U jednostavnoj formi intervjua, urednik i voditelj Romano Bolković svakog četvrtka na Prvome programu HRT-a razgovara s uglednim imenima hrvatske i inozemne političke scene, predstavnicima vjerskih zajednica, ekonomistima, djelatnicima u kulturi, znanosti...
Kako biste interpretirali svoju novu emisiju “1 na 1” uspoređujući je s talk showom “2 u 9”? Rekli ste kako je novi show nadogradnja toga vašega nekadašnjeg talk showa, u čemu je razlika?
Naš se lokalni svijet promijenio, pa se mora mijenjati i moja emisija. Odavno živimo u globaliziranom svijetu: sve što se zbiva na međunarodnoj razini izravno utječe na zbivanja u nas. Primjer su migranti. Ili nekoć napad na Twinse. S ulaskom Hrvatske u EU, vanjska je politika postala unutarnjom politikom. Chorus line hrvatske državne politike tome je dokaz, od predsjednice do premijera. Tko se želi baviti bitnim procesima politike, odgovore na pitanja koja more i naše građane mora potražiti u širem, europskom kontekstu. Jučer je tako bilo s Haagom. Ekonomski, pravno, politički, da ne nabrajam primjere, jasno je da je žarište slike stanja stvari izvan uskoga hrvatskog kadra. Recimo to ovako: otišao sam u Italiju i napravio emisiju o talijanskom referendumu. Osim te emisije nisam vidio drugih vijesti o toj temi sve dok Renzi nije bio prisiljen dati ostavku. Dakle, nemoguće je baviti se politikom pomišljajući da ćemo razumjeti zbivanja u našoj zemlji ne pogledamo li preko njenih granica.
Kako formu jedan na jedan, razgovora licem u lice, učiniti zanimljivom gledateljima?
Naš gledatelj ima pravo na svojevrsnu endemsku hrvatsku nervozu: jednostavno mu je dosta ovoga četvrtstoljetnog mrcvarenja kojemu su uzrok više-manje uvijek isti ljudi ili obrasci ponašanja. Uvijek isti odgovori na uvijek ista pitanja. U svom kompjuteru imam sva pitanja svih svojih emisija. Vjerujte, posebna je nesreća hrvatske situacije u tome što pola pitanje bilo koje emisije o ekonomiji iz devedesetih, recimo, mogu mirne duše ubaciti u set pitanja današnjih emisija s tom temom. U takvoj situaciji teško je gledatelju, koji je k tome četvrt stoljeća izložen stalnoj tabloidizaciji svijesti, vezati pažnju nekim izvanjskim strategijama. TVZ je to nekoć činila moralno obvezujući gledatelja uz program, jer je cijeli program odisao kreativnim mentalitetom obrazovnog programa. Ja ne znam boljeg načina nego pošteno pred gledatelje dovesti pametne sugovornike, postaviti im smislena pitanja i pustiti ih da do kraja odgovore. To je još jedino što mi kao novinaru preostaje.
Koji je koncept biranja gostiju? Koje vas teme i gosti inspiriraju?
Vrlo je jednostavno: teme su određene aktualnošću. Ili se bavite onim što je toliko važno da se naprosto morate time pozabaviti ili se bavite onime što anticipirate, kao u slučaju intervjua s barunom van Handelom, prije ponovljenih austrijskih predsjedničkih izbora. Postoji i iznimka: teme koje drugi previđaju. Primjerice, cijela emisija s Kučanom. Kad je o gostima riječ, tu su ili imena koja uvijek i bez obzira na okolnosti predstavljaju atrakciju, kao što je to slučaj s Julijom Timošenko, ili su poput Bakira Izetbegovića zbog aktualnih političkih okolnosti naprosto najbolji mogući izbor sugovornika.
Rekli ste kako želite proširiti cijelu priču novim talk showom, maknuti se od naših političara, ugostiti predsjednike drugih zemalja...?
Znate, kad je riječ o predsjednicima drugih zemalja, budimo odmah na čistu: ovo ne radim da bih bio zvijezda. Vidite, ja imam jednu veliku povlasticu: četvrt stoljeća radim ovaj posao i više ne moram biti po svaku cijenu glavna atrakcija svoje emisije. Moji su gosti ljudi kojima postavljam presudna životna pitanja onih čiji životi od odgovora na ta pitanja ovise, pa mi ni na kraj pameti nije promatrati takav program cinično, kao puki show. Imati predsjednika neke zemlje kao sugovornika jamči dignitet programa, ali mi novinari znamo da to može biti, kao i u slučaju veleposlanika, silno dosadna emisija. No ako stvar postavite u pravu perspektivu, onda i takvi gosti mogu biti zaista pričljivi sugovornici. Naime, znate, da se vratim na početak, možete biti na visokoj funkciji, a ostati mali čovjek i misliti, po svojoj mjeri, da svi sve rade samo iz egoizma, pa se onda valjda pretpostavlja da bi tri-četiri intervjua s takvim sugovornicima od mene proizvela nedodirljiv autoritet, što u nas nikako nije dobro.
Koji vas gosti intrigiraju? Koga biste još željeli ugostiti i zašto?
Volio bih ugostiti Angelu Merkel. Imamo zajedničkog prijatelja i radim na tome. Samorazumljivo je zašto bih je volio ugostiti: zbog njezine pozicije u današnjoj Europi i svijetu. Osim svega, to je posljednji čuvar liberalne demokracije u Europi. Postoje i neki moji intimni afiniteti: volio bih recimo sada napraviti intervju s velikim meštrom malteškog reda. Upravo u ovom trenutku.
Koji vam je gost dosad bio najzanimljiviji i zbog čega?
Rabi Pini Zaklas imao je svoj prvi intervju u mojoj emisiji i prvi se put govorilo o Chabad-Lubavitchu; mi smo prijatelji i silno mi je to značilo. S vlč. Ramosom znam se trinaest godina, od početka pratim Opus Dei i bilo mi je naprosto nevjerojatno da ga također prvi put predstavljam na HRT-u široj hrvatskoj publici. Uz Šefka Omerbašića nekako sam neobično vezan: ovo nisu laka desetljeća za njega, svaki se put vidimo u emisiji kad je neka nesreća, i gledao sam ga tijekom razgovora razmišljajući da radimo ovaj posao bez koristi za sebe i druge, godinama se viđajući u sve ružnijem svijetu. To su mi bili posebno dragi gosti. A Norbert van Handel, prokurator reda sv. Jurja kuće Habsburg-Lothringen, bio je moguće politički najzanimljiviji. Jednostavno je, pametno, decidirano i bez ustručavanja ponudio alternativnu europsku političku paradigmu. U zanatskom smislu, Julija Timošenko zaprepašćujuće je vješta sugovornica. Ima savršenu samokontrolu, beskrajno je artikulirana. Odlična je, izvrsna.
Koliko ste zadovoljni odazivom inozemnih gostiju i kako oni reagiraju kada ih kontaktirate?
Nitko se nije dugo nećkao, jedino je pitanje, kao i kod svih političara, timing. Znate, tko god nešto zaista radi, bira i mjesto i vrijeme i medij, i vi se tu morate podrediti. Recimo, rekli su mi da je Timošenko dva mjeseca odbijala Reuters. Meni je, eto, pristala dati intervju jer imam nešto prijatelja od utjecaja i mimo ovih naših sobom zaokupljenih institucija koje ni sebi ni državi nisu od velike koristi. Ne volim ljude koji ne znaju pohvaliti zaslužne, pa moram spomenuti prijatelja Zvonka Biljeckog, bez kojega taj intervju ne bi bio moguć.
Christoph Schoefboeck, Dubravko Štimac, Boris Galić, Sandro Mur, Damir Sabol, primjerice, imena su koja će vas možda na prvi pogled začuditi, ali baš te ljude valja zvati u emisije, baš ta i takva imena trebaju dominirati da bismo čuli što nam je raditi
Poanta je maknuti fokus s političara koji su konstantno u eteru, pružiti prostor bitnim ljudima o kojima se malo govori... Koji su to ljudi?
To je jedna strana medalje, premda, znate, s jednim te istim sugovornikom različiti će novinari napraviti sasvim različite razgovore. Zato nije nužno izbjegavati domaće sugovornike ako ih zaista kanite pitati ono što publika želi saznati. Ali, točno je, rekao sam i sam: u Hrvatskoj se stvorio dojam da nekoliko desetaka ljudi predstavlja ono što Hrvatska u javnoj diskusiji može ponuditi. Ako me baš pitate za imena, odgovorit ću najbezbolnije: Christoph Schoefboeck, Dubravko Štimac, Boris Galić, Sandro Mur, Damir Sabol, primjerice, imena su koja će vas možda na prvi pogled začuditi, ali baš te ljude valja zvati u emisije, baš ta i takva imena trebaju dominirati da bismo čuli što nam je raditi. Ostalo, osim rada, sasvim je nevažno.
S obzirom na to da već 25 godina radite formu talk showa, znate li i na koji način primijetiti kada gost nasuprot vama govori neistine?
Ah, jasno da znam. Mogu vam otkriti mali detalj, sasvim nevažan ali zabavan: ako sugovornik često pije, znajte da se ili dovija ne kazati istinu ili laže. No nije najveći problem što političari znaju tu i tamo lagati. Veći je problem što ne znaju što odgovoriti. Mislite li vi da itko u ovoj zemlji zna odgovor na pitanje kako ovu močvaru isušiti i meliorirati? Cijeli je spekar znanja koja se mogu usvojiti u desetljećima razgovora s političarima. To postaje neka vrst ispovijedi. Osobito stoga što prije ili nakon emisije, ako želite, možete saznati i ono što se u eter ne govori. No koliko god to zvučalo intrigantno, sve su to malo korisna znanja i vještine. Kudikamo je korisnije doktorirati na Harvardu. Ne dajte djeci da se bave novinarstvom. Ne šalim se.
Jeste li se u novoj emisiji susreli s problematičnim dogovorima oko gostovanja, odbijanjem gostovanja ili neugodnim razgovorom?
Ne. Dapače, moram reći da sam nakon Nove godine u nastavku sezone iznenađen činjenicom da imam već tri tjedna unaprijed dogovorene goste. To je vezano i uz kontekst u kojem radim: HRT je kao teška industrija, dugo se pokreće, ali kad krene, moćan je to pogon. I tu se sada dogodilo da naprosto imam razumijevanje čelnih ljudi kuće, od Blage Markote – kojega, za divno čudo, cijene i izvan granica Hrvatske i u njoj, pa mu treba dati priliku da kao čovjek koji zna sve segmente televizijskoga posla uredi javnu televiziju – preko Domagoja Burića, kojemu je veoma stalo do toga da te moje emisije budu što bolje, Mire Barišića s kojim se, mislim, sve bolje razumijem, do Katarine Periše Čakarun, u koju imam potpuno povjerenje i, last but not least, Siniše Kovačića, kojemu ova emisija puno duguje i s kojim s lakoćom dogovaram sve potrebno, pa nikakvih problema i ne može biti.
Jednom prilikom, davno, spomenuli ste kako nikada ne biste mogli raditi u okruženju gdje imate nadređenog koji vam sugerira goste i tematiku razgovora. Je li na HRT-u sad drukčija situacija? Imate li otvorene ruke pri dogovaranju gostiju?
U potpunosti. Imao sam tu sreću što sam četvrt stoljeća radio kao vlastiti šef, iako je to jako težak posao, vjerujte mi, baviti se Romanom Bolkovićem sve te godine sam samcat. Niti se tu svi bave mnome niti bi stigli baviti se mojom emisijom. To samo tako izvana izgleda. Nitko me ne inhibira, nitko ničim ne priječi u radu, i nakon ova tri mjeseca boravka na HRT-u moram reći da me visoka očekivanja urednika samo motiviraju. Na primjer, kad razgovaram s Mirom Brankovićem Barišićem, savršeno brzo i jedan i drugi odvagnemo je li gost kojega bismo željeli u eteru dobra “roba” sada ili možda za nekoliko tjedana. Svi ti ljudi znaju televiziju, a kako ja dolazim iz miljea u kojem sam morao naučiti taj posao od white balancea na kameri do direktorskih ingerencija, to se onda tu brzo razgovara.
Borbu protiv eutanazije pasa u skloništu vodit ću do kraja. Imao sam pse i mačka. Životinje ne zaslužuju nemar. Ili se brinite o njima ili ih nemojte nabavljati.
Kako to da ste se angažirali protiv eutanazije pasa u skloništu? Otkud ta inicijativa? Koji je rasplet vašeg prijedloga?
Angažirao sam se jer zahvaljujući mome minulom radu mogu otvoriti ona vrata koja entuzijasti i ljubitelji životinja ne mogu ili ih teže otvaraju. K tome, moja partnerica Natalia Irons skrbi se ne samo o beskućnicima Berlina nego i o nebrojenim napuštenim životinjama ovog dijela Europe. Kad već mogu, zašto se ne bih zauzeo i za pse. Rasplet će biti ovaj, a ja ću to tjerati do kraja: diljem Hrvatske gradit će se tzv. no kill skloništa, a sam je Bog poslao Tomislava Tolušića u Ministarstvo poljoprivrede. Taj je čovjek više učinio u nekoliko mjeseci za prava životinja u Hrvatskoj – recimo, konačno zabranivši uzgoj životinja radi krzna – no svi ostali prije njega zajedno. Ne samo da je efikasan ministar nego je naprosto normalna ljudska osoba. Vjerujem da ću ovo što sam na sebe preuzeo, a to je ta razina inzistiranja na zabrani eutanazije (koja to i nije jer eutanazija pretpostavlja pristanak), i dovršiti. Okrenem koji telefon ili objasnim kako stoje stvari, znate kako to već ide.
I sami imate kućnog ljubimca?
Milla! Natalijin maltezer, ali naravno da ga ja prisvajam. Grudva miline. Imao sam shar-peija Maoa, bili smo nerazdvojni, svagdje je sa mnom odlazio, no sadašnji način života ne dopušta mi da imam psa u Zagrebu. Dvaput mjesečno putujem samo za Berlin, a uz ovaj posao sada i češće od Ukrajine do Rima, od Beča do Sarajeva, pa ne želim životinju. Imao sam i prije pse, imao sam i mačka, ali životinje ne zaslužuju vaš nemar. Ili se brinite o njima ili ih nemojte nabavljati.
U dugogodišnjoj ste vezi s profesoricom njemačkog i engleskog jezika Natalijom Irons, koju često proglašavaju ikonom stila. Pomaže li vam djevojka oko modnog izričaja?
Ne. Natalia i ja sreli smo se u godinama kad su ljudi već sasvim formirani. Ona je genij odijevanja. Budući da mi vrijeme doživljavamo vezano uz prostor, Natalijin vintage stil svagdje ostavlja dojam da nije odatle jer kao da je iz nekoga drugog vremena. No kad se pogleda bolje, onda je to samo jedno vrijeme: ono u kojem su se žene odijevale ženstvenije. Ja sam, pak, rastao pod utjecajem oca i na povlastici odijevanja u Italiji od najranijeg djetinjstva: dvije su mi tete u Italiji i mislim da nikada u životu nisam imao cipele koje nisu talijanske. No još jedan čovjek utjecao je na činjenicu da o muškim odijelima znam gotovo sve što i solidan krojač Savile Rowa: Martin Arbanas. Prijatelji smo od konca osamdesetih i znam ama baš sve o vrstama tkanina i načinima šivanja kad je o odijelima riječ. Odijelo je moja uniforma, bez odijela se i ne osjećam dolično odjeven.
Vaša je veza u biti na daljinu? Na relaciji Zagreb – Berlin. Kako funkcionira takva ljubav?
Odlično. Sedam smo godina zajedno. Taman kad bismo se mogli posvaditi, ja odem; taman kad se zaželimo susreta, ja dođem... i tako to ide. Ali i sami znadete: veza je kudikamo više od ljubavi, i mi za sada nekako uspijevamo biti zajedno već jako, jako dugo. Još uvijek jedno drugoga možemo nasmijati i to je najbolji znak da ne treba odveć ni razmišljati o pretpostavkama long distance veze. Ponekad je od jednog do drugog jastuka veza long distance, a ne od Zagreba do Berlina.
>>R. Bolković: Političari više ne očekuju da im pijem krv na slamku
>>Okupljaju se vitezovi Reda svetoga Jurja: Bolković, Barić, Busek, Ivanov...
Sve pet Romano, al brate, malo samokritike nije naodmet. Pozovi si opet omiljenog predsjednika Stipu u goste, pa malo pokazi sto je to "pristrano" novinarstvo ... I daj se ozeni vise. Curka ti non stop prica o tome...