"Filmom smo pokušali pokazati nadu da postoji sutra iako je danas jako teško, te da se moramo naučiti nositi i teškim trenucima u životu iako nikad nismo dovoljno za njih spremni", poručuje Antonia Hrvatin Roth, autorica i scenaristica dokumentarnog filma "Rimski san" koji se prošle srijede emitirao na HTV-u. Film ogoljeno i emotivno prikazuje put jedne žene do Rima, a poseban naglasak se stavlja na gubitak članova obitelji te pronalazak snage u vjeri. Ovu tešku priču Antonia je vrlo uvjerljivo prenijela na ekrane, a nama je otkrila kako je uopće čula za priču obitelji Hranilović, kako je teklo snimanje i što je sama naučila iz ovog projekta. Uz to, s urednicom Religijskog programa HRT-a razgovarali smo i o doktorskom studiju, obitelji i vjeri.
Prošlog tjedna je emitiran vaš dokumentarni film "Rimski san". Jeste li zadovoljni finalnim proizvodom?
Zadovoljna sam, posebice s obzirom na broj dana snimanja koje nam je bio na raspolaganju. Mislim da smo uspjeli približiti priču obitelji Hranilović našim gledateljima.
Kakvi su komentari gledatelja na film? Jeste li zadovoljni njima?
Već dok se vrtjela najava na društvenim mrežama i na TV, javljali su mi se ljudi da ih je sam trailer emotivno potresao. Mislim da svaka majka i supruga može suosjećati s gospođom Elizabetom, svatko tko je gledao film može osjetiti tu tugu zbog gubitka.
U filmu se bavite obitelji Hranilović. Kako ste saznali za njihovu priču?
Mogu reći da ova priča nije pronašla mene, nego ja nju. Željela sam napraviti dokumentarni film o Godini nade koju je papa Franjo proglasio u Katoličkoj crkvi i na životnom primjeru prikazati što je to nada i vjera. Tražeći tako, doznala sam od prof. dr. sc. Valentine Mandarić za slučaj Hranilović, koji mi je na prvu bio potresan i šokantan. Profesorica Mandarić me uputila na razgovor s vjeroučiteljicom Elizabetom i tako su krenula prva nagovaranja na snimanje filma, upoznavanje s obitelji, a kasnije i snimanje. Sama priprema filma trajala je više od godinu dana.
Što vas je u toj priči nagnalo da je pretočite u film?
Čim sam čula detalje o slučaju Hranilović, odmah sam znala da je to priča koju treba uokviriti u dokumentarni film. Najviše mi je ostao dojam hrabrosti, požrtvovnosti i vjere gospođe Elizabete, koja je govoreći o svom sinu, o njegovom porodu, a kasnije i brizi u bolesti, pokazala što je ljubav na djelu, što je ženska i majčinska snaga. Dok sam je slušala, stalno sam se pitala odakle joj snaga da to sve izdrži; dugotrajnu sinovu bolest, iznenadnu smrt supruga, te smrt sina. Zadivljujuće je da je ta žena našla snage krenuti dalje i ostati jaka zbog svoje kćeri Mije.
Je li vam bilo teško nagovoriti Elizabetu i Miu na suradnju?
Bilo je u početku. Bilo je neizvjesno, hoće li pristati na snimanje jer se radi o osjetljivim i intimnim temama. Moram reći da se majka Elizabeta više nećkala, no Mia je presudila i rekla kako to moraju učiniti za Pavla. Tako je majka i pristala i rekla da radi zbog sina, ali i za sve roditelje koji su u sličnim životnim situacijama i koji često ne vide izlaz iz problema, kojima nema tko pomoći u brizi za djecu i prepušteni su sami sebi.
Koji trenutak, dio filma, je vas osobno najviše dirnuo?
Onaj u kojem majka govori o težini patnje svoga sina i kako želi da se spasi od patnje. To je stvarno bilo teško za čuti. Teško je bilo snimanje i na grobu malog Pavla, kao i u bolnici. To su trenuci od kojih svi u životu bježimo i od kojih nas je strah. Bolest, trpljenje i smrt, nikome nije drago nositi se s time, a posebice je teško kad roditelj mora pokopati svoje dijete.
Možete li objasniti naslov filma? Zašto "Rimski san"?
Rimski san je prvotno bio radni naslov, ali je na kraju ostao jer je uokvirio cijelu priču. Naime, priča se u većem dijelu događa u Rimu, koji je protekle godine bio središte hodočašća. No, tijekom snimanja majka nam je ispričala i priču o svom snu koji je povezan s gradom Rimom, pa je taj naslov dobio još veći smisao i ostao je.
Kako ste pronašli ravnotežu između dokumentarističke distance i osobne empatije prema protagonistima?
Na početku teško, trebalo mi je dosta vremena da tu priču počnem gledati s dokumentarističke strane. Puno smo redateljica Katarina Lukec i ja prošle razgovora s Elizabetom i Mijom kako bismo stekle uvid u svaki detalj. I uvijek bi me njezina priča iznova rastužila. Mislim da je cijela produkcijska ekipa teško napravila distancu od onoga što smo snimali, te da smo svi pomalo proživljavali tu tešku priču. I sad kad pogledam film u više navrata stegne mi se u grlu jer Elizabeta je autentična, ništa ne uljepšava i zaista se ogolila pred kamerama.
Nažalost, mnogo roditelja bori se za zdravlje svoje djece. Koja bi bila poruka filma prema njima?
Znam da je teško dijeliti savjete roditeljima koji se bore za zdravlje svoje djece, no željela bih da ih ovaj film ohrabri u primjeru žene koja se žrtvovala i borila za svoga sina do kraja i nikad nije odustajala. Ona je svoju snagu crpila iz vjere, pa možda je to i primjer drugima koji ne vide to svjetlo na kraju tunela, da ipak postoji duhovni oslonac koliko god bilo teško.
Smatrate li da hrvatsko društvo dovoljno čuje i vidi obitelji koje žive s teškim bolestima djece?
Mislim da ih svi nedovoljno primjećujemo, jer njihove su priče teške i mnogima nezanimljive jer misle da se takve stvari događaju drugima. Oni ne trebaju sažalijevanje, oni trebaju suosjećanje i pomoć, kako u svakidašnjem životu tako i u sustavu i u institucijama da im se što više olakša život i stvore uvjeti u kojima se dostojanstveno mogu brinuti za svoju djecu. Svi im kao društvo trebamo pomoći da se ne osjećaju sami.
Što biste voljeli da gledatelji ponesu sa sobom nakon odjavne špice?
Željela bih da im ova priče bude poticaj i povod za razmišljanje o temeljenim ljudskim vrijednosti kao što je život. Da ih film potakne na razmišljanje o zahvalnosti za sve što imaju, te da više cijene svoje bližnje. Željela bih da im ova priča i svjedočanstvo bude razlog više zbog kojega će zagrliti svoju djecu, partnere, roditelje jer mislim da sve previše uzimamo zdravo za gotovo. Isto tako, nadam se da će drugačije gledati na roditelje s oboljelom djecom, da će ih početi primjećivati u svojoj okolini, te da će imati više strpljenja i možda ponuditi pomoć u određenim situacijama.
U filmu se ističe i pjesma "Dječak u bijelom" koju je skladao Tomislav Mrduljaš. Je li pjesma namijenjena isključivo za film? I kako ste došli na tu ideju?
Pjesma je nastala spontano, prema scenariju filma. Tomislava sam molila da sklada instrumentalnu glazbu kao podlogu za film. Jedan dan me nazvao i pitao što mislim da on napravi pjevanu pjesmu kojom bi film završio, no ni sam nije bio siguran je li to dobra ideja. Pristala sam na njegovu ideju i jednostavno mu predložila da napravi pa ćemo vidjeti hoće li odgovarati. Poslao mi je demo verziju koja je bila izvrsna. Na prvu mi se svidjela, a i redateljica Katarina Lukec i montažerka Irena Korpes složile su se da bi nam lijepo sjela na kraj filma. Tako da je pjesma zapravo dovršava filmsku priču.
Pjesmu izvodi splitski pjevač Lovre Lučin. Kako je došlo do suradnje s njim?
Tomislav je s njim i ranije surađivao, pa ga je predložio kao vokal koji bi odgovarao toj pjesmi. Mislim da je odabir pjevača pogođen i da je Lovre dao pjesmi emociju i sjetnost, kojom je obojen cijeli film.
Tijekom karijere radili ste na raznim emisijama, a danas ste glavna urednica Religijskog programa HTV-a. Iza kojih emisija sve stojite? Na koju ste najponosniji?
Od redovitih emisija trenutačno uređujem i vodim emisije "Riječ i život", "Ekumenizam i religije", "Zajedno u duhu", te komentiram i uređujem mise i bogoslužja, Križni put na Veliki petak iz Koloseja i Urbi et orbi. Rekla bih da su mi konklave prigodom izbora pape Franje dok sam još radila na Hrvatskom radiju bile vrlo izazovan projekt, kao i program vezan uz pokop pape Franje i izbor Lava XIV. To je bio događaj svjetskih razmjera, koji iziskuje veliki angažman i koji traje gotovo mjesec dana. No, posebno sam ponosna na svoje dokumentarne filmove uz ''Rimski san'', ističem i filmove koji su vezani uz Svetu zemlju ''Sveta zemlja Isusovim stopama'' i ''Kuća kruha - Betlehem''.
Kako izgleda jedan vaš radni dan?
Dan počinjem multifunkcionalnim kružnim treningom pod vodstvom Lidije Tišlar koji me dobro razbudi i probudi snagu za cijeli dan. Zatim odlazim na posao i najčešće se iza 17 sati vraćam kući, gdje me čeka, kako ja često kažem, ''druga šihta'', a ona podrazumijeva kuhanje i kućanske poslove. Tijekom tjedna nemamo mnogo vremena za obiteljska druženja, ali nastojimo svaki dan zajedno ručati iako je to više rana večera i to je dio dana u kojem razgovaramo zajedno, dijelimo trenutke koji nas vesele ili muče. Vikende čuvamo za zajedničke izlaske, večere ili izlete.
Studirate na doktorskom studiju filozofije pri Fakultetu hrvatskih studija. Jeste li već doktorirali? Ako da, na koju temu?
Privodim kraju doktorski studij na odsjeku filozofije Fakulteta hrvatskih studija. Sinopsis doktorske radnje obranila sam na temu ''Doprinos Tome Vereša razvoju dijaloga kršćana s marksistima''. Radim na dovršenju rada kako bih uskoro mogla završiti doktorski studij. Moram priznati da mi sporo sve ide jer teško pronalazim vrijeme za pisanje uz svakodnevne poslovne i obiteljske obaveze.
Supruga ste i majka dvoje djece. Koliko vam znači obiteljska podrška u poslu?
Sve. Bez podrške supruga, ne bih mogla raditi mirno svoj posao, posebice snimati dokumentarne filmove za čije snimanje sam znala izbivati više od deset dana u komadu. On razumije moj radni tempo, nije mu baš drago što baš svaki Božić i Uskrs moram raditi, te što ponekad zajednički planirana putovanja moramo otkazati zbog mog posla, ali prihvatio je. Djeca su sad već velika: Izidora ima 12 godina, Fran 15 godina i ne moram im više objašnjavati zašto blagdanom kad svi odmaraju ja moram ići raditi, naučili su živjeti s mojim radnim vremenom. Najviše se vesele kad završim projekt i kad se moja izbivanja smanje i vratimo život u normalu.
S obzirom na to da se i na poslu bavite vjerom. Koliko je vama privatno vjera važna? U čemu najviše pronalazite snagu?
Vjernica sam i vjera u Boga ispunjava moj život. Vjera mi je oslonac ne samo u teškoćama, nego i u svakidašnjem životu. Često nemam vremena tijekom tjedna za duge boravke u crkvi ili u molitvi, ali nastojim i imam potrebu tijekom dana kad god uhvatim malo mira, bilo to u vožnji na putu prema poslu, nekom sastanku ili dok sjedim u čekaonici, izmoliti molitvu. To mi daje mir, posebice u danima kad imam neke nedoumice ili poteškoće. Mnoge bi stvari teže u životu prolazila da nemam vjeru u Boga.
Otvori KEKS Pay
