Naslovnica Premium Kolumne

Kula babilonska u Londonu 2018.

Pred Meirelesovom radijskom kulom babilonskom jasno se spoznaje i koji je jedni put spasa civilizacije – gašenje suvišnih kanala, čišćenje mentalnog ormara od nepotrebnih stvari, reduciranje na bitno...
27. srpnja 2018. u 08:59 30 komentara 10042 prikaza
Fasciniran kaotičnim žamorom “Babela 2001”, osjetio sam želju da ostanem sam u galeriji preko noći i da 800 radio prijemnika koji čine toranj pogasim
Foto: Nino Raspudić

U londonskoj galeriji Tate Modern, među ostalim čudesima, u zasebnoj mračnoj prostoriji nalazi se instalacija brazilskog umjetnika Cilda Meirelesa “Babel 2001”, impozantan toranj sastavljen od osam stotina radijskih prijemnika uključenih na različite stanice. U podnožju su, iz statičkih razloga, stari prijemnici iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, koji su veliki kao komadi namještaja, dok su prema vrhu naslagani sve manji i noviji.

Kadar čiste radosti, snimljen djelić sekunde nakon Rakitićeva pogotka, jedna je od najljepših slika u hrvatskoj sportskoj povijesti Nino Raspudić Zašto i u nogometu nije u šoldima (baš) sve?

Žamor koji Meirelesova radijska kula proizvodi je uvijek drugačiji, ne samo u svakom trenutku, kako teku različiti programi na stotinama stanica, već i u svakoj točki galerije, jer su vam, ovisno o tome gdje stojite, neke sastavnice tornja bliže pa ih bolje čujete, a neki dalji pa samo pridonose ukupnoj kakofoniji.
Iako je opći ton radijske kule babilonske kaotično zujanje mnoštva, poput roja pčela, ili žamora ljudi prije koncerta u posebno akustičnoj dvorani, ako se bolje fokusirate, možete nakratko izolirati i čuti samo jednu stanicu, no ona se vrlo brzo izgubiti u mnoštvu, kao što se na trenutak uočen pojedinačan val, pojavi i izgubi u uzburkanom moru.
U kratkom opisu rada Meirelesova rada na ulazu u prostoriju stoji kako on upućuje na ideju informacijske prezasićenosti i neuspjele komunikacije, no kao i svako veliko umjetničko djelo i “Babel 2001” govori puno više i dublje.


Prva pomisao pred fascinantnom instalacijom od osamsto radija je kako ona uprizoruje metaforu šume od koje se ne vidi potpuno obesmišljeno pojedinačno drvo.
 Današnjem djetetu je nemoguće dočarati koliko su nekada težine imali malobrojni kanali komunikacije i pojedinačni sadržaji, kako su se novine čitale od početka do kraja, ili kako su se uživljeno na radiju slušali prijenosi utakmica. Istina, to i sada ponekada činim dok vozim pa na autocesti imaginiram kišom natopljen teren, loše centrašuteve, prodore omalenih napadača neugodnih protivnika s Malte ili Azerbejdžana u drugim pretkolima europskih kupova ili prekratak šut za tri poena.
Sam Meireles autor “Babilona 2001” isticao je kako je “Rat svjetova”, radijska adaptacija Orsona Wellesa iz 1938., jedno od najvećih umjetničkih djela 20. stoljeća jer naizgled uklanja granice između umjetnosti i života, fikcije i stvarnosti.
U to vrijeme, prije televizije i sa svega nekoliko radijskih stanica, ljudi su se toliko uživjeli u Wellesovu radijsku dramu na CBS-u, da je u njoj opisani napad vanzemaljaca izazvao paniku neviđenih razmjera jer su brojni slušatelji povjerovali kako se doista događa invazija Marsovaca.
Danas je situacija suprotna.

Nepravda postoji i Živi zid je glasnom borbom protiv nje politički profitirao i za sebe trajno vezao dio očajnih birača Nino Raspudić Tko se boji Živog zida?

Ljudi su toliko zasićeni i anestezirani medijima, da bi u slučaju neke stvarne invazije trebalo puno vremena i truda da ih se uvjeri kako to nije fikcija već stvarnost.
Ranije, dok su komunikacijski kanali bili malobrojni, ljudi su na njih bili puno fokusiraniji i snažnije su ih doživljavali. Premda još spadam u mlađi dio populacije, sjećam se vremena kada smo imali samo dva televizijska kanala, a i oni nisu emitirali cijeli dan. Nevinom gledateljstvu i slušateljstvu u počecima novih medija sve je imalo težinu, ne zato što je bilo vrjednije, već zato što je bilo malobrojnije i teže dostupno. 
Puno truda je trebalo za nabaviti neke ploče i kasete, kasnije CD-ove. No imam dojam da se, možda upravo zato, glazba slušala više i intenzivnije. Danas, kad mi je sve dostupno, ne pamtim kad sam zadnji put odslušao čitav album. Isto vrijedi i za filmove, a da nije profesionalne deformacije, vjerojatno bi vrijedilo i za knjige.
Kad imaš sve lako i odmah dostupno, ne cijeniš i ne koristiš to dovoljno, pa se na koncu čini kako je neka vrsta ograničenje nužna da bi stvari dobile auru.
No vratimo se buci i zujanju Meirelesove kule babilonske. Sam autor, veliki Borgesov poštovatelj, referirajući se na “Babel 2001” govori o “kuli nerazumijevanja”. Kako od medijske šume vidjeti što je drvo istine? Previše medijskih kanala danonoćno dopire do nas. Rafalam daljinskim upravljačem, surfam svakodnevno po mnoštvu internetskih stranica i društvenih mreža, dobivam poruke preko barem tri mobilne aplikacije, radijske stanice prebacujem tipkom na volanu dok vozim, prelistam još i sve dostupne papirnate novine uz kavu, a svemu tome treba pridodati i “klasične” komunikacijske kanale i izvore informacija kao što su knjiga i razgovor sa živim čovjekom. Kako ostati priseban?

Nino Raspudić Zašto nismo mogli ostati suvereni?

Potrebno je imati dobar “pretraživač” da bi se u toj šumi orijentiralo i moglo razlučiti važno od nevažnog, istinito od prividnog. Taj pretraživač može dati samo odgoj i škola, otud se tolika politička i ideološka borba vodi oko školstva i obitelji. Poslije, kad te izbaci u medijsku šumu, moraš se snalaziti sam.
Meirelesovo djelo ima jasnu biblijsku referenciju, Babel je, naravno Babilon. U 11. poglavlju Knjige Postanka čitamo o obijesti udruženih ljudi koji počinju graditi kulu kojom žele dosegnuti nebo. Bog ih zbog te drskosti i oholosti i kažnjava tako što ruši kulu, a ljudima koji su do tada govorili jednim, pomiješa jezike. Nakon toga nisu se više mogli razumjeti i tako započinju međusobna nesloga i sukobi. Ljudi su se tada razišli i naselili različite krajeve svijeta.
Danas kao da se događa korak unatrag. London izgleda kao Babilon nakon božje kazne. Službeni podatak je da se u gradu govori preko tristo jezika. Tu bivšu englesku, a danas globalnu metropolu naseljavaju ljudi svih vjera, naroda i rasa, od desetero djece koja se sada rađaju u Londonu šest je afričkog i azijskog porijekla, ali ni te kontinente porijekla ne treba promatrati kao neke homogene blokove, već svi oni dolaze iz vrlo različitih konteksta i priča. Tu se muva i Ivica Todorić, a novinari koji ga povremeno ulove na ulici postave mu pitanja na hrvatskom, valjda tri stotine i prvom londonskom jeziku.
Kao da su kažnjeni jer su željeli previsoko, suvremeni Babilonci su već više od sto godina gurnuti pod zemlju. Toliki broj ljudi se na malom prostoru ne može funkcionalno kretati pa su morali pod zemlju. Ljudski mravinjaci su tako dobili krtičnjake podzemnih željeznica, u kojima njihovi stanovnici provedu priličan dio života.
O čemu maštaju, za čim žude u toj gužvi i kaosu podzemlja? Sudeći po reklamnim panoima londonskog “tubea”, sanjaju Vis. Grad je preplavljen plakatima novog filma “Mamma Mia 2” snimanog na našem otoku. Čudan je osjećaj, duboko u londonskom podzemlju, gledati golemu fotografiju hrvatskog mora, ispred kojeg stoje najveće filmske zvijezde koje će nevoljnicima koji žude za prostranstvom, suncem, osamom, otokom, svojim umijećem na dva sata omogućiti lijep san.


Nije slučajno da je u zapadnom imaginariju mit Arkadije neuništiv ili da se svako malo i u masovnoj kulturi eksploatira žudnja za otokom.
Ustvari, ljudi u megapolisima najviše žude za izolacijom, kao preduvjetom humanosti, jer, naizgled paradoksalno, da bismo mogli voljeti ljude, ne smije ih oko nas biti previše. No isto vrijedi i za intenzivnu mržnju.
Klasična komična situacije je kad dijete sa sela dođe prvi put u grad pa pozdravlja svakog čovjeka kojeg sretne. Radi se prirodnoj reakciji da pozdraviš brata čovjeka i svatko bi ga i pozdravio kad na planinskoj stazi, nakon što satima nije vidio drugo živo biće, sretne samotnog šetača. No u londonskoj podzemnoj, ili u našoj povremenoj prometnoj gužvi smo smetnja jedni drugima. Možda su antropološki optimisti u pravu i ljudi su po prirodi dobri, samo nisu dobro raspoređeni u prostoru.
Stojeći fasciniran pred kaotičnim žamorom “Babela 2001”, osjetio sam želju da ostanem sam u galeriji preko noći i da tih osamsto radio prijemnika koji čine toranj pogasim.

Nino Raspudić Kako je Hasanbegović spasio Pirandella

A ona da ih pomalo palim i čujem na miru, jednog po jednog. Od stogodišnjaka u podnožju, do malih jeftinih radija na vrhu.
Pred Meirelesovom radijskom kulom babilonskom jasno se spoznaje i koji je jedni put spasa civilizacije – gašenje suvišnih kanala, čišćenje mentalnog ormara od nepotrebnih stvari, reduciranje na bitno, benediktinsko povlačenje u osamu, koja ne mora nužno biti fizička, stvaranje alternativnih zajednica.
Od svih stvari koje čovjek danas može vidjeti u Londonu, najpoticajniji mi je bio taj rad brazilskog umjetnika. Ima u tome i ironije, jer kako bi Hrvat i toliki drugi ljudi sa svih krajeva svijeta mogli vidjeti nadahnjujući i prosvjetljujući Brazilčev rad o suvremenoj kuli babilonskoj da nije jedne od tih kula poput Londona i galerije Tate Modern, u kojoj je takav susret moguć?

VIP izdvaja za Vas

  • Pero Kraljić:

    Odlična kolumna. Istina, i ja sve više reduciram šumove i veselim se petku.

  • HDZSDP:

    Predobro opisano! Što se mene tiče 100% točno.

  • silvio38:

    Odličan članak. Nema se tu što dodati. Breme modernog društva je veliko i isto toliko zahtjevno.