U Italiji ga zovu liječnik za palače ili „Il medico del palazzi“. Ništa čudno. U svojoj karijeri dugoj sada već pedeset godina „liječio“ je na tisuće potresom oštećenih zgrada, crkava i palača, a sada želi pomoći i „ranjenicima“ u Zagrebu. On je Dario Almesberger, jedan od vodećih stručnjaka za obnovu od potresa, inženjer rođen u Rijeci 1943. godine i školovan u Zagrebu, a koji već godinama živi i radi u Italiji i koji je pomagao u obnovi nakon svih razornih potresa koji su od 1976. godine pogodili susjednu Italiju, od Gemone, Napulja, Bologne i Emilia-Romagne te Aquile. Pomagao je i na obnovi Dubrovnika, oštećenog u Domovinskom ratu, kao i na sanaciji ratne štete u Sarajevu gdje je napravio dijagnozu oštećenja od ratnih razaranja na najvažnijim objektima u tom gradu poput Gradske vijećnice, Željezničkog kolodvora, Crkve svetog Josipa…
Za svoj nesebičan rad, trud i stručnost ovaj svjetski poznati majstor za obnovu nagrađen je i talijanskim državljanstvom koje je dobio osobno od predsjednika Italije, a ovih se dana „preselio“ u našu metropolu i to na poziv stranke Možemo za koju je na volonterskoj osnovi pristao biti i član Savjeta za Zagreb. Zašto Možemo, nameće se odmah kao pitanje. Kaže, mladi su, žele nešto mijenjati, a on će uvijek pomoći, ako može. Mladima pogotovo!
– Bio sam u Zagrebu još u travnju prošle godine. Stigao sam otprilike mjesec dana nakon potresa. Unatoč pandemiji, došao sam vidjeti ljude, upoznati se s problemom. Odmah sam rekao: „Polako, nije još kraj, još će se tresti“ – kaže nam Almesberger koji zagrebački potres, odnosno probleme s obnovom koji ga čekaju uspoređuje s potresom i obnovom Aquile, glavnog grada pokrajine Abruzzo, 2009. godine. Kao i taj talijanski grad, i Zagreb je sveučilišno središte s oštećenim gotovo cijelim centrom grada koji je zaštićen kao spomenik kulture. Što je recept za obnovu, pitamo ga?
S obnovom treba, kaže, krenuti što prije, a prvo treba obnoviti, naglašava, objekte u kojima ljudi rade, potom bolnice i škole, a zatim i stanove, odnosno zgrade u kojima ljudi žive, a koje treba ili sanirati ili srušiti pa graditi nove. Papirologiju treba smanjiti na minimum, a Vlada mora osigurati samo novac, sve drugo prepustiti struci i stručnjacima.
Grube procjene da će obnova Zagreba trajati minimalno dvadeset godina su, naglašava, vrlo realne. Pogotovo što se tiče, kaže, spomenika kulture čija je obnova i sanacija teška, dugotrajna i skupa. Zagreb je uz sve to imao nesreću jer se potres dogodio u iznimno teško vrijeme, ubrzo nakon što je u Europi i cijelom svijetu buknula pandemija koronavirusa i u toj situaciji, kaže Almesberger, niti jedna vlada, dok prijeti opasnost od zaraze, ne bi vjerojatno mogla napraviti puno više od aktualne. Uz sve to, nedostaje i radnika koji znaju raditi na obnovi, što je velik problem.
– Ljude zato treba školovati za sanaciju, pogotovo spomenika kulture. A u talijanskoj pokrajini Furlaniji u kojoj sam nakon strašnog potresa također radio i gdje nije bilo obitelji koja u potresu nije ostala barem bez jednog člana, postoji udruga upravo za sanaciju spomenika kulture i čiji su članovi spremni doći, samo za troškove hrane i smještaja, tu u Zagreb i izučavati lokalne majstore, podučiti ih kako se treba raditi taj posao – kaže Almesberger.
On osobno, dodaje, ima odličnu suradnju i s Građevinskim i s Arhitektonskim fakultetom u Zagrebu. Stalno su u kontaktu, a otkriva i kako u suradnji s profesorom Josipom Galićem s Građevinskog fakulteta pomaže u pripremi za osnivanje specijalističkog studija u trajanju dvije godine na kojem bi se školovali stručnjaci za ispitivanje i kontrolu građevina bez razaranja. U sklopu tog projekta na Građevinskom bi fakultetu, kaže bio otvoren i laboratorij za kontrolu bez razaranja, kakvog u Hrvatskoj za sada nema, a osobno je spreman pokloniti i jedan dio svoje vrijedne opreme za ispitivanje stanja građevina.
Sve će to biti jako bitno upravo za obnovu spomenika kulture kojih je Zagreb prepun, a koja će trajati desetljećima i kod kojih treba sačuvati njihovu autentičnost te dobro procijeniti u kojem je stanju objekt. Baš to je specijalnost upravo Darija Almesbergera – davanje dijagnoze i monitoringa konstrukcije bez razaranja. To uključuje ultrazvuk, termografiju, radiografiju, endoskopiju objekta, a bez čega se ne mogu otkriti osjetljiva mjesta na konstrukciji, odnosno bez čega se neće znati gdje staviti senzore koji paze na, primjerice, povećanje pukotina, slijeganje temelja, nagib kosog tornja… Nešto kaže, poput bajpasa za zgrade. Jedan takav uskoro bi, nakon pregleda „doktora“ Almesbergera, trebala dobiti i crkva u Palmotićevoj ulici u Zagrebu te zagrebačka katedrala.
– Takvi senzori danas se ugrađuju na svim važnim objektima već kod njihove izgradnje i oni potom prate ponašanje konstrukcije i dojavljuju podatke na mobilni telefon. Ta se tehnologija toliko razvila da doslovno možemo kazati da tako pratimo život spomenika – kaže Almesberger čija je tvrtka obavila monitoring, odnosno kontrolu brojnih objekata i zgrada po cijelom svijetu pa i čuvene bazilike Aje Sofije u Istanbulu, Anđeoske tvrđave u Rimu, Tornja sa satom na Trgu svetog Marka u Veneciji, postavio je senzore i na London Eye, ali i katedralu sv. Jakova u Šibeniku.
Komentirao je i postojeće propise o protupotresnoj gradnji koji se jesu, kaže, nešto postrožili nakon potresa u Skoplju i Dubrovniku, ali i kako to nije dovoljno. Svaki novi objekt ili novoobnovljeni objekt morao bi, kaže, danas moći izdržati potres od barem sedam ili osam stupnjeva po Richteru.
Najviše posla u Italiji, kaže, utroši se na kontrolu i otpornost na potres škola i javnih zgrada, vrtića, bolnica,… Nešto slično tražili su i roditelji zagrebačkih školaraca. Na pitanje jesu li zagrebačke škole sigurne, kaže kako to ovisi o kojem stupnju potresa govorimo.
– Moje mišljenje, a temeljim ga na iskustvu od pedeset godina, sve zgrade koje su zidane, a nemaju skelet od betona ne mogu izdržati niti srednji potres od šest stupnjeva po Richteru. Kamoli jači. Od svih zagrebačkih bolnica samo KB Dubrava može izdržati jači potres, sve druge bi se srušile – upozorava Almesberger.
Kod obnove Zagreba, nastavlja, posebno treba paziti s materijalima.
– Japan se non-stop trese, a većina malih zgrada su im od drva. Drvo štiti i od vlage i hladnoće, ali i potresa. Međutim, od drva se ne mogu graditi velike građevine. Za njih trebamo čelik, a on ima svoju cijenu. Danas svi veliki neboderi imaju konstrukciju od čelika. Treba raditi i s novim materijalima, specijalnim tehnologijama. Kada sam pisao prvu knjigu, pojačanje zidova radilo se klasičnim betonom debelim 5-6 centimetara. Danas se gradi specijalnim cementnim materijalima kao što su specijalni malteri i mreže od bazalta koje mogu znatno ojačati zidane konstrukcije. U Karlovcu imate i tvrtku koja proizvodi upravo te specijalne mreže od ugljičnih niti i od bazalta, ali doslovce sve izveze na zapad, a specijalne mortove uvozimo. Međutim, u tim mortovima 80-85 posto je cementni pijesak kojega mi ovdje imamo i naše cementare bi to mogle proizvoditi. Kao što Samoborka proizvodi toplinske žbuke, mogle bi se tu proizvoditi i dekorativne i sanacijske žbuke. Znači, mogla bi se sada nakon potresa, a za vrijeme obnove, potaknuti cijelu jednu paralelnu industriju – naglašava Almesberger. Upravo to može biti jedna velika prilika za Zagreb, ali i cijelu državu.
>> VEČERNJI TV Obnova nakon potresa - godinu dana poslije
S druge strane, Banovina, koja je također razorena u potresu, u potpuno je drugoj poziciji kaže, od Zagreba. No i tamo, kaže, obnova može biti okidač za razvoj tog kraja
– Banovina izvozi drvo kao sirovinu, a uvozi kvalitetni namještaj napravljen s tom istom sirovinom. Sada je prilika za razvoj drvne industrije u tom kraju. Nadalje, Banovina je puna termalne vode, a stanovništvo cijele Europe pa tako i Hrvatske sve je starije i treba zdravstveni turizam. Banovina ima i sve uvjete za proizvodnju hrane, a za zdravstveni turizam trebate zdravu hranu i vodu. Svega toga ondje ima. Zato kod obnove Banovine treba upravo razviti taj kraj na taj način – savjetuje Almesberger.
S druge strane, obnova Banovine nešto je potpuno drukčije od obnove Zagreba i traži poseban program. Po njemu je zato greška što se i obnova Zagreba i Banovine gurala pod isti zakon jer bi pristup u obnovi ta dva područja trebao biti potpuno različit. Na Banovini će se, kaže, puno toga morati rušiti jer je isplativije nego sanirati. Zato predlaže da se to obavi s montažnom gradnjom koja je korištena i nakon potresa u Furlaniji kada su, kaže, četiri tvornice stanova radile objekte za stanovanje.
– Riječ je o gotovim, prefabriciranim elementima. Izrađuju se kompletne sobe u modelima i tako se može graditi do četiri kata. Riječ je o montažnoj, prefabriciranoj, ali seizmičkoj gradnji. Ljudi se plaše kada čuju riječ montažno, ali riječ je o elementima koji se u slučaju potresa ljuljaju, ali ne i ruše – kaže Almesberger.
Dobra je stvar, dodaje, i što se temelji takvih objekata mogu napraviti od već postojeće cigle kojom su građeni razrušeni i oštećeni objekti na način da se samelju i da joj se potom dodaju aditivi i specijalni cement što sve skupa daje beton koji je sasvim dovoljan, kaže, za temelje takvih montažnih konstrukcija. A time se riješi i problem što s ostatcima materijala na potresom porušenom području kojeg ima gomila i kojeg u tom slučaju ne treba deponirati.
– U Italiji se takav materijal potpuno reciklira. Od njega se ne može graditi građevinu u visinu, ali temelje da – kaže stručnjak za obnovu.
Da je svemu tome potrebno pristupiti što prije i što hitnije, Almesberger je istaknuo više puta za vrijeme razgovora. Jer što se prije krene, što se prije obnove objekti, to će manje ljudi napustiti područja razorena potresom. Otići će ljudi kaže, iz centra Zagreba.
– Ja sam u to siguran iz iskustva. Pogotovo će otići ljudi koji rade u centru Zagreba, koji su u centru Zagreba imali neku djelatnost. Njih kada jednom iselite, oni će se teško vratiti na to mjesto jer će obnova trajati, a oni će svog kupca steći na nekom novom mjestu gdje će se smjestiti – kaže. Prošetao je zadnjih dana više puta centrom Zagreba. Kaže, vidio je naljepnice, što crvene, što žute, što zelene. No teško je, kaže, golim okom reći koju naljepnicu koji objekt zaslužuje.
– Statičari su išli okolo, pregledavali zgrade, sva čast na tome. Nema prave procjene u jednom danu, a u Zagrebu se na temelju nekoliko sati kazalo što rušiti, a što ne. Za to trebate imati termografske instrumente, ultrazvuke,… da bi se moglo reći koje je pravo stanje. Mi trenutačno ne znamo pravo stanje zgrada u Zagrebu i pitanje je jesu li dodijeljene naljepnice uopće realno stanje. Sve je to pitanje. Bez obzira na iskustvo, bitan je pravi pregled, a njega nije bilo – upozorava Almesberger.
A nije ga bilo i ne može ga ni biti bez prave opreme, bez termografije kojom se počinje i koja ima tu mogućnost da, koristeći ili energiju sunca ili unutar zgrade, koristeći toplinu centralnog grijanja, pokaže morfologiju konstrukcije i gdje je pukotina. Puno zgrada ima, kaže Almesberger, konstrukciju punu pukotina, a to se ne vidi jer je štite paneli od gipsa.
– Zato nema druge nego, opet ponavljam, što prije početi s obnovom. Ako Europa da pomoć, super. Ako ne da, morate sami obučiti ljude i krenuti. Spomenike kulture ostaviti za zadnje jer je cilj spriječiti ljude da odlaze iz središta grada – ponavlja Almesberger i dodaje kako se dio novca za obnovu može dobiti i od prodaje potkrovlja koja se lako mogu adaptirati u stanove i prodati. Trenutačno se, kaže, koriste uglavnom kao da su „podrumi“ što je glupo i beskorisno.
– Zgrade su jako ranjene, a kao i kod čovjeka, ako ga ranjenog metal opet pogodi, neće se izvući. Zagreb treba ozdraviti prije nekog novog potresa – kaže Almesberger koji je za Zagreb vezan još od mladih dana. I koji ima i vrlo zanimljivu svoju „zagrebačku priču“. U Zagreb je iz Rijeke došao početkom 60-ih na studij. Završio je elektrotehniku u rekordnom roku od samo četiri godine. Tada se elektrotehnika, kaže, studirala po osam godina, nije bilo skripti kao danas. Učilo se malo iz ruskih, malo engleskih, malo njemačkih knjiga.
Da je s Elektrotehničkog fakulteta „izišao“ netko sa svega 22 godine, zabilježio je, prisjetio se, kao zanimljivost tada i Večernji list. I iako se nakon studija vratio u rodnu Rijeku gdje se prvo zaposlio na željeznici kao inženjer u pogonu da bi potom postao i šef pogona, 1969. seli se natrag u Zagreb. Radio se tada novi željeznički pogon na Jankomiru i tražili su inženjere koji znaju raditi na elektrolokomotivama, i koji govore talijanski jezik što je on, kao pripadnik talijanske manjine, znao.
– Prvo sam odbio, ali kad su mi ponudili stan u kojem i danas živim kad dolazim u Zagreb, prihvatio sam. Radio sam u TŽV Gredelj od 1969. do 1973. Dali su mi i mjesto rukovodioca odjela demontaže i završnih ispitivanja tako da sam već s 27 godina bio nadređen gotovo 300 ljudi. Imao sam disciplinu, ljudi su me voljeli pa sam bio i šef odjela, predsjednik zbora radnika i radničkog savjeta iako nisam bio u Partiji. Moj zamjenik bio je Zvonko Liker, član CK SKJ zbog kojeg me Savka Dabčević Kučar više puta pitala jesam li ja njegov zamjenik kada bi zvala. Ne, on je moj, rekao bih joj. Dva puta su mi nudili partijsku knjižicu, nagovarali me da se učlanim. Nisam htio. Ja sam katolik, a čovjek ne može vjerovati i u duhovnu i materijalističku teoriju, objašnjavao sam im – kaže Almesberger koji u Zagreb rado dolazi, kaže, i zbog svojih nećaka, uglednih zagrebačkih liječnika Igora i Aleksandra Blivajsa.
U Italiju je iz Hrvatske otišao krajem 1973. godine. Prvo je radio u jednoj multinacionalnoj kompaniji kao inženjer na gradilištu, a nakon 18 godina sigurnog posla i dobre plaće odlučio je otići u privatnike. Direktor mu je kazao da je lud čovjek kada mu je došao dati otkaz i kada je otišao u potpuno novu struku, upravo onu kojom se bavi danas i zbog koje ga i zovu – doktorom.
Zakljucak: Pritisci sa zahtjevima o brzoj obnovi od strane gotovo svih oporbenih politicara i nepotkovanih inih galamdzija su prazni hici - corci.