Podigne li se u Zagrebu spomenik holokaustu, moglo bi se dogoditi da se u Hrvatskoj opet stvore dvije kolone oko jednoga rata, ako se ne usklade oprečna mišljenja između onih koji spomenik dižu i onih kojima se spomenik diže, između gradskih vlasti i židovskih udruga. I dok bi se u Jasenovcu, u nekoj boljoj perspektivi, kolone mogle ujediniti tako da se otkloni razlog koji ih razdvaja, u glavnome gradu podjele bi mogle biti trajnije.
Linija rascijepa strogo je definirana: diže li se spomenik svim židovskim žrtvama, kako su zamislile gradske vlasti, ili Židovima koji su stradali u vrijeme ustaškoga režima, kako bi htjeli sami Židovi? Izbor i nije lak, jer su oba odgovora točna. Je li Hrvatima, političkim, ne samo etničkim, suđeno da se fatalno dijele oko nekih sudbinskih pitanja o kojima se svijet dogovorio na vrijeme, i za sva vremena. Odnos prema Židovima, ako je o tome samo riječ, lako postaje odnos prema sebi samima ili vlastitome povijesnom i moralnom bitku. Hrvati se, zapravo, spomenikom ne izjašnjavaju o Židovima, nego o sebi. Ako se holokaust razumije onako kako ga razumije većina drugih zemalja koje mogu inspirirati Hrvatsku da i ona na svečan način zatvori nesretno i tragično poglavlje svoje povijesti, tj. kao genocid nad Židovima, onda se oko jedne zdrave ideje da se obilježi stradanje Židova ne bi trebala stvarati nezdrava atmosfera: što se spomenikom hoće reći?
Svima je poznato što se na tlu današnje Hrvatske događalo Židovima (i drugima) u ratu pod ustaškom vlašću: tri četvrtine (od 40.000) nisu doživjele oslobođenje. Njemački izaslanik u Zagrebu Siegfried von Kasche u proljeće 1944. u pismu Hitleru slavodobitno javlja: „Hrvatska je jedna od zemalja u kojima je židovsko pitanje riješeno.“ Radilo se o „rješenju“ na nacistički način – o eliminaciji. Treba li spomenikom govoriti i o zločincima, ne samo o žrtvama? Može li se poštovati volja preživjelih žrtava, ako ih još ima, i njihovih potomaka, kojih je sve manje, da se na jednome epistolarnom mjestu, pod uzvišenom egidom spomenika holokaustu, žrtve hrvatskih Židova ne utope u moru od šest milijuna sveukupnih židovskih žrtava u Europi?!
Njima su, s jakim i jasnim razlogom, već podignuti drugi spomenici, i veći i važniji od hrvatskoga; treba li se Zagreb s toliko zakašnjenja dizati u tu perspektivu iz koje se neće dobro vidjeti što se sve u Hrvatskoj događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata? Spomenici ne služe tome da bi, kako je pisao jedan židovski pisac, „nasljednici bili robovi nasljeđa“. Mudri Amos Oz upozoravao je, sigurno i iz iskustva vlastite zemlje, da „novo cjepivo protiv mržnje, kao i svako cjepivo, nosi u sebi novu mržnju“. Zato se spomenici ne mogu nikome nametati, oni se grade na konsenzusu; ili se ne grade. Realno, nema prave bojazni da bi se oko budućeg spomenika na zagrebačkom Glavnim kolodvoru trebale javljati ikakve „nove mržnje“ ako se na postamentu dobro utisne testament žrtava.
Tako svi gube
Točno je da se razlike u ovakvim slučajevima ne stvaraju primarno oko žrtava, nego oko zločinaca. Cilj bi bio promašen ako žrtve, njihovi potomci, ne bi spomenik osjećali svojim. Sporna nije sama ideja o spomeniku – da i Hrvatska, i njen glavni grad, na taj uzvišeni način održavaju sjećanja na veliko zlo koje je pogodilo mnoge narode, a najteže Židove, određene u nacističkom scenariju za istrebljenje. Inkvizicija je osuđivala ljude tako da im je spaljivala tijelo da bi spasila dušu; nacisti su Židovima oduzimali dušu, da bi im spalili tijelo i uništili dušu (tj. ime).
Pamćenje se održava s mišlju da se zlo ne bi ponavljalo; tome služe spomenici. Oni su moćni po tome što govore puno, a nikad ne kažu sve: poruka je globalna, doživljaj je individualan. I autori su skriveni dio spomenika. Svoj „Cvijet“ u Jasenovcu Bogdan Bogdanović posmrtno je objasnio odlukom da Zagrebu ostavi svoje arhive o borbi koju je za života vodio protiv zla u Beogradu; dok postoje takvi ljudi, na jednoj i na drugoj strani, neće umrijeti nada da posvađeni narodi nisu osuđeni na trajnu mržnju. Politički gledano, spomenici služe da narod pamti, a ne da zlopamti, da čuva istinu, a da se ne osvećuje. Zato je toliko bitno, a opet i sporno, što će na spomeniku „pisati“.
Ako o tome nema širokoga sporazuma, onda spomenik nije još politički zreo da se digne iz zemlje u kojoj počivaju žrtve koje izražava. Na ispitu je, bili toga pokretači spomenika o holokaustu svjesni ili ne, zrelost Hrvata da riješe jedan od političkih, a prije svega etičkih problema koji se vuče od rata koji se na strašan način odvijao i u Hrvatskoj, ne samo u Europi. Nacizam je u tadašnjoj hrvatskoj državi imao jednu od jačih ispostava u nacističkom poretku (i projektu) koja je funkcionirala strogo na zakonima krvi i tla; to što su se zločini, na drugi način, nastavili i poslije završetka rata, ne opravdava da se o ustaškoj državi ne kaže sve što treba reći, ni da se o komunističkoj Jugoslaviji također ne kaže sve što o njoj treba reći.
Ne u ideološkom paketu o „dva totalitarizma“, nego politički razdvojeno, i s punim osjećajem za povijesnu istinu i za političke okolnosti u kojima su Hrvati iz jednoga totalitarizma prelazili u drugi. Razumljivo je što je potomcima ustaša i partizana najteže zatvoriti poglavlje o ratu u kome su njihovi očevi, ili djedovi, bili na dvije strane barikade. Ali, djeca već imaju svoju djecu; kako se održavaju stari stereotipi o ratu i formiraju novi, konsenzusa neće biti godinama, dok god se na najveće stradanje naroda na prostoru Europe – i današnje Hrvatske – gleda kroz navijačke naočale: tko je pobijedio? Nije pobijedio nitko, gleda li se na taj način; svi tako gube jer se nacije i države opterećuju prošlošću koju ni elite ne mogu prevladati. U tim kontradikcijama Hrvatska gubi vrijeme umjesto da ih se oslobađa, jedne po jedne, ako ne može u cjelini.
Može se u Hrvatskoj dignuti spomenik (svim) žrtvama drugog svjetskog rata, u ime moralnog pristupa da se krivci ne traže među žrtvama, nego među preživjelima. Može li se to učiniti a da se ne izjednačuju ustaše i partizani? Poistovjećivanje bi se, i u političkom, a osobito etičkom smislu, moglo doživjeti da se žrtve ubijaju drugi put, kako su opominjali Primo Levi i Elie Wiesel. Čak i kad se sve čini jasno, kao kod hrvatskoga spomenika holokaustu, oprez je dobra majka mudrosti: zločinački režimi ne mogu se rehabilitirati; spomenici ne služe toj prijevari osim u diktaturama. Sama je ideja o spomeniku (židovskim) žrtvama pozitivna jer izražava uvjerenje da je holokaust najveće zlo koje je pogodilo narod koji je u pripremi „konačnoga rješenja“ bio osuđen na eliminaciju. Rat po nacističkim zamislima nije bio samo borba vojski, s neizbježivim uništavanjem civila, nego i borba između rasa, „više“ i „niže“; nije bio samo vojevanje za teritorije nego i za novi poredak.
Židovi su bili označeni kao „strano tijelo“, kao „paraziti“ i kao „niža rasa“ osuđena da nestane. Tako je bilo i u tadašnjoj hrvatskoj državi. I Hrvati su nosili karmu koju je opisao Stefan Zweig: „Čovjek može pripadati svome narodu. Ali, ako narod poludi, ne mora čovjek poludjeti zajedno s njim.“ Nacisti su otvorili lov na Židove. Da neki nisu na vrijeme pobjegli iz Njemačke možda bi im se zatro svaki trag, jer je Hitler želio uspostaviti ekskluzivnu vlast arijevaca. Od deset francuskih Židova, devet je uspjelo preživjeti, ne zato što su tamo nacisti bili milostivi, nego zato što u toj zemlji živjeli sigurnije pod krovom Republike, što su bili otporniji jer su bili emancipirani na načelu čovjeka-građanina, što su bili čvrsto integrirani u francusko društvo i što su uživali solidarnost drugih Francuza.
Teže je bilo „stranim“ Židovima koji su se skrasili u Francuskoj bježeći od nacizma u Njemačkoj i antisemitizma u Poljskoj: svaki drugi nije dočekao kraj rata, isporučen najčešće u njemačke logore smrti. Dugo se francuska država, s de Gaulleom i s Mitterrandom, ponašala kao da nema ništa sa stradanjima „svojih“ Židova, dok Jacques Chirac, u ime nove generacije golista, i François Hollande, u ime moderne socijalističke ljevice, nisu napravili kopernikanski obrat i priznali odgovornost francuske države za progon Židova: „Ne može i neće postojati izgubljena memorija u Francuskoj Republici.“ Ono što je ostalo „slobodno“ (zapravo, vazalno) od okupirane Francuske, imalo je kakav-takav legitimitet države: parlament je s impresivnom većinom dao plein pouvoir maršalu Pétainu.
Na štetu žrtava
U Hrvatskoj samostalna država nije postojala prije ‘41., nije postojala ni poslije ‘45., a ono što je postojalo između toga nije imalo ni samostalnost ni legitimitet: došla je na talijanskim kamionima i držala se pod njemačkim skutima. Poglavnik je imenovao Državni sabor, nije ga birao narod, a ni taj surogat nije funkcionirao. NDH je bila diktatura, kao i sve druge nacističke tvorevine. Židovi su u postotku najviše stradali, skoro tri četvrtine, znatno više nego u ostatku Europe, gdje su dvije trećine preživjele rat. Ustaški pokret nije izvorno antisemitski, kao što antisemitizam nije bitnija odrednica hrvatske političke i povijesne ideje. Hrvati su imali druge aspiracije, nacionalne i državotvorne, kojima Židovi nisu stajali na putu.
Kad francuski nacionalisti na početku 20. stoljeća aferom Dreyfus hoće kompromitirati Židove, a Rusi montiraju „Protokol sionskih mudraca“, da ih mogu lakše progoniti, Židovi u Zagrebu čine 4 posto stanovništva (u Osijeku 8 posto), drže sigurno svoje banke, trgovine i obrt, i mirno rade svoje odvjetničke i liječničke poslove, i dužnosti sudaca, također. Istina, iz Stranke prava Josip Frank, pokršteni Židov i budući osnivač ustaškoga pokreta, zlokobno upire prstom na „ćifute“; ništa još ne pretkazuje skoru kataklizmu koja će se oboriti na Židove i na Srbe: na Židove više iz obveze prema nacističkim pokroviteljima nego iz uvjerenja da su oni glavni hrvatski neprijatelji, a na Srbe iz punog uvjerenja da su u Jugoslaviji tlačili i ubijali Hrvate.
Skupštinski atentat na hrvatske političke vođe bio je prijelomni događaj i za formiranje ustaškoga pokreta i za njegov prijelaz u ekstremističku fazu. Pavelić je došao na vlast s misijom da „sredi“ Srbe, a nije mogao izbjeći da se dodvori Hitleru i da „sređivanje“ počne od Židova. Mussoliniju je trebalo 15 godina da donese rasne zakone, maršalu Pétainu 15 tjedana, a Paveliću samo 15 dana: na kraju travnja ‘41. ustaše proglašavaju zakone po modelu nacističke Njemačke, isključuju Židove iz svih javnih službi, oduzimaju im imovinu i prisiljavaju da nose žute trake. Nije poglavnik slušao Židovku Maru, s kojom je dijelio bračnu postelju, imao je on drugog Muža koga je slušao i s kojim je dijelio sve ostalo. Digne li se u Hrvatskoj spomenik holokaustu, dakle, Židovima koji su planski likvidirani u nacističkim logorima smrti širom Europe, i u tadašnjoj Hrvatskoj, također, nije svejedno odnosi li se njegov domašaj na sve židovske žrtve ili samo na Židove koji su stradali u NDH.
U prvome slučaju, takvi spomenici već postoje; oni u sebi, ili na sebi, nose pozitivnu poruku o tome što je bio holokaust i izražavaju solidarnost s njegovim žrtvama. Protiv takve političke impostacije nitko načelno ne može imati ništa protiv; nikad dosta osude zločina ni dovoljno pijeteta prema žrtvama. Treba li u Zagrebu graditi spomenik holokaustu koji bi mogao biti smješten i u Berlinu i u Parizu, ili u Bratislavi i u Oslu, ili u Varšavi i u Den Haagu, ili spomenik koji može biti postavljen samo u Zagrebu, koji odgovara na hrvatske povijesne (ne)prilike? U tome je prijepor između gradskih vlasti Zagreba i židovskih organizacija; prve bi spomenik gradile za Europu, bez namjere, vjerovati je, da prikriju tko je počinio zločine nad Židovima u Hrvatskoj, drugi bi htjeli da se baš kaže da su zločine počinile ratne hrvatske vlasti u službi nacističke Njemačke.
Kako se ratna prošlost i na drugim pitanjima revidira na štetu žrtava, to je oprez, ili otpor, židovskih institucija u Hrvatskoj i u Europi veći nego što bi bio da i razumni ljudi iz današnje politike ne počinju govoriti da je „dobro“ što sudovi mogu različito suditi o karakteru ustaškog slogana „za dom spremni“. Ono malo Židova što još živi u Hrvatskoj ima moralno pravo postavljati pitanja kako su, i od koga, stradali njihovi preci. Osim u mračnom periodu ustaške države, Hrvatska nije imala problema sa svojim Židovima, ni Židovi s Hrvatskom. Od stoljeća desetog, kad su se stali doseljavati na hrvatsko tlo, Židovi su, najčešće, dijelili i dobro i zlo s Hrvatima: kad se progon Židova širio i na hrvatske krajeve, jedni su bježali, uglavnom iz kontinentalne Hrvatske, a drugi se doseljavali, najviše iz zemalja gdje su bili više pogođeni, mahom u Dubrovnik i u druge dalmatinske gradove.
U državnom obliku u kome je Hrvatska postojala u savezu s Austrijom i Mađarskom, ili s mletačkim vlastima, hrvatski krajevi nisu bili zatvoreni za Židove, ni za njihove vjerske i kulturne potrebe. Zagreb je podigao prvu sinagogu u 15. stojeću, židovske su bogomolje poslije sagrađene u Osijeku, u Varaždinu, u Vukovaru, u Daruvaru, Virovitici, s rabinima koji osnivaju svoju zajednicu. Židovi se s vremenom formiraju kao posebna zajednica, ali ne prestaju biti dio hrvatskog građanskog staleža. Za njihov je pravni i politički položaj posebno bila važna odluka Hrvatskoga sabora iz 1873. kojom su Židovi stekli punu ravnopravnost i sva građanska prava. Već u sljedećem izbornom ciklusu, njihov eminentni član dr. Ljudevit Schwartz ulazi u Hrvatski sabor, kao prvi Židov. Prosvjetiteljski duh stizao je do Hrvatske.
Titova Jugoslavija nije znala što bi sa Židovima. Pavelić je dao srušiti polovicu od 40 sinagoga; nove vlasti srušile su i beogradsku sinagogu, a u preostale sinagoge, većinom smještene po kontinentalnom dijelu Hrvatske, uselili su domovi kulture i kazališta, a u neke robne kuće, čak i skladišta. Komunistički režim pazio je da se i prema Židovima odnosi tako da ne podržava vjeru; gradili su se židovski vrtići i odmarališta, nisu se obnavljale srušene sinagoge. Kad je osnovana izraelska država, i kad je počelo iseljavanje Židova iz Jugoslavije, nove su vlasti prema njima zauzele još oprezniji stav. Rat između Izraela i arapskih država samo je dodatno otežao status Židova u Jugoslaviji, i stavio ih pred delikatni izbor između dviju solidarnosti.
Kontroverzni Tito
Proturječan je i podatak da Tito nikad nije posjetio Jasenovac iako je bio i u najzabitijem selu u kome su se vodile borbe za vrijeme rata; ta se činjenica može različito tumačiti, i Titu u prilog, da nije htio davati legitimitet preuveličanim brojkama o zločinima na kojima se u Beogradu zasnivala propaganda o hrvatskoj krivnji, i Titu na štetu, da je puštao da Sava nosi neistinite podatke o ustaškim zločinima u Jasenovcu, a da se tendenciozno prikazuju kao hrvatski zločini. Propustio je, i nije u tome bio jedini, ali jest najodgovorniji, riješiti barem veće upitnike o svojoj vladavini.
Jasenovac nije jedini. Kod izlaska iz Jugoslavije, Hrvatima se iz različitih beogradskih radionica htjelo napakirati da obnavljaju ustašku državu, da bi se utjecajni židovski lobiji na Zapadu okrenuli protiv Hrvatske. Franjo Tuđman je morao mnogo puta zažaliti što je sam dao oružje za prekomjerno granatiranje izjavom da je „sretan“ što mu žena nije „ni Srpkinja ni Židovka“; nije bilo nepromišljenije i štetnije geste koju su protivnici Hrvatske primili kao dar s neba. Isti su izvori prvom hrvatskom predsjedniku namještali i brojne falsifikate iz njegovih ionako teških „Bespuća“, samo da bi dokazali njegov antisemitizam.
Bilo je s hrvatske strane kojekakvih iskakanja koja su hranili propagandu o obnovi ustaštva; da nisu pretjerivali, bili bi uvjerljiviji. S tom se propagandom išlo toliko daleko da je židovski intelektualac Alain Finkielkraut morao Francuzima objašnjavati njenu pozadinu: ako Hrvati obnavljaju ustašku državu, onda je agresija na Hrvatsku legitimna! Nastavak nije dao za pravo Srbima; zbog svoje pobjede Hrvati ne mogu zanemarivati svoje pobjedničke obveze, ni prema Židovima ni prema Srbima, koji su, ne samo oni, bili žrtve jedne druge i drukčije Hrvatske koja ni na papiru nije bila demokratska, slobodna, suverena i europska.
Hrvatski su Židovi, ne jedini, u ratu prolazili pravu kalvariju. Zaslužili su spomenik, ako se akteri mogu dogovoriti da s njim ne grade nove podjele.
Postavlja se logično pitanje zašto se Gosp. dr. Ognjen Kraus i Židovska općina zagrebačka žestoko protive postavljanju spomenika Holokaustu. Odgovor je kristalno jasan. Ne žele neutralni spomenik žrtvama holokausta u WWII, već traže konkretan spomenik žrtvama holokausta u NDH. Kažu da se tim spomenikom namjerava podmetnuti kukavičje jaje, i relativizirati Holokaust ustaških zločinaca u NDH, a oni tu namjeru osuđuju, i u toj farsi ne namjeravaju učestvovati.