Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Žene silovane u ratu nepoželjne u Državi i u Crkvi

Početkom 1990.-ih u Hrvatskoj se govorilo i pisalo “o postojanju logora za silovanje i korištenju silovanja kao sredstva ratovanja”. Navodilo se da su silovanja vršena javno, sustavno i masovno s točno određenim ciljem: degradiranje žrtve.
18. studenoga 2019. u 15:26 26 komentara 3749 prikaza
Ružica Erdelji i Snježana Maljak
Foto: Goran Ferbezar/PIXSELL

Silovanja žena i muškaraca u ratu kao “brižno i u potankosti” isplanirana etapa osvajačke velikosrbijanske agresije nisu vršena samo nad Bošnjakinjama muslimankama u Bosni, nego i nad Hrvaticama katolkinjama u Hrvatskoj.

Početkom 1990.-ih u Hrvatskoj se govorilo i pisalo “o postojanju logora za silovanje i korištenju silovanja kao sredstva ratovanja”. Navodilo se da su silovanja vršena javno, sustavno i masovno s točno određenim ciljem: degradiranje žrtve.

Molitva u krugu vukovarske bolnice Svijeće u rukama Molitva u krugu vukovarske bolnice

Stoga je Međunarodni sud u Den Haagu – polazeći od stava da su silovanja Bošnjakinja u Foči 1992. godine “počinjena u okviru sistematskih napada na civile i da su imala karakteristike porobljavanja” – svojom presudom od 22. veljače 2001. godine ta (etnička) silovanja i seksualna porobljavanja okvalificirao ne samo kao ratni zločin, nego kao zločin protiv čovječnosti.

Pitat ćete, čemu otvarati stare i već zaboravljene rane?

Odgovorit ću: potrebno je to činiti, jer su žrtve etničkoga silovanja tijekom Domovinskoga rata, ne samo žene nego i muškarci, jedna od rijetkih kategorija stanovništva RH koju zbog društvene stigme ni Država ni Crkva ne žele prihvatiti i mogućnostima kojima raspolažu dati im barem djelomičnu satisfakciju za patnju i poniženja koja su podnijeli u stvaranju RH i koja još uvijek podnose.

Vesna Bosanac RATNA BOLNICA U vukovarskoj bolnici tijekom agresije zbrinuto 4.000 ranjenika i izvedeno 2.250 operacija

Naime, iako je Haški sud još davne 2001. godine etničko silovanje proglasio zločinom protiv čovječnosti, Hrvatski sabor će tek 29. svibnja 2015. godine donijeti Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskome ratu.

Istina, zakon koji je stupio na snagu 18. lipnja 2015. godine donesen je bez “rodoljubnih” zastupnika HDZ-a. Ne čudi stoga da ni Hrvatska biskupska konferencija (HBK), slijedeći logiku HDZ-a, nije – koliko je meni poznato - u svezi s tim reagirala ni tada, ali ni ranije ni kasnije.

Murali diljem Hrvatske 28. OBLJETNICA Hrvatska se prisjeća: Diljem zemlje pamti se žrtva Vukovara

Nije, na žalost hrvatskih katolkinja, uzela u zaštitu povrijeđene i ponižene, društveno stigmatizirane i obiteljski obezvrijeđene žene katolkinje, iako je za to imala debelo “pokriće” u stavu kardinala Kuharića prema silovanim ženama u ratu. On će u svojoj propovijedi na blagdan Bezgrešnoga začeća BDM, 8. prosinca 1992. godine, izjednačiti silovane žene s prvim kršćanskim ženama mučenicama i reći: “Naglasio sam da te žene nisu izgubile dostojanstvo. Žena ne gubi dostojanstvo nasiljem jer mučenik ne može izgubiti dostojanstvo. Dostojanstva nema nasilnik”.

Unatoč tome zakašnjelom zakonu, žrtve etničkoga silovanja u ratu nisu, a kako sada stvari stoje, neće ni u skoroj budućnosti imati u Hrvatskoj isti status žrtve kao muškarački dio braniteljske populacije. Kako su u Udruzi Dokumenta naveli odmah nakon donošenja gore spomenutog zakona, žrtve seksualnog nasilja u ratu “još uvijek nisu dobile primjerenu zaštitu tijekom kaznenog postupka, psihološku potporu niti adekvatnu zdravstvenu pomoć”. A kako najnovija istraživanja pokazuju, nisu dobile ni duhovnu ni pastoralnu u krilu Svete Majke Crkve katoličke.

Vukovar GRAD HEROJ Što je Hrvatska napravila za Vukovar, u Vladi su napravili detaljnu analizu

A da to nije tek tako izrečena optužba na račun Crkve, potrebno je pogledati veoma vrijednu analizu rezultata istraživanja “Ratni zločin silovanja tijekom Domovinskog rata na području Đakovačko-osječke nadbiskupije te pokušaj pružanja psihosocijalne i duhovne pomoći žrtvama” koju je 2017. godine na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Đakovu u okviru Poslijediplomskoga specijalističkog studija Pastoralne teologije, smjer: Pastoral kriznih situacija uradila Sanja Kopunović Legetin, mag. theol.

Autorica navodi da su se tijekom Domovinskoga rata na području Đakovačko-osječke nadbiskupije, napose u samom gradu Vukovaru i njegovoj okolici, događala “mnoga masovna, brutalna i monstruozna silovanja od strane neprijateljske vojske”, da je kod žrtava ratnog zločina silovanja došlo “do teških oštećenja tjelesnog, duševnog, psihičkog i duhovnog zdravlja čije su posljedice vidljive i danas” i da je kod mnogih “prisutna zavjera šutnje” unatoč činjenici da su neke žene o tome javno progovorile zahvaljujući gospođi Mariji Slišković i njezinoj Udruzi ‘Sunčica’ u okviru koje je 2016. godine i provedeno spomenuto istraživanje.

PROZVAO MILANOVIĆA Škoro: Nije normalno na Trpinjskoj cesti u Vukovaru poručivati da su ratovi gotovi

Unatoč činjenici da uzorak istraživanja nije bio reprezentativan (a nije ni mogao biti jer se ne zna točan broj žrtava silovanja) nego prigodan (anketirano je 20 žena koje su bile voljne govoriti), ipak rezultati istraživanja ukazuju na sljedeće:

1. Većina silovanih žena bila je izložena svim vrstama silovanja: psihičkim, verbalnim, fizičkim i seksualnim, neke od njih silovane su pred članovima obitelji, a neke izručene grupnim silovanjima.

2. Dominantni osjećaj nakon toga zločina: sram, ljutnja, krivnja, napetost, poremećaji ishrane i sna, depresija, očaj, poniženje, tuga, praznina, a kod nekih i želja za osvetom.

3. Nakon zločina silovanja gotovo polovica doživjela je rastavu braka.

4. Od Crkve su očekivali razumijevanje i podršku, više okupljanja i molitava kao i hodočašća, duhovnu obnovu i ohrabrivanje žrtava da progovore, upućivanje na prave osobe. No, nisu to dobile u mjeri koju su očekivale. Zapravo, neke od njih su u ispovijedi doživjele osudu od strane svećenika i dobile sramotan savjet “da sa životom krenu dalje, a zločin silovanja ostave u prošlosti”.

ZAPAMTITE VUKOVAR Fotografije iz vukovarske jeseni 1991.: Želim vjerovati da su ljudi koje sam snimao živi

Umjesto osude, od ispovjednika su očekivale potporu u vidu “saslušanja i suosjećanja te kroz upućenu riječ vjere”.

Većina njih, nažalost, to nije dobila. Stoga, prema ovim rezultatima samo jedna petina njih drži da u ispovijedi mogu naći utjehu za ono što im je učinjeno.

U zaključku se ističe da je nakon okrutnog zločina silovanja koje su izvršili pripadnici neprijateljske vojske, uslijedio drugi zločin – onaj naš, rekao bih, domaći, hrvatsko-katolički: “ignoriranje žrtava pred zakonom, abolicija, nerazumijevanje pa i osuđivanje od okoline i najbližih”.

Dokle tako? Dok Crkva i vlast budu u petrificiranoj koalicijskoj sprezi!

Hrvatski institut za financije
Put do poslovnog uspjeha
Usavršite svoje znanje u upravljanju projektima
  • Pravednost:

    Mislim da je najgore, da te jadne žene dan danas u Vukovaru (i ostatku Hrvatske) susreču svoje silovatelje u gradu i oni im se smiju u lice...Na taj naćin se takvu bol i nepravdu NIKAD ne može preboljeti.. a ti ... prikaži još! zlotvori nikad nisu odgovarali za te zločine...

  • Vukefendija:

    Laž je da silovana žena, a osobito žrtva silovanja tijekom rata nije prihvaćena u katoličkoj crkvi. "Neprihvaćena" osoba je odbačena, izopćena, a svaka katolkinja koja je silovana ima pravo na sve sakramente i uvažavanje kao i svi drugi katolici bez ... prikaži još! ikakve razlike. Poseban status niti privilegije u crkvi nemaju, no to nije "neprihvaćanje". Stoga pazite što pišete.

  • sudbina x:

    Te žene zaslužuju svo poštovanje jednako kako osudu zaslužuju srpsko-četnički zločinci koji su to radili...Tim ženama Država treba dati sve benefite kao što treba potražiti i osuditi sve zločince...