Njezino ime sinonim je za izvanredan talent, glas koji se prepoznaje u jednoj noti i karijeru koja se proteže kroz više od šest desetljeća. Ona je Barbra Streisand, slavna američka pjevačica i glumica koja je osvojila sve najvažnije nagrade u svijetu zabave - Emmy, Grammy, Oscar i Tony - i njima proteklih dana pridodala još jednu prestižnu, a riječ je o počasnoj Zlatnoj palmi koja joj je dodijeljena na 79. Filmskom festivalu u Cannesu koncem svibnja, u odsutnosti. Naime, 84-godišnja dobitnica nije mogla prisustvovati ceremoniji zbog ozljede koljena, pa se publici obratila video porukom, a u njezino ime nagradu je primila francuska filmska legenda Isabelle Huppert. "Barbra Streisand dosegla je vrhunac zabavne industrije kao nitko dotad. Ali to nije ništa u usporedbi s njezinim utjecajem na pop kulturu u drugoj polovici dvadesetog stoljeća", naveli su organizatori u obrazloženju nagrade o životu i djelu Barbre Streisand koja je, osim umjetničkog rada, aktivna u politici, filantropiji i društvenim pitanjima. No, poklonicima njezina rada imponira i iznimna osobnost žene koja je desetljećima odbijala pristati na pravila Hollywooda, industrije glazbe, pa čak i na samu ideju kako bi "žena-zvijezda" trebala izgledati, govoriti ili starjeti. Stoga, njezin put do zvijezda bio je sve samo ne lagan. Bio je to put popločan siromaštvom, obiteljskom tragedijom i okrutnim kritikama, put koji je samo najsnažnija volja mogla prijeći, od djevojčice iz Brooklyna koju su uvjeravali da je "previše ružna" za film, a koja je završila kao jedna od najvećih ikona 20. stoljeća.
Pravim imenom Barbara Streisand rođena je 24. travnja 1942. u skromnoj židovskoj obitelji. Prema navodima iz njezine autobiografije "My name is Barbra" izdane 2023. godine, jedna od prvih uspomena kojih se sjeća bilo je pjevanje na stepeništu zgrade u kojoj je živjela. "Imala sam tek pet ili šest godina i ja i moje male prijateljice znale smo zajedno pjevati u lobiju. Akustika je bila sjajna, poput ugrađene jeke", započela je svoju životnu priču, pa otkrivla da njezin svijet ipak nije bio tako divno mjesto za odrastanje. Rođena je u braku sopranistice Diane Ide, koja nije uspjela ostvariti pjevačku karijeru pa je postala školska tajnica, i učitelja Emanuela Streisanda, ortodoksnog Židova koji je preminuo sa samo 35 godina od teške ozljede glave. U trenutku očeve smrti imala je tek 15 mjeseci, a njegovim odlaskom obitelj je ostala bez prihoda, pa je majka radila od jutra do mraka kako bi preživjele. U kakvom je siromaštvu odrastala, opisuje riječima da je umjesto lutke imala termosicu, koju je grlila noću kako bi zaspala. Zahvaljujući dragoj susjedi, koja se smilovala nad malenom Barbrom, boca je dobila svoj šeširić i odijelce kako bi barem donekle nalikovala lutki. Kao djevojčica bila je introvertirana, ali opsjednuta filmovima. Obožavala je kino više od škole. Satima je proučavala glumice poput Judy Garland, zamišljajući vlastiti bijeg iz sivila Brooklyna. Nekoliko godina kasnije njezina se majka ponovno udala, no brak s prodavačem automobila za nju nije ništa promijenio. "Ne sjećam se da sam ikada s njim razgovarala ili da me ikada nešto pitao. Kako sam, kako je u školi, ništa. Nikada me nije vidio, a nevidljiva sam bila i za svoju majku. Ona u meni nije vidjela strast da želim postati glumica. Dapače, činila je sve da me obeshrabri", zapisala je Barbra u svojim memoarima.
Odnos između majke i kćeri bio je bolan i složen. Diana nije vjerovala da njezina kći može postati zvijezda, govorila joj je da nije dovoljno lijepa za filmove. Kako je navela, majci nikako nije mogla ugoditi, čak i kada je počela raditi razne poslove da bi pridonijela kućnom budžetu. I školu i majčin dom je napustila sa 16 godina i praktički preživljava kako zna. Spavala je kod prijatelja, nosila vojnički krevetić sa sobom i radila sitne poslove. Ubrzo je počela raditi kao službenica, a vikendom kao vratarka u kazalištu da bi mogla pratiti najnovije predstave na Broadwayu. "Plaća mi je bila 4,5 dolara i uvijek sam skrivala lice jer sam bila uvjerena da ću jednoga dana biti poznata. Nije li to smiješno? Nisam željela da me jednoga dana ljudi prepoznaju na ekranu i kažu da sam ja bila ona koja ih je vodila do njihovih mjesta". Barbra je kasnije priznala da ju je upravo majčina emocionalna hladnoća pretvorila u osobu koja mora uspjeti "pod svaku cijenu". Istina, nije bila klasična ljepotica prema standardima tadašnjeg Hollywooda: imala je veliki nos, neobično lice i snažan bruklinški naglasak. Njezina karijera počinje gotovo filmski, u 18. godini, nastupom na natjecanju u malom gay klubu u Greenwich Villageu početkom šezdesetih. Nagrada je bila 50 dolara, besplatna večera, kao i dvotjedni ugovor s klubom Bon Soir u 8. ulici. Kako je opisala u memoarima: "Nikada prije nisam bila u nekom noćnom klubu. Nije mi bilo jasno što radim ondje." Stala je na pozornicu i zapjevala "A Sleepin' Bee", brodvejski standard, a kada je završila, nastao je muk. Nakon tišine prolomio se aplauz koji je rekao sve. Glas koji je izlazio iz te mršave djevojke bio je golem, dramatičan, emotivan. Nedugo zatim mijenja ime iz "Barbara" u "Barbra", jer joj je originalno ime zvučalo "previše obično". Njezin uspon bio je eksplozivan. Broadway ju je otkrio kroz mjuzikl "I Can Get It for You Wholesale", gdje je, prema kritikama, "krala svaku scenu", a na premijeri je za svoju malenu ulogu dobila ovacije - ljudi su stajali i pljeskali punih pet minuta, no tek je idući angažman od nje napravio senzaciju.
A onda dolazi trenutak koji joj mijenja život: predstava "Funny Girl", koja je kasnije pretvorena i u film, a temeljena je na priči o komičarki Fanny Brice. Njezin je lik gotovo autobiografski: neobična djevojka koju nitko ne smatra glamuroznom, ali koja snagom talenta pokorava publiku. Pjesma "People" postala je golemi hit, a Broadway je dobio novu kraljicu. Kad je 1968. snimljena filmska verzija "Funny Girl", u kojem je mogla igrati samo ona. Film je postao senzacija, a Barbra je nagrađena Oscarom za najbolju glumicu. Tih godina postaje više od pjevačice ili glumice - postaje kulturni fenomen. Njezini albumi ruše rekorde, televizijski specijali postižu ogromne gledanosti, a njezin glas postaje sinonim za emociju. No "Funny Girl" za Barbu neće biti samo izvor privatnog i profesionalnog zadovoljstva, već i traume. U vrijeme dok je izvodila predstavu, njezin glumački partner Sydney Chaplin, sin slavnog oca Charlieja, sabotirao je njezine izvedbe, očajan zbog njezinog nevjerojatnog uspjeha, ali i činjenice da ga je privatno odbila kao muškarca. "Ne volim se toga ni prisjećati. Bila je to osoba koja je bila zaljubljena u mene - što je neobično - a kada sam mu rekla da ne želim biti s njim, obrušio se na mene na vrlo okrutan način. Počeo je mrmljati ispod glasa dok sam govorila svoj tekst na pozornici. Bile su tu i strašne riječi. Psovke. I više me nije htio ni pogledati u oči, a to je bilo teško, jer kad glumiš, jako je važno gledati drugu osobu i reagirati na nju. U trenucima se nisam mogla sjetiti ni teksta", navodi u memoarima, dodajući kako je zbog Chaplina imala strah od javnih nastupa te zbog toga punih 27 godina nije održavala koncerte.
U Lisinskom započinje godišnji program posveta jednom od najznačajnijih domaćih glazbenika
I nije bio jedini. Walter Matthau ponižavao ju je na setu "Hello, Dolly", govoreći joj kako "više talenta imaju njegovi prdeži nego što ga ona ima u cijelom tijelu", dok je redatelj Frank Pierson popljuvao njezinu ulogu u "Zvijezda je rođena" iz 1976. godine. Bile su to godine kada su filmski producenti otpočeli proces koji će trajati desetljećima, tijekom kojih će hollywoodski moćnici, ali i javnost, pokušavati na sve načine promijeniti njezin izgled. I dok je većina filmskih zvijezda pristala na te pritiske, ona je odbila. "Puno mi je ljudi reklo da bih trebala operirati nos i zatvoriti rupicu između zubi. Nisam mogla vjerovati da moj talent nije dovoljan. Zapravo mi se svidjela kvrga na mom nosu i nisam bila sigurna da trebam pristati i na najmanju prilagodbu - da ga se samo malo izravna pri dnu ili skine mali dio s vrha. Bio je to prevelik rizik, a nisam ni znala može li to utjecati na moj glas. Jednom mi je liječnik rekao da imam devijaciju septuma, možda zbog toga i zvučim kako zvučim. Osim toga, oduvijek sam voljela duge noseve, talijanska glumica Silvana Mangano imala je takav i svima je bila prelijepa", piše u memoarima, pa poentira: "Moj nos me učinio slavnom". Ta rečenica savršeno opisuje njezinu filozofiju: ono zbog čega su je ismijavali postat će njezin zaštitni znak. No iza uspjeha stajala je osoba poznata po perfekcionizmu. Suradnici su govorili da je mogla provesti tjedne usavršavajući jednu jedinu pjesmu. Neki su je opisivali kao "opsesivnog perfekcionista", tvrdeći da je upravo ta osobina bila i izvor njezina genija i njezine nesreće. Ta potreba za kontrolom postala je njezin zaštitni znak. Mnogi su je zbog toga smatrali "teškom", no ona je tvrdila da muškarcima u Hollywoodu nitko ne zamjera perfekcionizam, dok se kod žena odmah naziva histerijom. Film "Djevojka koju sam volio" iz 1973. s Robertom Redford pretvorio ju je u romantičnu ikonu. Kemija između njih dvoje bila je gotovo opipljiva, a naslovna pjesma postala je jedna od najpoznatijih filmskih balada svih vremena. Ali Barbra nikada nije bila zadovoljna kompromisima. Desetljećima je tvrdila da je film montiran na način koji je uništio političku dubinu priče, a u memoarima je opisala kako se godinama borila da vrati izrezane scene.
Jedan od najvažnijih trenutaka njezina života datira iz 1983., a riječ je o filmu "Yentl", zapravo, projektu na kojem je radila gotovo petnaest godina. Studiji su je redom odbijali jer nisu vjerovali da žena može režirati veliki film. Nije odustala. Postala je prva žena koja je napisala, producirala, režirala i glumila u velikom hollywoodskom filmu. "Yentl" nije bio samo film, bio je njezin osobni manifest o identitetu, inteligenciji i ženskoj potrebi da bude shvaćena ozbiljno. Kasnije će režirati i "Gospodara plime" te "Ogledalo ima dva lica", ponovno dokazujući da je mnogo više od "pjevačice". Njezini ljubavni odnosi također su bili predmet beskrajnih medijskih fascinacija. Prvi brak s glumcem Elliottom Gouldom bio je strastven, ali turbulentan. Vjenčali su se 1963., u vrijeme kada je ona tek postajala velika zvijezda. Dobili su sina Jasona Goulda, no brak se raspao osam godina kasnije pod pritiskom slave i različitih ambicija. Godinama poslije priznala je da je često birala karijeru ispred privatnog života, no ipak je nanizala impozantan niz slavnih muškaraca koji joj nisu mogli odoljeti. Među njima je bio Omar Sharif, koji joj je pisao duga, strastvena pisma tražeći da ostavi svog prvog supruga. Britanski princ, danas kralj Charles, opisao ju je kao "poražavajuće privlačnu ženu s velikim seksepilom", a Marlona Branda upoznala je tako što joj je prišao sleđa i ljubeći je, uz riječi: "Ne možeš imati takva leđa, a da ih se ne ljubi". Bila je povezana i s drugim moćnim muškarcima svog vremena, kao što su Warren Beatty, Ryan O'Neal, Kris Kristofferson, pa čak i kanadskim premijerom Pierreom Trudeauom, ocem bivšeg premijera Justina Trudeaua. Očarala je i ljepotana Dona Johnsona, dok joj je Bob Dylan svojedobno napisao pismo u kojem ju je nazvao njegovom omiljenom zvijezdom. Ipak, mir je naposljetku pronašla uz glumca Jamesa Brolina, za kojeg se udala 1998., a svoj drugi, i posljednji, brak opisuje kao najveći mir koji je ikada pronašla. Često govori da je tek s njim naučila što znači opustiti se i živjeti bez stalne borbe.
No borbena je još uvijek kada je riječ o javnim angažmanima, svoj glas koristeći ne samo za pjevanje, već i za politički aktivizam i filantropiju. Osnovala je Streisand Foundation i financirala projekte vezane uz ženska prava, zdravlje žena, zaštitu okoliša i građanske slobode. Kroz sve uspone i padove, nikada nije zaboravila odakle je potekla. "Tako mi je drago što dolazim iz Brooklyna - to je nešto prizemno, stvarno", rekla je jednom. Od djevojčice koja je pjevala u odjecima hodnika do jedne od najvećih zvijezda koje je svijet ikada vidio, Barbra Streisand napisala je vlastitu priču, pod vlastitim uvjetima. I to je naslijeđe veće od bilo koje nagrade. Uostalom, kažu da je njezina karijera jedna od najdužih i najstabilnijih u povijesti show businessa, bez pravog "nestanka" sa scene. Zanimljivo je da je sama jednom rekla: "Nikad nisam planirala biti slavna toliko dugo", ali ona to uistinu jest. A publika joj se vraćala desetljećima jer nije bila samo pjevačica - bila je pojava, glas, lice, ego, ranjivost i perfekcionizam u jednoj osobi.
Otvori KEKS Pay
