Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Piše Miljenko Jergović: Mate Uzinić, kršćanin koji se solidarizira s drugim

On niti svoje stado ucjenjuje hrvatstvom niti zajednicu utjeruje u Crkvu i pod crkvenu hijerarhiju. Mene je uvjerio da je kršćanin i da vjeruje u Boga i nezgodno je za Crkvu u Hrvata ako ga upravo to dovodi na glas kao liberala i ljevičara
02. svibnja 2021. u 20:36 10560 prikaza
Mate Uzinić predvodio misu polnoćku u dubrovačkoj katedrali
Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Bog je čovjeku pružio slobodu izbora. Ili su kršćani povjerovali u Boga koji im nudi slobodu izbora. Prvo što će vam u vezi toga na um pasti jest da je tu riječ o izboru između dobra i zla. Moralni princip, dobrota, ispravnost, pa na kraju i ljubav, mogući su i postoje samo ako postoji izbor: dobra ima samo ako čeljade zna za zlo, ispravno je jedino ono što nije krivo i neispravno, ljubavi može biti jedino tamo gdje se ljubavlju suprotstavljamo moru neljubavi. (Čuj, moru neljubavi! Ali znam odakle mi je to došlo, od stiha pjesnika i partizana, jednog od urednika prijevoda Biblije, Jure Kaštelana: “Jer ti si nošen morem nosio more ljubavi”. Ali meni se sve vrijeme čini – vi bolje znate pa ćete me ispraviti – da je pitanje slobode izbora šire od razabiranja između dobra i zla, i da se, na primjer, tiče izbora između razuma i ludosti. I tiče se izbora između vjere i praznovjerja.

ZADARSKI NADBISKUP Predsjednik HBK nadbiskup Puljić čestitao Uskrs srpskom patrijarhu Porfiriju

Obično se praznovjerjem smatra obraćanje lažnim božanstvima, vjerovanje u pogibelji crne mačke kad ti prijeđe put, nevolju broja trinaest, blagoslov djeteline s četiri lista… Ali to, zapravo, nisu praznovjerja, nego su to, ipak, inovjerstva. Koliko god blesavo djelovalo, čovjek koji vjeruje u crnu mačku, vjeruje u nešto što treba poštovati. Praznovjerje je, iz kršćanske perspektive, svako izbjegavanje slobode izbora. A onda, pretpostavljam, i molitva Bogu da, slijedom naše vjere i molitve, popravlja nešto što smo nakanili učiniti premda je krajnje ludo i nerazumno. Na primjer, praznovjerno je prisloniti si napunjen pištolj na sljepoočnicu, potegnuti okidač i očekivati od Boga da skrene metak. Nema te vjere koja bi skrenula taj metak. Kao što nema vjere koja bi zaustavila virus kad sune iz nečijih usta ili nosa. U onome u čemu čovjek ima slobodu izbora praznovjerno je očekivati intervenciju Boga.

A bezbožničko je huljenje, ako mi dopustite to reći, od Boga očekivati da povlađuje ludovanju i lakrdijašenju čovjeka, koji je, eto, baš sad odlučio odbaciti to što ga je Svevišnji nadahnuo razumom pa se uzdati u Boga, jer mu je to naprosto lakše nego pametno postupati i nešto raditi. Takav ne bi gradio most preko rijeke, nego bi da mu Bog u ime njegove vjere omogući da zrakom prijeđe rijeku. Nije Bog cirkusant. A nije ni epidemiolog. Nisam teolog. Čitatelj jesam. Služim se imaginacijom. Promatram ljude. Pitanje vjerujem li pritom ili ne vjerujem u Boga u ovoj je stvari promašeno. Kome se na njega odgovara: crkvenjaku kod kojeg je ključ i koji se brine da zamijeni pregorenu žarulju u crkvi, ili svetima Petru i Pavlu, rimskome papi, kad opet dođe u posjet, beskućniku pred vratima, drugome ili sebi; i je li, na koncu, taj odgovor vazda isti? Pitam to kao nevjerni kršćanin.

Vjera nije partijska knjižica pa da nadležni provjeravaju je li plaćena članarina. Ali svidjela mi se veoma odluka riječkog nadbiskupa koadjutora, a biskupa dubrovačkog Mate Uzinića da ove godine odgodi podjelu sakramenata prve pričesti i krizme. Najprije, postupio je razumno, a ne ludo. Postupio je u skladu s čovjekovom slobodom izbora, ali ne oko sakramenata. Jer njih nije, ne daj Bože, ni ukinuo ni zabranio, nego ih je samo odgodio. A to je dopušteno, to se često činilo. Biskup Uzinić odabrao je da će sebe i svoj puk, u skladu s razumom i mimo svih ludosti, štititi od koronavirusa. Nije biskup praznovjeran pa da zaštitu išće od viših instanci. Ali nisam preko toga u biskupu prepoznao nekoga tko bi mi mogao biti blizak i s kime bih se za djetinjstva ukrcao u isti kaić i išao loviti ribu.

Darko Pavičić Odlazi mons. Jorge Ramos, ispovjednik koji je liječio duše Zagrepčana

Svidio mi se jer je svoje stado nastojao poučiti ljudskoj solidarnosti. I još nečemu što bi za kršćane trebalo biti važno: nisu drugi, oni koji ne vjeruju, ili oni koji vjeruju u nešto drugo, dio kršćanske zajednice, nego su kršćani dio zajednice kojoj pripadaju i svi drugi. U skladu s tim morali bi imati poštovanja, ljubavi i razumijevanja za njih, mnogo većeg i dubljeg nego što ga ti drugi imaju za kršćane. Kršćanima to nalaže njihova vjera, a protivno je svakom praznovjerju, ali to im nalaže i činjenica da su u Hrvatskoj najbrojniji. Razumijevanje većine za manjinu, kao i solidarnost većine s manjinom, morali bi biti bezmjerno veći, sadržajniji i dublji od razumijevanja manjine za većinu.

Kada većina poziva manjinu da se s njome solidarizira, onda je poziva na poslušnost. Solidarnost se traži samo od sebe i svojih, kao što se ljubav nudi samo drugima. Kod biskupa Uzinića, kada se poziva na solidarnost, tako i jest. Ovako je to njegovim riječima: “Ograničenja nisu nikad bila cilj. Ona su uvijek sredstvo. Je li to najbolje sredstvo, ne znam. Ali znam da nam u ovom teškom vremenu to sredstvo omogućuje pokazati svoju kršćansku solidarnost sa svima drugima u društvu kojemu i mi kršćani činimo dio. Ograničenja koja ponizno i u ljubavi za druge prihvaćamo su naš vjernički doprinos da se teška situacija s pandemijom koju proživljavamo s cijelim svijetom stavi pod kontrolu, kako bi zdravstveni sustav mogao funkcionirati i moglo biti spašeno što više ljudskih života.” Pritom nitko ne može reći da je biskup ograničio ili odložio njegove “duhovne potrebe” – kako tu stvar naziva infektologinja Markotić. On je odložio ceremonijale, mimo kojih se normalno odvija vjerski život pojedinaca i zajednice, zadovoljavaju se “duhovne potrebe” vjernika.

Čin solidarnosti je u tome dvojak: Uzinić poziva vjernike da se solidariziraju s ljudima izloženima virusu, bili oni kršćani ili inovjerci, te s ljudima u zdravstvenom sustavu, ali ih, što je u ovom slučaju još mnogo važnije, poziva na “kršćansku solidarnost sa svima drugima u društvu”, a to onda znači i solidariziranje po pitanju “duhovnih potreba”. On, naime, ne demonstrira onu krajnje odbojnu tupost stožeraša, ponajprije Markotićke, Capaka i Božinovića, oko “duhovnih potreba” svih pripadnika zajednice koji nisu prakticirajući katolici ili koji svoju duhovnost, makar bili i katolici, prakticiraju i izvan crkve. Ono što su za katolika misa, molitva, pričest ili krizma, “svima drugima” u društvu nešto je drugo. Važno je što biskup Uzinić – za razliku od Capaka ili Markotićke, neka ih se još jednom spomene – prema tome ima poštovanja. Osim što doprinosi harmonizaciji zajednice, njenom kultiviranju i oslobađanju, takvo biskupovo držanje i iskazivanje pouka u temeljima je kršćanske vjere. A posredno i pouka o razlikovanju vjere i praznovjerja. Bog je čovjeku pružio slobodu izbora. Praznovjerje je da virus neće u crkvu, da neće na vjerujućeg kršćanina i katolika. Praznovjerje je, na kraju, koje ujedinjuje budale među vjernicima i nevjernicima, bogobojaznima i ateistima, da koronavirus uopće ne postoji, nego su ga izmislili Bill Gates, Židovi, iluminati, masoni, Kinezi…

Crkva sv. Antuna Padovanskog u Lasinji DRUGOSTUPANJSKA PRESUDA Sud donio odluku: Crkvena zvona u Lasinji smiju zvoniti i noću

O Mati Uziniću često se, krivo i neoprezno, po novinama i inim glasilima piše i govori kao o crkvenom liberalu i ljevičaru, koji se po tome, kao, razlikuje od većine hrvatskih biskupa. Možda on jest liberal i ljevičar, ali mi to nismo imali po čemu zaključiti. Njegovi stavovi o pitanjima koja su konfrontirajuća u odnosima između crkvenog i svjetovnog dijela zajednice te općenito Crkve i Republike nisu takvi da bi ga se nazivalo liberalom. Liberalno je, lijevo i slobodarski kada svećenici i biskupi u Austriji na crkvama u znak protesta prema konzervativnim stavovima vlastite Crkve ističu barjake LBGT zajednice ili kada se za tekovine političke ljevice te za opća ljudska prava angažiraju onako jasno i otvoreno kao što se u nedjelju 25. travnja u svojoj propovijedi prenošenoj na HTV-u za militantnu desnicu, a protiv Hrvatskog sabora, parlamentarne demokracije i Srpske pravoslavne crkve, angažirao katolički svećenik kojemu nisam upamćivao ime.

U Crkvi u Hrvata toga nema pa je nepametno biskupu Uziniću pripisivati nešto u čemu on ne sudjeluje. Njegova pouka jednostavna je: kršćanin koji se solidarizira s drugim je kršćanin. Ono u što je on mene, međutim, uvjerio jest to da je kršćanin i da vjeruje u Boga. Nezgodno je za Crkvu u Hrvata ako ga upravo to dovodi na glas kao liberala i ljevičara. Osim toga, Mate Uzinić dobro i jasno govori, umije artikulirati svoje misli i stavove, jasno razlikuje svoje stado i širu zajednicu. I niti svoje stado ucjenjuje hrvatstvom niti zajednicu utjeruje u Crkvu i pod crkvenu hijerarhiju. Kada se smije, lice mu se otvara svijetu. Dar za smijeh lijep je i tajanstven. Nije od ljudi čijeg se smijeha plašite, koji kada se smiju izgledaju kao da im se pokrenuo kamen u bubregu. 

živite punim plućima
Liječnica otkrila za čim ljudi najviše žale prije nego što preminu: 'Nemojte si dopustiti ovo...'
Električni automobili
NOVA ERA
Jeste li spremni za vožnju prema električnoj budućnosti