Ljudi koji će se na kraju oko svakog rata i zločina opredijeliti u skladu s podrazumijevanim zvukom u svome imenu i prezimenu. Oni koji su nam upravo zato prestali biti prijatelji u ratu, kao i oni koji su nam iz istih razloga prestali biti prijatelji nakon rata. Među njima i pisci, koji po prirodi stvari ne mogu piti pisci, jer nemaju pojma, niti ih zanima, kako je drugima. O njima, tim piscima, i o njima, tim ljudima, mnogo se govori u ovom dnevniku.
Darko Cvijetić je, naime, po svemu suprotan tom svijetu. Prijedorčanin, koji piše piše na hrvatskom, trajno obuzet događajima iz 1992. i pogromom nad prijedorskim Muslimanima (danas Bošnjacima) i Hrvatima, u jednom je trenutku postao zvijezda na sarajevskoj sceni. U tamošnjim su kazalištima postavljali predstave po njegovim proznim komadima i slavili ga. Ali kako je pitanje Drugog i Drugih malo složenije, i ne tiče se samo etničkih niti vjerskih razlika, pa kako Cvijetić ima i drugih Drugih, tako ih je počela hvatati mrzovolja. Ovaj dnevnik u značajnoj mjeri govori o toj mrzovolji. U jednom trenutku će mu, zapravo očekivano, reći da on parazitira na njihovoj žrtvi i stradanju.
Kakvi kadrovi! Pogledajte atmosferu na Thompsonovom koncertu u Sinju, obožavatelji su uživali
U Zagrebu, u Gavelli, i na zagrebačkoj književnoj sceni, Darko Cvijetić je krajnje egzotična pojava. Pisac s Jave i Bornea, Sumatranac. Parafenomen jednosezonske kazališne i literarne mode. Nije naš, premda se mi uz njega osjećamo vrlo svjetski. U Novome Sadu i Beogradu stvari su već mrvu ozbiljnije. Tamo biva jasno što on to - i protiv koga! - ustvari radi, pa će tamo i reakcije, kritike i tumačenja, biti najartikuliranije. Ali nema od toga koristi, jer neće biti katarze. Nakon tri svoja romana i već dugog niza pjesničkih knjiga, nakon koprodukcijskih, regionalnih predstava po svojim prozama, Darko Cvijetić daleko je i duboko u svom Prijedoru. Fantastično usamljen. I o tome govori ovaj dnevnik.
Granice među postjugoslavenskim zemljama ustvari su mirnodopske crte fronte. Ljudi žive u rovovima, premda se ponekad međusobno posjećuju. Jedva da ima takvih, Darko Cvijetić jedan je od njih, koji žive i neprestano se, što fizički, a što mislima svojim i osjećajima, kreću između rovova. O tome ponajviše govori ovaj dnevnik.
Cvijetić se, recimo, bavi svojim vječnim filosemitizmom, a godine su Gaze i izraelskog terora nad Palestincima. Godine su kad oni koji su ga do maloprije voljeli reagiraju u skladu sa zvukom svojih imena i prezimena, te se potpuno poistovjećuju s Palestincima, što podrazumijeva i manifestacije bjesomučnog antisemitizma. Nemaju u tome mjeru, niti je nastoje naći. Cvijetić nikada, nijednom riječju, naravno, ne poriče razmjere izraelskog zločina u Gazi, ali istovremeno izabire stranu onih protiv kojih je antisemitizam zapravo upućen. Kako to dvoje ide jedno s drugim lako je shvatiti, ali samo ako se ne razmišlja logikom zvuka i znaka koji proistječu iz imena u osobnim dokumentima. To se može shvatiti samo ako se misli o onom tko je u manjini. A pitanje manjine uvijek je i posvuda pitanje perspektive. Sarajevska perspektiva razlikuje se od zagrebačke, koja se razlikuje od prijedorske, koja se razlikuje od telavivske, koja se razlikuje od…
"Bilješkarica" je tematski i stilski vrlo slična Cvijetićevim romanima. Razlika je u razmrvljenosti teksta, kao i u načinima na koji se tekst dodiruje sa stvarnošću. Na kraju, razlikuje se i u smjeru kojim se tekst kreće. Dok su romani njegovi izraz gotovo antičke čežnje za katarzom, Cvijetićeva "Bilješkarica" pripovijest je o nemogućnosti katarze. Premda sastavljena od kratkih, međusobno često nepovezanih zapisa, ova knjiga začudno je duhom cjelovita. Ona je provokacija, pa i svojevrsni obračun Cvijetićev sa svima. Sa svima koji su ga voljeli i u zvijezde okivali - po sazviježđima razapinjali! - iz krivih i po njega, zapravo, uvredljivih razloga. S političkim Sarajevom i s konceptom žrtve i imperativima moralne palestinizacije u Bošnjaka, s zagrebačkim i hrvatskim etničkim i jezičkim čistunstvom, s pinkovskom i vučićevskom Srbijom, te s Prijedorom, na sve načine, i po tisućiti put. Ono što radi u "Bilješkarici" je bez sumnje hrabro, i bez presedana je na ovdašnjim kulturnim scenama. Darko Cvijetić ovom se knjigom, i to iz svoje prijedorske perspektive, odriče spasa! A jedini spas je, jasno je to kao dan, u moralnom sunovratu i u korupciji, u etičkom stavu koji je usklađen s podacima iz osobne iskaznice, te u neprekoračivanju onih granica ljudske i intelektualne ispravnosti što su nam ih u svojim dnevnim zapovijedima zadala regionalne moralne vertikale. Darko je te granice prešao.
Ovo je najvažnija njegova knjiga. Vjerojatno će ostati neprimijećena.
Otvori KEKS Pay
