što se kupuje i prodaje; zavist koja dolazi iz straha od vlastite neuspješnosti i ispraznosti i - na koncu bijes, najgori smrtni grijeh koji vodi u smrt.
Tri prijateljice u potrazi za mladošću odlaze "u grad" uvjerene da će se na nekom lokalnom festivalu dobro provesti na ulici, da tako kažem, s "domorocima", kako ih one vide. No, to koliko one ne pripadaju svijetu oko sebe, koliko su udaljene od ljudi i djece koja ih vide kao poludjele mete, postaje tim primjetnije, što one više bježe od sebe.
U prvoj epizodi prijateljice jedna drugoj komplimentiraju kako fenomenalno izgledaju, kako nemaju bora, kako su vitke. Nadjačavaju se u komplimentima koji groteskno preuveličavaju njihovu mladost, ljepotu, savršena tijela bez sala, lica bez bora. Sva ta laska ujedno je i narcisoidno povlađivanje samoj sebi, garancija životnog uspjeha. Kao vrhunac parodične laske, uspješna, ali nesretna korporativna odvjetnica (Carrie Coon), koja se upravo razvela i posve je izgubljena u svemu u životu osim u poslu, veli prijateljici da izgleda kao da je taj trenutak izašla iz porođajnog kanala.
Sve tri glumice su lijepe, savršeno održavane žene srednjih godina, no očito je da ih White ne želi prikazati kao lijepe i mlade. Njihov opsesivni, patološki strah od starenja znak je velikog moralnog potonuća. Često su odjevene u gotovo tinejdžersku odjeću, tijelo im je neprestano polugolo, nose top koji jedva prekriva grudi i često im je otkriven pupak ili dobar dio trbuha. Na prvi pogled, sve je tu genijalno, kao na freskama sa špice. Prvo idila, a onda polako uočavamo "crva u jabuci", prizore koji sugeriraju crvotočinu, nasilje, bezumnost životinjskog svijeta, ovdje čak i biljnog, s tim naoko sočnim, zrelim kruškama koje pozivaju da ih zagrizeš, a u unutra je njihovo otrovno sjeme, opasno po život. Te tri prijateljice, koje se vole najviše na svijetu, a jedna drugu iza leđa ogovaraju čim stignu, koje jedna drugu podsjećaju, tvrde, kako su nekad bile pune života, optimizma i s iskrom u očima gledale u budućnost, White zapravo ne prikazuje onako kako one sebe vide.
Te razgolićene grudi na jako izmršavjelim tijelima na drugi pogled su usahle, koža na trbusima i oko pupka se blago izvisila. Ta odjeća za tinejdžerice koju one nose, to njima zapravo ne stoji i samo nas i nesvjesno upozorava da su njihove najbolje godine iza njih. S jedne strane vidimo glamur, s druge strah da ih iza ugla čeka ono što nam White pokazuje da ih je već sustiglo - ruža njihove mladosti nije više svježa.
Odvjetnica na samom kraju njihova boravka u tropskom raju konačno završi u krevetu s nabildanim Rusom. Misli da se to dogodilo jer su jedno drugom seksi, jer je on vidi kao privlačnu ženu koju želi. Na kraju tog prizora on je srcedrapateljnom pričom moli da mu da točno određenu sumu od 10.000 dolara, govori joj kako njoj zasigurno to nije puno, a on mora spašavati svoju majku. Varalica. Poniženje koje ona doživljava kao žena toliko je strašno da to ne priznaje prijateljicama da se sama ne bi morala s time suočiti.
Apsolutno svi odnosi u seriji su na neki način transakcijski odnosi, kako se to danas zove u Americi. Transakcija i transakcijski su neke od najčešćih riječi u novinskim esejima o modernom društvu. Naš prerano preminuli psihijatar Robert Torre pisao je o tome da ostajemo ljudi koji su sačuvali svoju humanost dok smo kadri ulaziti u odnose koji su čisti, lišeni svake transakcije, u kojima ne dobivamo ništa osim toplog ljudskog kontakta.
Upravo o tome White govori. Odnosi u trećoj sezoni "Bijelog lotosa" svi su povezani s onim što netko može dati drugome, kako se okoristiti ljudima u svom životu. Stariji muškarci žele mlade žene oko sebe da si vrate mladost i na svakom partiju na jahti ili u hotelu jasno je da su tu muško-ženski odnosi u cijelosti transakcija. One žele novac, a oni misle da je mladost prelazna, da se može dobiti u takvom odnosu, baš kao što su se tri prijateljice uplašile da je starost i neglamuroznost prelazna.
Uz temu straha od starenja i još više odbijanja suočenja sa samim sobom, još je jedna moralistička tema koju ovo Whiteovo "crkveno prikazanje" savršeno obrađuje. Smisao života u hedonizmu. Svi su na legalnim ili ilegalnim drogama uz velike količine alkohola. Taj hedonizam - goleme količine stimulansa koji potiru stvarni svijet i život, uz sve etičke obzire i ljudskost - u nekoliko prizora vodi do neviđenih opačina. Tu su orgije, seks utroje, voajerizam, pa čak i krajnje odurna scena incesta kojeg se sutradan, kad se raziđe magla u glavi uzrokovana stimulansima, protagonisti srame do te mjere da će možda nakon toga i promijeniti svoj život. Svjedocima tih perverznosti sve je to samo zabavno i smiješno. Samo je jedno strašno, ostati bez novca.
Sponzoruša, mlada žena s puno starijim muškarcem, kaže drugoj koja joj se povjerila da je ona zapravo zaljubljena u svojeg starijeg muškarca s kojim putuje: "Nemoj tako, Chelsea. Kad sam ja radila kao model, sve djevojke koje su bile romantične, završile su bez para ili još gore." Chelsea tu opomenu doživljava posve ozbiljno i gleda je svojim djetinjim pogledom razrogačenih, silno uplašenih očiju.
Novac je kralj ili još bolje zla kraljica iz Snjeguljice, on kvari sve odnose, svi ga žele i svi su posve u vlasti te pohlepe, kao hipnotizirani. Pravi pater familias, inače do kraja posvećen svojoj obitelji, toliko se boji da oni neće moći živjeti bez velikog novca da neprestano razmišlja kako da za sve njih organizira kolektivno ubojstvo jer je i smrt bolja od siromaštva. Da se bilo koga od tih ljudi koji su se našli skupa u hotelu "Bijeli lotos" pita što je u životu najvažnije, da su iskreni, priznali bi - samo novac.
Čak i maserka s Havaja koja je sanjala o svom spa kojem će se posvetiti, koja se zaista zainteresirala za tajlandskog kolegu, kad nekom manipulacijom izvuče veliki novac, ne želi više razmišljati o ljubavi i poslu, samo želi taj svoj novac upotrijebiti za sveprisutni hedonizam, život bez rada. U tome je svesrdno podržava i na to nagovori njezin sin, kojeg na početku serije vidimo kao predivnog, idealističnog, savršenog Havajca, da bi na kraju bio kao i svi drugi - pohlepan, lišen prave ljudskosti, bez životnog smjera.
Mike White, koji je sam i glumio i već desetljećima piše televizijske i filmske scenarije, čitav život traži sebe, mir, prosvjetljenje, smisao. Njegov otac bio je evangelički pastor, vatreni propovjednik kad je Mike bio dijete i on zapravo i dalje živi u tim velikim pitanjima na koja mu očeva religija nije odgovorila. Uostalom, kao ni ocu koji je živio u tajni i nije otkrivao da je homoseksualac sve do svoje 54. godine, upravo koliko sad ima Mike White. Otac je tad postao osobito blizak sa sinom i posvetio se borbi za gay prava. A Mike prosvjetljenju, kako se zvala i jedna od njegovih starijih serija. Nije "Bijeli lotos" za svakoga, no oni koje zanima stanje naše civilizacije - jer ono se uvijek najbolje vidi u izopačenosti najbogatijih - svakako trebaju pogledati ovu suludu i genijalnu HBO-ovu seriju.
VIDEO: Nina Badrić najavila koncert u Splitu: 'Čast mi je pjevati na ovom prekrasnom mjestu'
Otvori KEKS Pay
