Naslovnica Premium

Postao sam ikona tradicijske glazbe, a zapravo sam kao mladić bio roker, svirao bas i imao svoj bend u Našicama

Autor serijala "lijepom našom" koji se na htv-u vrti već 21 godinu kaže da je bivši predsjednik Franjo Tuđman dolazio na emisije i uživao u njima
21. listopada 2015. u 15:07 3 komentara 1543 prikaza
15.10.2015., Zagreb - Branko Uvodic, voditelj i urednik na HTV-u. Photo: Anto Magzan/PIXSELL
Foto: Anto Magzan/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/5

Jedna od najdugovječnijih emisija na Hrvatskoj televiziji serijal je "Lijepom Našom". Prva emisija emitirana je 8. studenog 1994. na Prvom programu HTV-a u 20 sati iz Doma sportova u Zagrebu. Od tada do danas emitirano je čak 79.000 minuta ili 1300 sati ili čak 54 dana snimljenog materijala. U emisiji "Lijepom našom", koja je snimana u svim dijelovima Hrvatske, susjednoj BiH, Srbiji, Sloveniji, Mađarskoj i Crnoj Gori te u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, Australiji i Kanadi, nastupilo je 175.000 izvođača koji su otpjevali 20.000 pjesama i izveli 2500 koreografija. Ta brojna snimanja pratilo je uživo više od milijun i pol ljudi. O toj emisiji, koja je postala brend Hrvatske televizije, razgovarali smo s njezinim urednikom i autorom Brankom Uvodićem. On kaže kako ta emisija ne bi doživjela tolik uspjeh da nije imao dobru ekipu s kojom je počeo raditi serijal, ali i njihove nasljednike s kojima danas radi.

– Kada se osvrnem iza sebe, izgleda da mi je ova 21 godina prošla kao tjedan dana. Krenuli smo ratne 1994. s onim što nam je bilo na srcu i duši. Trebalo je sav taj naboj nekako ispoljiti i vratiti vjeru u tu tradicijsku kulturu koja nas je održala i u najtežim trenucima. Prije nego što sam krenuo sa serijalom, pitali su me kako će se zvati. Rekao sam: "Ići ćemo Lijepom Našom" i tako je sintagma Hrvatske postala naziv emisije.

:: Kako ste krenuli, tko je činio prvu ekipu?

Siniša Leopold skladao je špicu kojom i danas započinjemo svaku emisiju. Krenuli smo iz Doma sportova. Dvorana je bila ispunjena, što nam je pokazalo da taj recept može imati plodno tlo u svim dijelovima Lijepe Naše i tamo gdje žive Hrvati. Naša karavana broji oko pedeset djelatnika HRT-a. Nažalost, dvojica osnivača emisije nisu više među živima – redatelj Zdravko Bilandžija i scenograf Ante Šimić. Tu su bili i producenti Vladimir Mrganić, Nediljko Kaveljević Ždero koji su u mirovini, Ljubo Vlahov i glazbeni urednik Vladimir Felker. Bili su tu još Melita Palčić i Ruža Novak, izvođač scene Vlado Mohorić i voditeljica Mirna Berend. Ekipa je bila izvrsna, družili smo se i u slobodno vrijeme. Tada su se zapravo rađale nove ideje, nove zamisli i redateljska rješenja koja smo uvodili u emisiju. Danas ekipu čine redatelj Vladimir Koščević, scenograf Igor Juras, izvođač scene Vlado Pavić, majstori rasvjete Marijan Tatar, Goran i Vesna Grgurić, producenti Ljubo Vlahov, Darko Vulić i Miro Mioč, tajnica redatelja Marijana Duler te asistenti redatelja Aljoša Radojčić i Aleksandra Haller.

:: Čini mi se da je bilo nekih sporova oko toga kako se emisija zove, posebice kada je gostovala izvan granica Lijepe Naše?

Rekao sam da u nazivu nema ništa ružnoga. Mi nikada nikoga nismo i nećemo kuditi, mi ćemo samo predstaviti ono što imamo i na što smo ponosni i ono što želimo drugima predstaviti i s njima tu radost našeg bogatstva i ljepote podijeliti. Putovalo se Lijepom Našom, ali i krajevima u bivšoj državi gdje žive Hvati. Prvo gostovanje bilo je u Širokom Brijegu. To je bilo veličanstveno. Ispred crkve napravili smo scenografiju. Samo smo napravili podest, a crkva je bila scenografija. Okupilo se toliko ljudi da svi jednostavno nisu mogli stati na veliki plato ispred crkve.

:: Jeste li mogli zamisliti da će emisija ovako dugo trajati?

Iskreno govoreći – ne! Kasnije je bilo nekih uplitanja. Početkom 2000. morali smo mijenjati naziv emisije pa smo u jednom periodu imali naziv "Domovnica" i "Hit do hita". Ime je vraćeno kada je za glavnog urednika došao Domagoj Burić koji je shvatio da je emisija brend koji treba čuvati i ponuditi ne samo gledateljima u Hrvatskoj nego i gledateljima u susjednim državama. Mogu se pohvaliti da je vodstvo BH televizije došlo pregovarati o kupnji licencije naše emisije, a i slovenska državna televizija ima namjeru raditi takav tip emisije. To je potvrda uspješnosti našeg projekta koji sada ulazi u 21. godinu emitiranja. Emisija je bazirana na kvalitetnoj baštini, a ona je zaista nepresušno vrelo. Imamo toliko poziva da, kada bismo sada krenuli raditi raspored, mogli bismo za tri godine dogovoriti snimanja emisije u raznim dijelovima Lijepe Naše. Zovu nas u Kanadu, Ameriku, Australiju, diljem cijele Europe, zvali su nas naši ljudi, ali i vodstvo Republike Srpske u Banju Luku, dobili smo poziv iz Makedonije gdje živi više od šest tisuća Hrvata. Drago mi je što nas zovu ti "mali ljudi" koji od zaborava čuvaju folklor i tradiciju. Upravo smo se vratili sa Šolte gdje su požurili dovršenje sportske dvorane kako bi je otvorili javnim snimanjem emisije Lijepom našom.

:: Za snimanje vaših emisija ulaznice su rasprodane, dvorane dupkom pune. Nimalo ne jenjava interes?

Meni je to najbolji pokazatelj uspješnosti. Za neke emisije u našem programu mi ljudima plaćamo da dođu pljeskati, a kod nas ljudi kupuju ulaznice, plješću, pjevaju, raduju se i suzu puste. To je najveća nagrada svima nama koji radimo. Najljepše mi je vidjeti starice koje dođu dva-tri sata prije snimanja kako bi zauzele svoje mjesto, donesu onaj svoj zamotuljak s malo kruha i slanine, rakije i vode i čekaju jer je u njihovo mjesto došla njihova emisija "Lijepom Našom." Kada vidiš da su ljudi zadovoljni onim što radiš, to je najljepša nagrada za uloženi trud.

:: Vaša emisija, čini mi se, najviše je napravila na popularizaciji tamburaške glazbe u Hrvatskoj?

Kada smo kretali sa serijalom, u Hrvatskoj je bilo devet tamburaških sastava koji su mogli kvalitetno otpratiti neke od solista koji su nastupali u našim emisijama. Vjerovali ili ne, danas ima oko 500 tamburaških sastava i u mogućnosti smo u Hrvatskoj napraviti tamburaški orkestar koji će brojiti dvije tisuće ljudi. Drago mi je da je tambura prihvaćena u svim dijelovima Hrvatske.

:: Kod vas su gostovali i najpopularniji hrvatski pjevači?

Na hrvatskoj estradi nema glazbenika koji nije nastupio u serijalu "Lijepom Našom". Nekima se to tako svidjelo da, kada god ih zovemo, oni odgađaju svoje unaprijed dogovorene nastupe da bi bili s nama na snimanju. Evo, primjerice, Željko Bebek uz nas je zavolio tambure pa sada ima koncert s Tamburaškim orkestrom i Zagrebačkom filharmonijom. Vidio je da svaka njegova pjesma odlično zvuči uz tambure.

:: Kako to da vas zanima tradicijska kultura?

Ja sam rock-generacija. Nekada sam u svojim Našicama svirao bas gitaru. Imali smo rock-bend koji je svirao u lokalnom diskoklubu. Sjećam se da tada nisam imao bas gitaru, nego sam običnu gitaru prepravio na četiri žice da sviram bas. Tada nisam ni sanjao da bih se mogao baviti tradicijskom glazbom. Na televiziji sam prvo radio kao spiker i poslije kao urednik. Međutim, bio sam uvijek u društvu koje je voljelo tamburašku glazbu. Kada je urednik narodne glazbe Božo Potočnik najavio odlazak u mirovinu, nikoga nije bilo da nastavi njegov posao. Ja sam se prihvatio tog vrlo zahtjevnog posla, zasukao rukave, okupio oko sebe suradnike i evo, hvala Bogu, sada je kod nas tradicijska glazba dobila prostor i mjesto koje zaslužuje.

:: S pokojnim predsjednikom Tuđmanom imali ste poseban odnos?

Za njegova života dosta sam surađivao s predsjednikom Tuđmanom. Na to sam iznimno ponosan. Mislim da sada njegove kvalitete dolaze do punog izražaja. Kada sam prije njegove smrti radio posljednji intervju s prvim hrvatskim predsjednikom, poslije snimanja ostali smo na ručku i puno smo razgovarali. Tada mi je rekao: "Gospodine Uvodiću, kada god imam vremena, volim pogledati vaše emisije." Tada sam ga pitao: "Gospodine predsjedniče, ja dugo vremena nisam novinar iz politike, sada se bavim tradicijskom kulturom, zašto ste baš mene odabrali da radim intervju s vama?" A on mi na to kaže: "Gospodine Branko, ja sam vidio koliko pozitivne energije ima na tim vašim snimanjima, koliko ti ljudi pažljivo prate emisiju, koliko vole i uživaju u tome. I uvjeren sam da ljudi vama vjeruju. Došao sam do zaključka da ćete vi ovaj intervju napraviti najbolje i najpoštenije moguće. Zato sam s ljudima iz vaše kuće odlučio da s vama obavim taj razgovor." Intervju je trebao trajati sat vremena. Međutim, nas dvojica smo se tako, što bismo mi Slavonci rekli, izdivanili do sita da je na kraju intervju emitiran dva puta po sat vremena. Vjerujete li, razgovarali smo dva puna sata bez zaustavljanja i ponavljanja. Predsjednik je tada bio bolestan i to se vidjelo. Htjeli su ga malo napudrati prije snimanja. On nije htio da ga uljepšavaju. Došao sam do njega i rekao mu: "Predsjedniče, ja sam puno mlađi od vas, sin vam mogu biti, profesionalno je da se to malo našminka. Onda je dopustio da ga napudraju. Svakog detalja iz tog razgovora sjećam se i danas.

:: Je li dolazio i na snimanje vaših emisija?

Je, je... Bio je i uživao je. On je znao cijeniti prave vrijednosti. I još mu jednom hvala za sve što je napravio.

:: Čega se najviše sjećate s tih brojnih gostovanja?

Ono što je meni najveće bogatstvo brojni su prijatelji i dragi ljudi kojima uvijek mogu navratiti i čija su vrata uvijek otvorena. Dovoljno je samo pokucati i oni neće pitati zašto sam došao, nego: "Što trebaš, Branko?" Naš dragi prijatelj Joško Dreiskar, gradišćanski Hrvat, dolazi na gotovo sva naša snimanja. Nije on jedini. Ima i Ivan Kolarek iz Međimurja. Ljudi nas mole da objavimo na našoj web-stranici termine snimanja emisije kako bi organizirali dolazak na snimanje. Evo, na naše posljednje snimanje na Šolti došla je jedna gospođa iz Sarajeva.

:: Na snimanjima je sigurno bilo zanimljivih anegdota?

Bilo ih je puno. Iz mojih Našica šezdesetih godina puno se ljudi odselilo u Australiju. Na aerodromu u Adelaideu dočekalo me pet mojih prijatelja iz Našica. Dvojica su sa mnom išla u školu, a nismo se vidjeli ni čuli godinama. Dočekali su nas kraljevski i nisu nam dali da poslije 22 sata leta spavamo, nego smo morali preskočiti tu našu noć i doći u njihovu noć. Uz Slavonske lole i tambure sve je to bilo lakše prebroditi. Imali smo i nezgoda. U Kanadi je Ćiro Gašparac pao s pozornice. Bila je manja pozornica i on nije vidio njezin rub pa je pao. Zaradio je sedam šavova na glavi i ruka mu je bila u gipsu. Mi smo u dvorani sjedili i čekali da ga puste iz bolnice. Nakon povratka iz bolnice nije smio spavati zbog nekih lijekova pa smo uz njega, kako bi ostao budan, dežurali cijelu noć. Bilo je puno više lijepih nego ružnih stvari.

:: Rođeni ste Osječanin, a mladost ste proveli u Našicama?

S nepune dvije godine s obitelji sam se preselio u Našice. U Našicama sam živio sve do odlaska na studij u Zagreb. Otac Milan, koji ima 93 godine, uvijek mi kaže: "Dragi sine, dragi Bog ti je dao najljepše zanimanje." – Kako tata? – pitam ga ja. A on na to kaže: "Radiš posao koji voliš, znaš ga raditi, uživaš u njemu, dobro živiš od njega i ljudi te poštuju. Di može bolje!" Otac je još uvijek u dobroj kondiciji i često, kada se vratim iz nekog kraja koji je on u mladosti posjećivao, pita me: "Ima li još uvijek to tamo?" Kažem mu: "Tata, to je bilo prije pola stoljeća." I majka Cecilija, hvala dragom Bogu, živa je. Ona jako lijepo pjeva. Nažalost, od nje nisam to naslijedio. Znam zapjevati, ljepše me je gledati nego slušati. Glas mi je podario dragi Bog.

:: Kako ste i kada započeli spikersku karijeru?

S 19 godina bio sam najmlađi spiker u bivšoj Jugoslaviji. Evo, teče 41. godina kako sam na televiziji. Javio sam se na natječaj u student-servisu za voditelje i najavljivače televizije. Morao sam raditi jer je i sestra studirala. Nije bilo novca, a tata je sam radio. Od 400 kandidata Stubljar i ja smo jedini prošli. Primljeni smo i, eto, na televiziji sam do dandanas. Prošao sam sve, od najavljivača, spikera, urednika, voditelja, autora, pomoćnika generalnog direktora i direktora marketinga, do sada nekog mentora. Eto, polako sam došao do umirovljeničke mladeži.

:: Čime ste se bavili u Našicama?

Bio sam vrlo aktivan. Bavio sam se sportom – streljaštvom, a bio sam i u izviđačima. Najviše sam se ipak bavio amaterskim kazalištem u kojemu sam proveo 11 godina. Tamo su primijetili moj talent za glumu, htjeli su da odem na akademiju. Zamalo sam se zaletio i otišao, ali sam na kraju shvatio da je to posao gdje zaista moraš biti veliki talent ako želiš postići uspjeh. Onda sam se ipak predomislio i otišao na Fakultet vanjske trgovine u Zagrebu.

:: U to vrijeme nije bilo lako postati spiker na televiziji?

Čini mi se da se danas olako pušta neke ljude na ekran govoriti. Oni mogu raditi neke druge poslove, mogu pisati, raditi reportaže... Ovi prezenteri trebali bi biti ljudi koji će se služiti isključivo hrvatskim književnim jezikom. Ovo je državna, javna, nacionalna televizija gdje se ne smije izgubiti ta ljepota i kultura govora. Nažalost, to se sve češće događa. Sleng i dijalekti se kao normalno puštaju čak i u informativne emisije. Došao sam na televiziju u vrijeme kada su u Zagrebu bili najjači spikeri u bivšoj državi – Oliver Mlakar, Helga Vlahović, Ksenija Urličić, Jasmina Nikić i drugi. Imali smo od koga učiti. Znam da sam ih prvih šest mjeseci samo gledao, slušao i pratio u svaku stopu.

:: Obitelj je navikla na vaše često izbivanje iz doma?

Supruga Jasna je u mirovini. Svoj radni vijek provela je na televiziji. Radila je sličan posao kao i ja. Ona najbolje zna koliko je zahtjevan ovaj posao. Imam dvije predivne kćeri – stariju Petru koja je molekularni biolog i mlađu Sara koja se udala i koja mi je podarila predivnu unučicu Laru. Očekujem i unuka koji će se zvati David. Nitko sretniji od mene. Žao mi je jedino što se više ne mogu posvetiti unuci koja me zove "djeda Bjanko" i koja je najvjernija gledateljica "Lijepom Našom".

Njega kose
BUDI DIVA
U Novoj godini zablistaj poput holivudske zvijezde: Kako uz male trikove do idealne frizure za najluđu noć

A1 izdvaja za Vas

  • ameris:

    Gospodin Uvodić ima 100% gledanost u staračkim domovima te sve korisnike uveseljava i vraća u mladost.Svaka čast..jedinstven i neponovljiv!

  • ybro:

    Ovo nema smisla komentirati...

  • nemanatrag:

    "Postao sam ikona tradicijske glazbe",....postao si ikona jeftinog zabavnog bofla i kiča....