U ponedjeljak 4. travnja rano ujutro u centrali zagrebačke policije u Heinzelovoj radni dan počeo je drukčije, neuobičajeno. Tijekom vikenda dogodilo se nešto što se ne događa tako često, gotovo nikad. I oni najstariji policajci ne sjećaju se da se ikada u povijesti hrvatske policije – od Đorđićeve do Heinzelove – zbilo nešto slično. Policajci koji su se toga jutra sretali u hodnicima, šaputali su.
– Jesi li čuo, provaljeno u ured načelnika Željka Dolačkog!
Ni manje ni više iz ureda jednog od najvažnijih načelnika, šefa Odjela za suzbijanje organiziranog kriminaliteta, ukradeni su novac i zlatnina. Mnogi nisu vjerovali, a mnogi nisu smjeli ni otići na drugi kat na kojem je ured Dolačkog ako baš nisu morali. Telefoni su zvonili, izvještavalo se na sve strane. Nevjerica. Je li moguće? Kako? Novac i zlato koji su prije dva mjeseca oduzeti ocu i sinu, Peji i Antoniju Iviću, kako bi se provjerilo odakle im, nestali su. Nema ih.
Dok je policija obavljala provjere podrijetla novca i zlata, sve to što je sada ukradeno nije smjelo uopće biti u Heinzelovoj, već u drugoj ustanovi. U ovome slučaju problem je u samom početku u tomu što novac i zlato nisu dostavljeni nigdje na čuvanje, već su sve vrijeme bili u policiji. Sve upućuje na to da se krađa u Heinzelovoj dogodila “iznutra”, za radnog vremena. Vrlo je malo vjerojatno da se lopov penjao po požarnim stubama, no u istrazi koja je uslijedila ni ta se mogućnost nije smjela isključiti.
Nakon što je uočeno da nema ni novca ni zlata – za koje se sa sigurnošću još ne može reći kada su zapravo nestali – policajci su obavijestili tijela koja provode istragu. Najprije je trebalo osigurati mjesto događaja, razvući traku koja će upozoriti dokle se smije doći, odnosno gdje ne smiju prići oni koji ne obavljaju očevid, koji počinje istodobno s istragom.
Foto: Pixsell
Prvi se put dogodilo da su istragu i očevid u zagrebačkoj policiji preuzeli policajci iz druge dvije uprave. To je dobar potez jer bi u suprotnom možda objektivnost i profesionalno poštenje pali na ispitu. I ovako će biti teško i neugodno, ali ipak je lakše kada vas saslušava netko koga ne poznajete. Prije svega, ne zna se koliko je tko od policajaca iz te zgrade upleten u krađu, a vjerojatno jest. Jer drukčije krađe i nije moglo biti. I još jedna stvar: da su istragu vodili zagrebački policajci, dogodilo bi se da bi mnogi morali razgovarati s kućnim prijateljima, kumovima…
Na osnovi tragova koji su dostupni golom oku, ništa ne dirajući, ništa ne pomičući, policajci trebaju utvrditi kako je netko ušao u zgradu, kako je došao na drugi kat, kako je ušao u ured načelnika, kako je provalio tamo gdje je novac i kako je izišao iz zgrade. Ne smije se zaboraviti da je zgrada policije sve vrijeme osigurana sa svih strana. S prednje strane policajci su na porti, a s drugih strana su kamere. I u svakodnevnoj rutini uvijek sve treba biti zabilježeno, nitko bez kontrole ne može ući u zgradu, a da bi netko nešto ukrao iz nje, to se ne smije ni pomisliti.
Tragovi na sve strane
Očevidnu ekipu u slučaju kao što je “slučaj Heinzelova” čine najstručniji policajci s dugogodišnjim iskustvom i, obavezno, vještaci raznih struka – za kemiju, tekstilna vlakna, otiske prstiju... Zadaća tih ljudi, specijalno odjevenih, s rukavicama i posebnim navlakama za cipele, jest da uzimaju tragove koje će slati na vještačenje. A tragovi su na sve strane na poprištu kriminalnog događaja, samo ih treba izazvati, prepoznati i identificirati. Samo na stubištu kojim je kradljivac, možda, došao do vrata drugoga kata može biti mnoštvo sitnih, okom nevidljivih tragova raznih vrsta. Da ne govorimo da su i kamere, koje su na stubištu i na drugim mjestima, mogle nekoga snimiti.
Treba odgovoriti na pitanje kako je lopov ušao u ured načelnika. Je li obio bravu ili ju je otvorio nekom specijalnom napravom? Novac i zlato bili su pod ključem. Kako ga se lopov domogao? I predmete koje je kradljivac doticao i pomicao treba detaljno pregledati i s njih uzeti tragove. Svaki trag se opisuje u zapisniku, fotografira, snima kamerom, obilježava brojevima i skicira. Očevid je timski rad i može trajati, ako treba i više dana. Ako se nešto propusti poduzeti, obično se to više ne može popraviti. Čak i kad se policajcu u početku čini da mu neki trag možda i neće koristiti, nije zgorega ipak ga uzeti. Postoji ona izreka: “Suvišno ne škodi.”
Policajac koji vodi očevid i policajac koji vodi istragu moraju tijesno surađivati. Sve tragove je važno dobro zapakirati i hitno poslati u Zavod za vještačenje. Svaki trag je važan, ima svoj značaj i svaki odgovara ne neko od bitnih pitanja.
Osnovno je pravilo kada se ovakvo nešto dogodi, bez obzira na to što je mjesto događaja u zgradi policije, da su svi sumnjivi. Znači, svi policajci iz te zgrade, iz toga odjela, a pogotovo oni koji su na neki način bili u doticaju s ukradenim predmetima. Jako je važno i nužno bilo oformiti tim koji će raditi samo na tom slučaju. O svim bitnim rezultatima izvješćuje se rukovoditelj ekipe. Ujutro je sastanak i dogovor što će se taj dan raditi. Na kraju radnog dana opet je sastanak i svi policajci referiraju do kojih su saznanja došli. Svaki dan svi policajci pišu izvješća. Jedan član ekipe je i analitičar koji sve izvještaje svaki dan čita i izdvaja važna saznanja i o tome izvještava šefa ekipe koji određuje što će se dalje raditi.
Žurno vještačenje
Policajci koji rade na konkretnom slučaju ne smiju nikome govoriti koji su rezultati obrade i koja saznanja imaju. Rezultati istrage ne smiju se iznositi ni kolegama koji ne sudjeluju u istrazi, a pogotovo ne smiju ići u javnost. Znači, tajna mjesta događaja je svetinja. Tajna je kako je lopov ušao, što je ukrao, tajna je i visina štete, što znači da u ovom slučaju u javnost nije smjela dospjeti informacija da je ukradeno 280.000 eura i dva kilograma zlata. Moglo se u javnost ići s lažnom svotom novca i zlata. Ustvari, točan iznos što je ukradeno zna samo onaj tko je ukrao, i zna policija i to tako mora ostati sve do kraja. Postoji puno razloga zašto je to tako. Jedan od njih je i radi poligrafskog ispitivanja. Jer, onaj tko reagira na poligrafu na krivu informaciju, vjerojatno i nije počinitelj, a onaj tko reagira na točan iznos ukradenih predmeta, sasvim je izvjesno, jest.
U ovome slučaju mnogo toga moraju objasniti policajci koji su bili u doticaju s novcem i zlatom i koji znaju gdje je sve to ostavljeno. Mogućnost da je neki provalnik nasumce provalio u zgradu policije i slučajno pronašao to što je ukradeno, teško da se može mjeriti i promilima. Sama istraga počela je standardno: provjerom alibija, poligrafskim testiranjem, pretragom stanova i drugih prostorija, ne bi li se eventualno pronašlo ukradeno.
Razgovori sa sumnjivim osobama moraju biti temeljiti i moraju se istodobno obavljati sa svim sumnjivcima, koji nipošto, dok traje ispitivanje, ne smiju međusobno komunicirati. Jedna od prvih i osnovnih radnji jest sastavljanje plana rada, što treba početi odmah dok traje očevid, a kasnije ga se, po potrebi dopunjava. Planom rada određuju se takozvane varijante i mjere koje treba poduzimati i odrediti točno tko izvršava koji zadatak i u kojem roku ga mora obaviti. Planom rada pokušava se utvrditi motiv krađe, odnosno je li on isključivo pribavljanje imovinske koristi ili nešto drugo.
Jedna od pretpostavki jest i da su su provalu organizirali i možda čak i izveli pripadnici obavještajnih službi Hrvatske ili neke druge države zbog nekog političkog motiva. Novac su mogli ukrasti i policajci koji su poznavali sve okolnosti. Krađa je mogla biti izvršena za vrijeme radnog vremena. Tada je zapravo i bilo najlakše sve izvesti. Ako su lopovi i bili civili, sve informacije mogli su im dati jedino oni koji sve poznaju, a to su policajci.
Nije se moglo isključiti ni da su krađu organizirali oni kojima je novac i oduzet. Vještačenje tragova mora biti žurno jer se dobiveni rezultati koriste u istrazi. U planu rada treba stajati i da se mora utvrditi jesu li policajci, kada su oduzeli novac, uzeli otiske prstiju s novčanica i popisali ih po serijskim brojevima i apoenima.
Ako je to učinjeno (a trebalo je biti), pokušava se otkriti čiji su otisci. Također se mora utvrditi jesu li novčanice i zlatni predmeti fotografirani pri oduzimanju. Pred policijom je i da otkrije tko je sve znao da su novac i zlato oduzeti obitelji Ivić i tko je sve znao gdje se oni nalaze. Ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić u četvrtak je potpisao rješenje o pokretanju stegovnog postupka protiv Željka Dolačkog. Sumnja se da su učinjeni propusti u postupanju s oduzetim predmetima. Zašto novac i zlato nisu dostavljeni na bankovni račun kako je to trebalo učiniti, zašto se s time odugovlačilo?
Što se pak tiče same kriminalističke obrade, važno je da vještačenje tragova započne što prije jer kad počnu stizati rezultati vještačenja, istraga se može usmjeravati u određenim smjerovima i prema određenim osobama. Često puta tragovi su dovoljni da se potpuno riješi slučaj, pa priznanje i nije potrebno.
U krim-obradi jako je važan član ekipe i poligrafski ispitivač, koji u svakom trenutku mora znati što se u istrazi događa, kako bi mogao novim sumnjivcima prilagođavati pitanja. Ispitivač može dosta toga otkriti, gotovo sve. U prvom redu može izdvajati sumnjive osobe od onih koje to nisu. Može sužavati krug sumnjivih osoba ili, kako se to ponekad kaže, slagati kockice. Koliko su rezultati poligrafskog ispitivanja dokaz, o tome se može naširoko raspravljati, ali policiji poligraf i te kako pomaže. U istrazi u “slučaju Heinzelova” poligrafskom ispitivanju podvrgnuti su svi zaposleni u toj zgradi, njih nekoliko stotina.
Razumije se, treba pregledati što su snimile kamere na zgradi policije. Ima ih osam, sve su u funkciji i ispravne. Zadaća je policije u ovoj kriminalističkoj obradi utvrditi sva postupanja policije u kritično vrijeme na području grada, tko je sve u gradu zaustavljan i legitimiran, u koje vrijeme, osobni opis legitimiranih. Pregledavaju se i snimke kamera u gradu, vodi računa o vozilima koja su prometovala gradom. Ne može se i ne smije isključiti mogućnost da su novac i zlato ranije nestali, a da je provala fingirana i lažno prikazana na datum 4. travnja. Policija treba pokušati utvrditi je li sumnjiva osoba ranije ikada bila u uredu načelnika Dolačkog i zna li kako izgleda kasa u kojoj su bili ukradeni predmeti.
Bitno je i jesu li sada ukradeni euri i zlato prije dva mjeseca u nečijem automobilu pronađeni slučajno prilikom rutinske kontrole ili je netko policiji dojavio što se u tom automobilu prevozi. Ako je to dojavljeno policiji, pa čak i anonimno, to već upućuje da je netko iz nekog razloga namjestio cijeli slučaj.
Svakako treba planirati i pretrage stanova sumnjivih osoba. Idealno bi bilo da se ukradene stvari pronađu negdje i kod nekoga. Moguće je da se dogodi da u određenoj fazi istrage netko policiju nazove i kaže gdje su novac i zlato. Policija koja radi na slučaju krađe iz zgrade u Heinzelovoj mora biti u vezi s vlasnicima zlatarnica i osobama na otkupnim mjestima zlata i dati im upute kako da postupe u slučaju da im netko ponudi na prodaju određenu količinu zlata. Oni to trebaju odmah dojaviti policiji. Zato je ranije i rečeno da je odmah trebalo popisati novčanice, fotografirati ih i opisati, kao i zlato. Bio bi to dokaz da je to baš taj novac i to zlato. Važno je utvrditi i tko je sve od stranaka dolazio u zgradu policije taj dan. Iako je malo vjerojatna, nije nemoguća ni teorija da netko od stranaka ostane u zgradi, skrije se, ukrade, a zatim vanjskim stubama ili na neki drugi način napustiti zgradu.
Zaustavili uhićenje Millesa
Zašto sam spomenuo da bi u krađu u Heinzelovoj mogle biti umiješane i obavještajne službe? Ponajprije zbog dva slučaja iz kriminalističke prakse na kojima sam i sâm kao policajac radio. Jedan od najvećih hrvatskih provalnika Josip Mahovlić zvani Šakal sa Žumberka, rođen 1948. godine u Donjem Oštrcu kod Svete Gere, proveo je u zatvoru 25 godina, četiri mjeseca i tri dana. Provaljivao je u Zagrebu, Ljubljani, Njemačkoj, Francuskoj…
Provaljivanjem je pribavljao mnogo novca, nemilice ga je trošio, uglavnom na provode sa ženama, kretao se po poznatim lokalima i restoranima, družio s poznatim osobama i nemilice ih častio, kako bi ih bar malo vezao uza se. Imao je tridesetak odijela, svaki dan nosio je drugo i u njemu provaljivao. Kako bi zametao tragove policiji, imao je unajmljena dva stana u centru Zagreba u koje je povremeno dolazio, a stanovao je u hotelu Panorama. Zagrebačka policija dobro pamti 27. kolovoza 1987. godine. Dogodilo se tada nešto što su najmanje željeli. Dojavljeno im je da je provaljeno u kuću koju su danonoćno čuvali policajci jer je u njoj živio Josip Vrhovec, visoki funkcionar tadašnje Jugoslavije. Provalnik je ukrao 120.000 DEM i dosta zlata. Policija je bila na nogama.
Akcija je dobila naziv “Akcija Zvijezda”. Radilo se i radilo, hapsilo se i hapsilo, privodilo, poligrafski su mnogi testirani i nije išlo. Nije otkriveno tko je provalio. Dvadeset i dvije godine kasnije, kada je za provalu u Vrhovčevu kuću nastupila apsolutna zastara, Josip Mahovlić priznao mi je da je on provalio u kuću Josipa Vrhovca. Ispričao mi je da je u jednom zagrebačkom restoranu upoznao dva tipa. Po govoru, procijenio je da su Bosanci. Joža nije krio od njih da je provalnik. Iako su i oni njemu govorili da su i oni provalnici, i da su u Zagrebu radi provala, nakon nekoliko kontakata Joža je zaključio da bar jedan od njih radi u tadašnjoj Državnoj sigurnosti i vjerojatno su po nekom obavještajnom poslu došli iz Sarajeva.
Uostalom, jednog od njih je vidio da izlazi iz zgrade na Zrinjevcu 7, gdje je tada bilo sjedište službe. Nakon nekog vremena pozvali su ga da provale kod Josipa Vrhovca. Usred bijela dana ušli su u kuću, čak su prošli pokraj policajca koji ih je sigurno vidio jer su se pozdravili. Obili su ulazna vrata, pronašli novac, zlato i neke dokumente. Kada su se rastajali, njih dvojica su uzeli dokumente, a Joža je dobio novac i zlato. Zlato je bacio sa Savskog mosta u rijeku, a novac je iskoristio kako je to inače činio. Nikada se više nisu sreli. Joža je zapazio da je jedan od njih specijalnim uređajem obio bravu vrata, a drugi je isključio alarmni uređaj. Prema Mahovlićevoj priči, obavještajci su uzeli nekoliko dokumenata vezanih za Kosovo iz 1982. godine.
Drugi je slučaj krađe iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice (NSK).
Na Cvjetnom trgu 1980. godine pojavio se mladić koji je na omanjem stolu imao desetak knjiga koje je prodavao. Sve su to bile vrijedne knjige, tiskane prije nekoliko stoljeća. Prodavač je bio student Aleksandar Milles koji ih je našao čisteći zagrebačke tavane i tako zarađujući za život. Knjige su dobro išle. Zagrepčani su tražili još. Učlanio se Milles u NSK, ondje je podizao knjige pa prodavao i njih. Ni to mu nije bilo dovoljno pa je krenuo u krađu iz NSK. Imao je i pomagače – studenta i kuhara. Noću su lako ulazili u zgradu i trpali knjige u vreće. Posao se proširio na cijelu Hrvatsku, Srbiju i Austriju.
Na granici s Austrijom uhićen je austrijski državljanin s punim autom knjiga koje mu je Milles prodao. Tako se doznalo tko krade iz NSK. Počela je kriminalistička obrada. Kada je trebalo uhititi dvojicu studenata i kuhara, Centar službe državne sigurnosti iznenada je to stopirao. Milles i pomagači i dalje su krali i prodavali knjige. Milles se silno obogatio. A policajci nisu smjeli ništa poduzimati dok iz Centra SDS-a ne stigne zeleno svjetlo. Milles je otvorio bankovni račun u Austriji na koji je polagao novac od krađe.
Na kraju je stiglo odobrenje za uhićenje. Milles je osuđen na 15 godina zatvora, u kojem se hvalio da radi za izraelsku obavještajnu službu. U zatvorskoj bolnici počinio je samoubojstvo trovanjem tabletama. Mnogima, pa i policajcima, nisu jasne mnoge stvari. U prvome redu kako to da je tadašnja obavještajna služba imala upletene svoje prste u sve to i zašto je to tako bilo? Tko je sve od toga imao koristi i kakve? I nadalje, zašto naša država ne poduzima ništa da istraži račune koje je u Austriji otvarao Aleksandar Milles i dođe do tog novca koji pripada Hrvatskoj? Javnost bi zacijelo željela znati epilog tog slučaja koji je svojedobno digao policiju na noge, baš kao i sada krađa u Heinzelovoj u kojoj je počinitelj i dalje nepoznat.
>>Riječ je o sramoti, a presedan je da je smijenjen šef unutarnje kontrole
>>Svi vladajući odgovorni su za pljačku u policiji – od Oreškovića do Orepića
Slučaj Vrhovca i Millesa je zastrašujući. Ima li još nekoga tko nakon ovog teksta misli da su iz Heinzlove nestali samo zlato i novac... ? Nestali su očigledno važni, inkriminirajući dokumenti za pojedince iz bivše vlade, čiji kadar Orepić uporno nije htio smijeniti - sve dok krađa nije obavljena. Što reći nego: Strašno! I onda netko misli da je sva istina koja se zna o (ne)djelima bivšeg režima ona koja se može pročitati u knjigama koje je sam režim objavljivao ili koje su režimlije naknadno objavili, krivotvoreći istinu... I da su "teorije zavjere" samo puka naklapanja dokoličara sklonih panici... Stvarno svašta...