Rođenjem Tršćanin, u Beogradu je Drago Ivanišević studirao francuski jezik i književnost, da bi zatim 1931. doktorirao u Padovi. U sezonama 1926. i 1927. asistirao je Branku Gavelli u beogradskom Narodnom pozorištu. Živio je u Parizu, zatim bio srednjoškolski profesor u Karlovcu i Zagrebu. Prvu knjigu objavio je pred sam rat, kada je postao i dramaturg u HNK Zagreb. U partizanima voditelj je Centralne kazališne družine pri ZAVNOH-u, poslije rata profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost. Prevodio je s francuskog, talijanskog, španjolskog. Prvi donosio duh i smisao nadrealizma u Zagreb, pisao je izvanrednu dijalektalnu poeziju, bavio se slikarstvom, bio iznimno znatiželjan čovjek. Knjižicu "Pablo Neruda: Kronika 1948, Amerika", s crtežom Pabla Picassa na naslovnici, objavio je 1973. nakladnik koji je nosio ime Augusta Cesarca. Tada relativno novo poduzeće, osnovano 1967, sedamdesetih, a naročito osamdesetih, odigrat će prilično važnu ulogu na hrvatskoj i jugoslavenskog sceni, da bi zatim nestalo usred karnevala hrvatske pljačkaške pretvorbe. Ova knjiga, duljinom i formatom plaketa od jedva 35 stranica, biva objavljena nakon što je 11. rujna 1973. u Santiago de Chileu državnim udarom u kojemu je sudjelovala skupina visokih vojnih oficira, ideoloških naci-fašista, predvođenih generalom Augustom Pinochetom, uz pomoć CIA-e i vlade Sjedinjenih Američkih Država, uspostavila fašističku huntu, koja će zemljom krvavo vladati sljedećih petnaestak godina. Neruda umire dvanaest dana nakon državnog udara. Premda je dugo i teško bolovao, nije nevjerojatno ni da je ubijen. Dvije godine ranije nagrađen je Nobelovom nagradom za književnost.
FOTO Grupa LELEK zasjala na Tirkiznom tepihu Eurosonga, pogledajte kako je bilo
Knjiga, koju je Ivanišević sačinio, sastoji se od kratke naslovne poeme u njegovom prijevodu, te od vrlo zanimljivih Ivaniševićevih bilješki i napomena. U poglavlju, naslova "Umjesto pogovora", on tiska svoju pjesmu, naslova "Pismo mrtvoj ljubavi '73. ili feljton". Počinje ovako, ta Ivaniševićeva danas sasvim zaboravljena pjesma: "Mrtva moja ljubavi/ živžiču vrapci u krošnjama lipa/ (ili platana svejedno)/ prepušten vrapčjem živžikanju/ zviždućem dok/ nedjelja (i ova) otvorenih žila/ lunja sumorno Vlaškom ulicom/ prema Ilici/// sa stadiona Dinama nemušti patriotizam/ urliče (po običaju) gurajuć unezvijerenim pogledima/ nesmotrenu loptu". I poslije se, korak po korak, stih po stih, stiže do vojnog udara u Santiagu, do stvarne teme tog pisma mrtvoj ljubavi, opisane onim sumornim glasom koji bi prilično tačno odredio i naše osjećaje, dok se u neko buduće, za pjesnika nedoživljeno vrijeme, ratovi u kojima Rusi kasape Ukrajinu, a Izrael i Amerikanci Gazu, Zapadnu obalu, Iran, cijeli Bliski istok… Ovako Ivanišević: "hijene ozakonjuju zločin/ olé/ pjesnik Neruda leži mrtav na odru/ a hunta mu u ognju spaljuje knjige". Ispod ove pjesme-prigodnice, kakve hrvatski pjesnici uglavnom više ne pišu, dijelom da se ne zamjere nekoj u nas vladajućoj hunti (ideološki Pinochetu svakako neugodno bliskoj), a dijelom i što je to u današnjoj hrvatskoj pjesničkoj situaciji naprosto demode, stoji datacija: "Zagreb, Šestine-Gračani-Remete, rujan 1973.)
Premda je pjesma ivaniševićevska, slobodna od svakog formalizma i svih poetskih moranja, pisana je, ako ne po kajdi, a ono u istoj vrućici kao i Nerudina kronika iz 1948. U Ivaniševićevom prijevodu ona započinje pjevanjem naslova "Kronika 1948. (Amerika)": "Zla godino, godino štakora, nečista godino!/ Visoka i metalna je tvoja granica/ na obalama oceana/ i uzduha, kao rešetka/ od oluja i napona./// Ali, Ameriko, ti si/ i noćna, plava i glibava/ močvara i nebo, agonija/ skršenih srdaca,/ poput crnih naranača zgnječenih,/ u tvojoj tišini podrumskoj." Tako započinje kronika godine u kojoj Sjedinjene Američke Države vojnim kampanjama i udarima iz mraka ruše društvene poretke u zemljama Latinske Amerike, u kojima su se vlasti približili crveni, i još ratuju protiv Grčke, u kojoj su crveni ozbiljno zaprijetili da će nadjačati crne. Grčka je važna tema njegove kronike, pa joj je posvećeno najduže pjevanje. Ali nama u ovom kratkom pregledu najzanimljivije je jedno drugo pjevanje, ono naslova "Portoriko", jer je u njemu na najkarakterističniji način predstavljen Nerudin aktivistički glas, a s njim i jedna vrsta poezije, koju su u to vrijeme čitale i ispred otvorenih pozornica slušale desetine i stotine tisuća ljudi: "Mister Truman stiže na otok Portoriko,/ dolazi plavoj vodi naših mora prečistih/ da opere svoje prste krvave./ Upravo izdade nalog/ o smrti dvjesta mladića heladskih,/ mitraljezi mu rade/ savršenom točnošću;/ svakoga dana/ po zapovijedi njegovoj/ glave dorske - grožđe i masline -/ oči mora drevnoga, latice/ korintskog kruništa/ padaju u grčki prah,/ ubojice/ nazdravljaju vinom/ slatkim ciparskim/ ekspertima sjevernoameričkim/ gromko se smijući, dok/ s brkova im kaplje/ frigano ulje i grčka krv./// Truman dolazi našim vodama/ da opere svoje ruke crvene/ od krvi daleke i dok/ naređuje, propovijeda i smiješi se/ na Univerzi, na svom jeziku,/ zapušuje usta kastiljska,/ svjetlost riječi utujuje što su/ ovuda vijugale kao/ rijeka od kristala rođena/ i propisuje: Smrt jeziku tvom,/ Portoriko."
Evo ovakva je, po prilici, bila jedna hrvatska poezija, kakva danas, na žalost, više ne postoji. Premda je stvarnost u kojoj književnost nastaje, vrlo slična.
Otvori KEKS Pay
