Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Narod ne zanimaju mržnja i osveta. Treba mu oprost kako bi mogao dalje živjeti

Priča o čovjeku koji nema od koga tražiti oprost, a trebao bi mu. Jer oprost ne znači pomirenje s neprijateljem, kako pogrešno misle Aleksandar Vulin i Miroslav Škoro
08. kolovoza 2020. u 13:06 5 komentara 2016 prikaza
Osijek: Zagreb: Zastave na pročeljima zgrada povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti
Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

Ljeti se sakrijem na jedan zadarski otočić i ne izlazim iz vrta uz more, ali, avaj, internet stiže i ovamo. Čitam kako se naši iznajmljivači žale na ruske goste: navikli su na loše odvodne cijevi u svojoj domovini pa izmetine ostavljaju u apartmanima zapakirane u vrećicama. Čine to iz obzirnosti, da ne začepe hrvatsku kanalizaciju, ali ta ljubazna gesta izaziva čuđenje domaćina.

O kulturalnim razlikama povezanima s obavljanjem nužde pisao je jednom slovenski filozof svjetska glasa Slavoj Žižek. Primijetio je da su francuske školjke glatke, pa se drek jednostavno isplahne, a da njemačke imaju malu policu kako bi se nakon nužde otpadni sadržaj još mogao malo proučiti. On je iz te sitne razlike izveo duboku psihoanalitičku razliku ta dva naroda: Nijemci su frojdovski analni tip, sklon urednosti i štednji, a i analizi i zabrinutosti, za razliku od bezbrižnih i hedonističkih Francuza.

Rusko pakiranje i čuvanje onoga čemu je prirodno istekao rok trajanja začudno je slično balzamiranju i izlaganju pokojnih partijskih vođa. Loše odvodne cijevi i kult ličnosti povezane su jer je kanalizacija nužna pretpostavka gradske kulture, pa zato i demokracije: kanalizacija ispire ljudski izmet, a izbori politički, i nema ništa čudno u tome da je zagrebačka kanalizacija beznadno disfunkcionalna. A ako netko misli da pretjerujem, neka se informira o najnovijem skandalu povezanim s obnovom Titova broda “Galeb” – lijepo zračno ime, i adekvatna bijela boja, prikrivali su sve ove godine toksični azbestni otpad koji sada Rijeka želi uvaliti Zadranima. U vrt uz more ne dopiru samo gluposti s interneta nego i pokoji posjetilac, pa je tako s vrećicom smokava naišao barba S, sudionik NOB-a u 93. godini života, odlična pamćenja. Ispričao mi je kako su na ovom otočiću Talijani u II. svjetskom ratu postavili malu postaju financa, mladića u lijepim uniformama i s kravatama.

Tamo su se uglavnom opuštali i učili mladež kraulu i ping-pongu. Ponekad bi izvršili kakav zločin, poput pljenidbe ili paljenja kuća, da pokažu da nešto rade pa da ne budu poslani na Istočnu frontu. Po padu Italije 1943. pobjegli su, ali je jedan bio uhićen na Lošinju i vraćen na ovaj otok, pred narodni sud. Svi su se mještani okupili, a nije bilo nikoga tko nije bio popaljen, ili deportiran u logor, ili kome netko nije bio ubijen. SKOJ-evci, kojima je barba S. pripadao, dobili su uputu od Partije da traže smrtnu kaznu za Talijana, pa su je i tražili. Međutim, ljudi su plebiscitarno izglasali da se nesretnika oslobodi i pošalje doma. I tamo bi zacijelo i stigao da ga putem do Dugog otoka, gdje je trebao čekati prijevoz za Italiju, jedan od naših nije ustrijelio – i Talijan se samo stropoštao u more. I sad jedan izvorni antifašist, žali za tim fašistom i osuđuje odmazdu svojeg antifašista.

Ali ovo nije priča o senilnosti, jer barba S. je lucidan, niti je to priča o revizionizmu, jer revizionist nije. To je priča o opraštanju, i o čovjeku koji nije bio sposoban oprostiti. Jer svi ti ratni zločini, sva ta sjećanja na masakre, sva te opetovanja okrutnosti, u sjećanjima i dokumentima, samo su otrovni talog koji se iz medija izlijeva u umove ljudi, i čeka da oživi u nekom novom ratu, ili barem tučnjavi, ili barem transparentu. Inženjeri koji buše Hrvatsku u potrazi za pitkom vodom, mogu vam posvjedočiti da nema nijedne bušotine da nije u dubini zagađena fekalijama. Još je žalosnije da su dubine srca i savjesti zagađene mržnjom, negiranjem jednih zločina i smišljanjem osvete za druge. Mržnju kanalizira, kako je to barba S. jednostavno pokazao u svojoj priči, uvijek politički vrh – on određuje na kome će se, kada i tko iživljavati. I uvijek će netko biti taj poslušni prst vlasti, koji će potegnuti kobni okidač i ubiti pobijeđenog neprijatelja. Međutim, narod je pokazao da ga mržnja i osveta ne zanimaju, jer im neće vratiti ubijene članove obitelji i spaljene kuće, nego da im treba oprost kako bi mogli dalje živjeti. Upravo je oprost taj čudesni filter koji mutne bujice gnjeva pretvara u kristalne vode radosti. 

 I dok barba S. odlazi iz našeg vrta, slutim da nije došao zbog smokava. Zna da pišem za novine pa se ponadao da bih mogao iskoristiti njegovu priču. Jer to je zapravo priča o čovjeku koji nema od koga tražiti oprost, a trebao bi mu. Jer oprost ne znači pomirenje s neprijateljem, kako krivo misle Aleksandar Vulin i Miroslav Škoro. Oprost nam treba da se pomirimo sa sobom.  

POLICIJA SVE SNIMILA
Kako se radilo u aferi Janaf: Kovačević je naručivao eskort dame, a Grgić strahovao da ga netko vidi
Gastro Zagreb
Jesen na našem stolu
Gastro sezona: Što nas dolaskom jeseni čeka na našim stolovima
  • stefj:

    Hm, nisam baš siguran u ovakav čin opraštanja. Da li velike sile i prave države praštaju? Naravno da ne, uzvrate puno jače da si druga strana dobro razmisli prije nego opet nešto napravi ... Tamo '45 Tito i ekipa su ... prikaži još!u uništili sve neistomišljenike, toliko da se Hrvatska niti dan danas nije oporavila od toga. I dalje imate ljude i stranke koje to opravdavaju, čak žele i ponoviti. To smo im oprostili, zapravo prešli preko toga, pa sada oni vode dobar dio medijskog , političkog i javnog prostora... To je kakti dobro? Što je dobro u tome da se sprječavaju istrage tih zločina, da se opstruiraju iskapanja, da se čak niti ne piše i o onom malom što se radi na tom području?... Isto tako, da li se politika Srbije i malo promijenila u zadnjih 100 godina? Naravno da nije, i dalje je to ekspanzionistička politika koja se uvelike oslanja na SPC i Srbe izvan Srbije u sprovođenju svojih ciljeva. I sad im mi to oprostimo. Opet, kao i svaki put do sada...

  • dosadno:

    Slagao se uvijek ili ne, ali jedan od rijetkih kolumnista ovdje, čije tekstove volim pročitati.

  • cincokapulicaf:

    Stavljanje u isti koš Vulina i Škoru je blasfemija. Odvratno, sram Vas bilo!