Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

I ‘lijevi’ i ‘desni’ povjesničari složni: Hrvatskoj treba povijesni revizionizam

Uvaženim znanstvenicima postavili smo dva pitanja. Prvo, smatrate li da je revizionizam pozitivna ili negativna pojava u hrvatskoj historiografiji? I drugo, treba li hrvatska historiografija revidirati (iznova interpretirati) događaje i osobe iz suvremene hrvatske povijesti?
05. svibnja 2020. u 08:08 77 komentara 16601 prikaza
Ustaše
Pogledajte galeriju 1/8

Komemoracijom u Jasenovcu, na kojoj su predstavnici Srba, Židova, Roma, Saveza antifašističkih boraca i cijeli državni vrh zajednički odali počast žrtvama sramnoga ustaškoga logora, Hrvatska je iznova osudila strahote Pavelićeva režima i iznova poslala poruku o zločinačkom karakteru NDH. Civilizacijska je to gesta koju treba pozdraviti. Da ne bi bilo dvojbi, premijer Andrej Plenković tom je prigodom istaknuo kako njegova „Vlada nema nikakvog sluha za povijesni revizionizam“. Ne možemo biti posve sigurni, ali možemo pretpostaviti kako je time poručio da ne tolerira nikakvo preispitivanje zločinačkog karaktera jasenovačkog logora. Ako je mislio na to, treba podsjetiti da karakter toga logora jednako ocjenjuju svi relevantni hrvatski povjesničari.

Keks Pay OTKRIĆE Kako mi je 178,62 kn zakompliciralo život i zašto više neću preskakati reklame na Youtubeu?

No zadržimo se malo na sintagmi „povijesni revizionizam“. Otkad je ušla u naš politički diskurs, zajedno s pojmom „revizionist“, ta je sintagma redovito imala negativne konotacije. Tako je „revizionizam“ bio isto što i iskrivljavanje povijesnih spoznaja, a „revizionist“ onaj koji krivotvori povijest. Upravo takvom terminologijom služe se političari Stjepan Mesić, Ivo Josipović, antifašist Franjo Habulin i drugi, ali i neki povjesničari, poput Ive Goldsteina, koji te termine najčešće vežu uz NDH.

No posljednjih godina, otkako se u domaćim historiografskim krugovima razvila živa rasprava o reviziji u povijesnoj znanosti, pojam „revizionizam“ počeo je dobivati i neko drugo – pozitivno značenje. Odnosno struka već neko vrijeme upozorava da je revizija u povijesnoj znanosti ne samo legitiman nego i poželjan postupak. Tako smo u javnom diskursu dobili još jednu dvojbu: je li revizionizam pozitivan ili negativan?

Farmacia ljekarna Iz prvog lica Kako u vrijeme epidemije izgleda rad u ljekarnama? Nosimo vizire i maske, ali uvijek smo tu za naše pacijente koje svakodnevno savjetujemo

Da bismo otklonili moguću zbrku s tim pojmom, angažirali smo sedam znanstvenika, profesionalnih povjesničara. Našem pozivu odazvali su se: Mladen Ančić, Ivo Banac, Nikica Barić, Tvrtko Jakovina, Branimir Janković, Hrvoje Klasić i Davor Marijan. Ivo Goldstein poziv je odbio. Uvaženim znanstvenicima – koji pripadaju, uvjetno rečeno, i lijevom i desnom dijelu političkoga spektra – postavili smo dva pitanja. Prvo, smatrate li da je revizionizam pozitivna ili negativna pojava u hrvatskoj historiografiji? I drugo, treba li hrvatska historiografija revidirati (iznova interpretirati) događaje i osobe iz suvremene hrvatske povijesti? Osim što su zanimljivi, njihovi su odgovori i pomalo neočekivani te bi neke naše političare mogli iznenaditi, a možda i nagnati da ubuduće pripaze na (zlo)uporabu pojma „revizionizam“. Svih sedam povjesničara, naime, slaže se da Hrvatskoj povijesni revizionizam – treba! O svemu ostalome najbolje da pročitate sami.

IVO BANAC, Yale University

Revizionizam je besmislena riječ koja služi lošim povjesničarima

Mislim da je riječ revizionizam besmislena i da služi lošim (ljevičarskim?) povjesničarima i njihovim medijskim kortežima kao batina protiv slobodnog istraživanja raznih povijesnih fenomena 20. stoljeća. Kao što je poznato, termin je ušao u uporabu preko socijalističkog i komunističkog pokreta. Pravovjerni marksisti iz vremena Druge internacionale napadali su njemačkog socijalističkog prvaka Eduarda Bernsteina zbog njegovih pokušaja „revidiranja“ Marxova revolucionarnog učenja u prilog reformama, koje bi postupno, parlamentarnom borbom, poboljšale radnički životni standard bez nasilja i društvenih poremećaja. Na sličan način, tijekom sovjetsko-kineskog „velikog raskola“ korišteni su termini „jugoslavenski revizionizam“, „hruščovljevski revizionizam“, „kineski revizionizam“ itd. Po toj logici, postoji neki općeprihvaćeni idejno-politički standard od kojega se ne može odstupiti bez izazivanja anateme.

Ivo Banac | Autor : Marko Prpić/PIXSELL Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Naravno, takve dogmatske navade nemaju mjesta u slobodnoj i kritičkoj historiografiji. Ipak, zbog niza potreba (često političkih) tijekom 20. stoljeća pojavljivali su se povjesničari i povijesne škole koji su sami ili po mjeri svojih protivnika bili „revizionistički“. Primjerice, utjecajna „revizionistička škola“ tumačenja početaka hladnog rata (Gabriel Kolko, William Appleman Williams itd.) u SAD-u je 1960- ih nametnula korisnu debatu o američkoj ulozi u razvoju poratnog blokovskog sustava. Unatoč tomu, trenutačno korištenje termina „revizionizam“ pogoduje raznim nadrihistoričarima, bez akademskih vjerodajnica i bez uvjerljivih postignuća. To nisu „revizionisti“, nego loši povjesničari, a u mnogim slučajevima ljudi koji se igraju povjesničara. Meni ne bi palo na pamet savjetovati fizičara ili matematičara, ali ispada da među fizičarima i matematičarima ima lijep broj „povjesničara“.

Ne znam što bi hrvatska historiografija trebala raditi, ali znam da će povjesničari od imena i rezultata uvijek tražiti nova tumačenja svakog aspekta naše povijesti. Novi izvori, novi uvidi, komparativne spoznaje iz strane povijesne literature, bolje poznavanje šireg konteksta uvijek će mijenjati opću sliku. Ali, naglašavam, ovdje nije riječ o planskom radu. Pisanje povijesti individualan je posao, poput slikarstva. Vaša istraživanja, stil, duhovni horizont, empatija i mnoštvo drugih pojedinosti uvijek će dati individualan pečat svakom istraživanju. Samo zato što je netko prije trideset godina napisao monografiju o Starčeviću ne znači da je predmet završen i suvišan.

Moram priznati da su me ove medijske rasprave o povijesti prilično zamorile, posebno kad je riječ o mladim povjesničarima, koji bi bolje učinili da su više u arhivima, a manje u medijima. Uostalom, povjesničare treba čitati, a ne slušati.

NIKICA BARIĆ, Hrvatski institut za povijest

Povjesničari o nekom događaju mogu donijeti različite zaključke

Trebalo bi krenuti od toga da smo imali težak Drugi svjetski rat, a onda, nažalost, i rat 1990-ih. Mala smo zemlja, ali povijesti ratova i žrtava imamo za izvoz. Nakon 1945., za vrijeme komunističke Jugoslavije, nije se moglo, ili se dosta teško moglo raspravljati o nekim događajima iz toga rata. Broj žrtava logora Jasenovac tada se procjenjivao na pola milijuna ili više, o pitanju Bleiburga nije se moglo govoriti itd. Taj se sustav, ne samo kao prazna fraza nego kao ideal, temeljio na „bratstvu-jedinstvu“ i govorilo se da se nikada više ne smije dopustiti „bratoubilački rat“. Kad se sustav konačno urušio, došao je opet rat, u nekim aspektima i strašniji od prethodnoga. I imate Hrvatsku u ratu i u tranziciji prema demokratskoj zemlji. Dakle, imate brojne dvojbe o raznim stvarima iz svjetskog rata i komunizma, a na to se još nastavljaju sve traume 1990-ih. I nakon svih tih lomova, ratova i žrtava (a pri svemu tome neki pripadnici hrvatskog naroda, osim što su bili žrtve, bili su i počinitelji nasilja, nepravdi i zločina), teško je o tim događajima, zločinima, žrtvama naći pravu mjeru ili mjeru koja bi sve zadovoljila. Razumljivo, ako smo demokratsko, pluralno društvo, dobro je da ne mislimo svi jednako.

Nikica Baric | Autor : Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL 18.07.2019., Zagreb - Povjesnicar Nikica Baric iz Hrvatskog instituta za povijest, autor knjige "Split 1980-ih". Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

S druge strane, pogleda li se razina naše javne rasprave – od Jasenovca, preko Bleiburga do rata 1990-ih – ne vidim puno toga pozitivnog, vidim vrtnju u krug. Jedno govore jedni političari, drugo drugi, tu su povjesničari, komentatori, novinari, ljudi na društvenim mrežama, aktivisti, svatko drži svoju stranu… No jedno je govoriti o nekim događajima iz (nedavne) prošlosti, o čemu kao da svi nešto znaju, a nerijetko je sasvim druga stvar ono što bi bila historiografska obrada, u skladu s metodologijom povijesne znanosti. Svi govore da nam je potrebna „istina“, i ona nam jest potrebna, ali u povijesnoj znanosti dva korektna povjesničara mogu se baviti istom temom i o njoj donijeti drukčije zaključke. To ne znači da je jedan od njih u krivu, nego da neki događaj ili pojavu promatraju iz različitih perspektiva. U tom smislu povijest nije potpuno egzaktna znanost.

Nakon svega navedenog – iako volim povijest, bavim se njome i dosta o svemu spomenutom razmišljam – nisam dovoljno pametan da bih u dvije-tri rečenice mogao o svemu tome donijeti jako mudar zaključak. Tu su još i rasprave o „povijesnom revizionizmu“, odnosno revizionizmu u povijesti. Postoje određeni korektni obrasci metodologije historije. Primjerice, ne možete bez pouzdanih izvora izmisliti neki događaj, ne možete sustavno i namjerno prešućivati one povijesne izvore koji vam se „ne uklapaju“. Ali ako na temelju novih izvora ili neke nove interpretacije korektno donesete nešto novo što će reinterpretirati, revidirati postojeće spoznaje, to smatram nečim pozitivnim. 

TVRTKO JAKOVINA, Filozofski fakultet u Zagrebu

Nije problem revizija, nego relativizacija

Iskreno, ne vidim da se itko relevantan spori o pojmu revizionizma. Revizija je normalna pojava u svim znanostima, kao i životu, uostalom. Novine objavljuju krive informacije pa se korigiraju, susjede procijenite prestrogo pa se korigirate, liječnici jedno vrijeme smatraju da jaja nisu dobra za kolesterol, ali onda korigiraju stav. Tako i povjesničari pronalaze nove i nove arhivske dokumente i iste događaje nastoje tumačiti drukčije, preciznije. Prošlost, konačno, svakoj generaciji izgleda ponešto drukčije: s porastom ženskih pokreta „ženska povijest“ postala je sedamdesetih i osamdesetih popularna. Isto se dogodilo sa seksualnim manjinama nešto kasnije. Onda se u Hrvatskoj s našim ulaskom u EU otvaraju teme vezane uz europske integracije. Možemo i dalje: epidemiolozi će postati popularnija specijalizacija u medicinskoj struci zbog COVID-19, valjda više nego što su to bili još od vremena Andrije Štampara. Revizija je, dakle, normalna jer ona znači rast znanja.

Tvrtko Jakovina | Autor : Josip Regović/PIXSELL Foto: Josip Regović/PIXSELL

Mislim, međutim, da ćemo, kada se proroštaju arhivi u Moskvi, Berlinu ili Washingtonu, Beogradu i Ljubljani, znati nešto bolje što se događalo u vrijeme raspada SFRJ. Proces revizije je normalan i trajan. Ne mislim tu, svejedno, da je svako propitivanje pametno i znanstveno. Kakvo bismo izveli tumačenje hrvatske političke scene 2020. ako bismo ga, primjerice, tumačili iz izjave ministra vanjskih poslova RH Gordana Grlića Radmana koji kaže da je demokracija pitanje perspektive? Je li koncentracijski logor, ovisno o perspektivi, manje loš ako ga gledate s vanjske strane ograde? Je li neopisiva sreća Sjevernokorejaca stvar perspektive? Ne mislim da je to tako, kao što ne mislim da je laž, falsifikat, inzistiranje na dijelu slike, uz namjernu opstrukciju konteksta, dobra revizija. To je naprosto loša historiografija ili loša znanost.

„Problem“ s revizijom nastaje kada postoji želja da se logika posve iskrivi, da se zbog političkih uvjerenja inzistira na „poželjnoj“ slici stvarnosti, bilo prošle ili nečega što se odvija danas. Primjerice, tvrdnja da se kod Bleiburga nije dogodilo ništa i inzistiranje ili šutnja o tome jedan je takav primjer. Potom želja da se posve negira holokaust ili da se barem relativizira ono što se događalo u Jasenovcu, što podupiru utjecajni krugovi u Hrvatskoj, isto tako. Takav tip „revizionizma“ nema veze s logično shvaćenim pojmom „revizije“. Tu se ne radi o reviziji, već o relativizaciji onoga što se dogodilo, a zapravo je riječ o lošim povjesničarima, onima koji nikamo ne putuju, onima koji ništa ne vide i ne čitaju, onima koji su povjesničari i autoriteti za manji dio Hrvatske, ali ne i dalje od Sutle i Livna. Njihova revizija nije spoznaja, već nastojanje da se njihova ideologija danas učita na ono što je bilo nekada. Uvijek je toga bilo i uvijek će nestati s promjenom elita na vlasti.

BRANIMIR JANKOVIĆ, Filozofski fakultet u Zagrebu

Treba revidirati i gledanje na povijest isključivo iz nacionalne perspektive

Ako povijesni revizionizam shvaćamo onako kako ga pretežno razumiju u europskoj historiografiji, onda je on za mene negativna pojava. Spomenete li u Njemačkoj ili Francuskoj povijesni revizionizam i negacionizam, većini je poznato da se to prvenstveno odnosi na one koji umanjuju razmjere i odgovornost za holokaust ili ga negiraju. U našoj publicistici ima, nažalost, već jako mnogo knjiga i još više intervjua onih koji umanjuju ili negiraju svu povijesnu težinu NDH, a u javnosti onih koji opravdavaju njezin pozdrav „za dom spremni“, kao i u historiografiji povjesničara koji više osuđuju antifašistički od ustaškog pokreta. I zato oni povjesničari koji upozoravaju na povijesni revizionizam kao negativnu pojavu uvijek iznova dobivaju povoda da to čine. Drago mi je da je nedavno i povjesničar Vladimir Geiger (koji ne koristi termin povijesni revizionizam) također prokazao manipulativnost knjige i filma Romana Leljaka „Mit o Jasenovcu“, iz čega je još jednom jasno koliko se radi o dalekosežno štetnim pojavama. Iako dio povjesničara pojam povijesnog revizionizma proširuje i na neke druge postupke, o čemu ima suprotstavljenih mišljenja, kao i o samom pojmu, umanjivanje i negiranje holokausta istaknuo bih kao pojavu na koju treba najviše upozoravati.

Branimir Janković | Autor :

Revizija kao iznošenje novih tumačenja povijesnih događanja i osoba (u skladu s novim spoznajama i generacijskim senzibilitetima) uobičajen je postupak u historiografiji i samom društvu. Povijesne ličnosti kao što su Starčević i Strossmayer, Radić i Maček, Stepinac i Rittig, Tito i Tuđman, Andrić i Tesla, kao i zbivanja Drugog svjetskog rata i NDH, Jugoslavije i Domovinskog rata te hrvatsko-srpski i hrvatsko-bošnjački odnosi bit će „naše vječne teme“. Upravo zato što su vezane uz nacionalni identitet te ideološke i svjetonazorske pozicije. Razumljivo je da je bilo potrebno revidirati prevladavajuća tumačenja iz socijalističke Jugoslavije, no to ne znači da treba umanjivati razmjere zločina NDH ili da nije potrebno kritički govoriti o nekim pojavama iz 1990-ih. Kao što socijalistička Jugoslavija nije uzimala u obzir iskustvo poraženih i kažnjavanih, tako i samostalna Hrvatska ima u vidu samo hrvatska ratna stradanja (koja ne smije zaboraviti), ali ne i srpska i bošnjačka (koja mora početi pamtiti). No profesionalno bih najviše volio da se revidira naše gledanje na povijest isključivo iz nacionalne perspektive, u kojoj osobe i događaje ocjenjujemo prema kriteriju uklapaju li se u poželjno hrvatstvo ili ne uklapaju.

HRVOJE KLASIĆ, Filozofski fakultet u Zagrebu

Već se vidi tendencioznost u odnosu prema Domovinskom ratu

Povijesni revizionizam u svom izvornom značenju pretpostavlja reinterpretaciju događaja iz prošlosti. Ako se to provodi u skladu s pravilima struke, dakle objektivnom analizom novih ili postojećih izvora, uzimanjem u obzir novih istraživanja i relevantnih rezultata, a bez podilaženja (dnevno)političkim motivima i ciljevima, taj je proces ne samo poželjan nego i nužan u povijesnoj znanosti. Revizionizam je posebno važan u društvima koja su živjela u političkim sistemima koji nisu dopuštali slobodno i objektivno proučavanje i podučavanje povijesti. U tom kontekstu nema spora da je hrvatska historiografija do 1990. bila ideologizirana, tendenciozna i selektivna, tj. da su se neki događaji i ličnosti glorificirali, a neki demonizirali, da su se neki događaji prešućivali, a neki (pre) naglašavali. Konkretno, sigurno je trebalo i dodatno istražiti i reinterpretirati događaje iz Drugoga svjetskog rata, uključujući angažman Katoličke crkve i zločine koje su počinile partizanske jedinice, zatim odnos komunističkih vlasti prema neistomišljenicima tijekom socijalističke Jugoslavije, uključujući osnivanje Golog otoka, djelovanje tajnih službi, ali i tzv. neprijateljske emigracije.

Hrvoje Klasić | Autor : Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Međutim, revizionizam ima i svoje naličje kad se pretvori u negacionizam ili kad se sudovi o određenim događajima i ličnostima počnu donositi selektivnom analizom izvora, na temelju neprovjerenih informacija, ili kad je cijeli proces politički ili ideološki motiviran. Od 1990., nažalost, svjedoci smo i takvog pristupa. Bez dubinski provedenih istraživanja, čvrstih argumenata i konkretnih dokaza sve vezano uz jugoslavenski socijalistički period proglašava se društveno štetnim i antihrvatski orijentiranim, a s druge strane sama činjenica da je do 1990. nešto kritizirano postaje opravdanje za dobivanje pozitivnog ili barem neutralnog predznaka. Za ovo potonje mogao bih navesti primjere odnosa prema NDH i nekim istaknutim ličnostima ustaškog režima poput Mile Budaka ili Jure Francetića, „dileme“ o pozdravu „za dom spremni“ te karakteru i broju žrtava logora Jasenovac, pozitivan odnos prema hrvatskim emigrantima koje je progonila jugoslavenska tajna služba, ali koji su se služili terorističkim metodama i njegovali ustašku tradiciju. Posebno bih naglasio problem ideološke i vjerske ostrašćenosti, isključivosti i neobjektivnosti brojnih povjesničara kad je u pitanju valorizacija Alojzija Stepinca kao povijesne ličnosti, tj. inzistiranje na kategorijama „svetac“ ili „zločinac“.

Bojim se da će se kao najbolji primjer opstanka selektivnosti, tendencioznosti i ideologiziranosti, a time i povijesnog revizionizma u procesu suočavanja s prošlošću pokazati odnos prema Domovinskom ratu i prvom desetljeću hrvatske neovisnosti. Slično modelu i pristupu koji je funkcionirao do 1990., već sada možemo pratiti dihotomiju u prikazivanju pobjednika i poraženih, različit odnos prema „našim“ i „njihovim“ žrtvama i zločincima, stvaranje kulta ličnosti Franje Tuđmana, kao i opravdavanje negativnosti i često kriminalnih radnji u društvu domoljubljem i nasljeđem prošlosti. 

DAVOR MARIJAN, Hrvatski institut za povijest

To vam je ‘pristojniji’ način da neistomišljenika nazovete ustašom

„Povijesni revizionizam“ politički je pojam. Počeo se koristiti u Njemačkoj zbog relativiziranja holokausta, a poslije su ga neki krugovi počeli širiti poput metastaze. Znanost je revizionistička, njezino je prirodno stanje stalno istraživanje, propitivanje; u protivnom nije znanost, nego dogma i ideologija. Pojam „povijesni revizionizam“ je oksimoron čijom se uporabom nepotrebno komplicira historiografija. I ne samo ona. Problem treba nazvati njegovim imenom. Ako netko, primjerice, negira holokaust, tada to tako treba i nazvati, a ne naklapati o povijesnom revizionizmu. Uporaba tog pojma je nastojanje da se neke teme trajno „zatvore“ za raspravu. Umjesto suprotstavljanja argumenata, neistomišljenika se etiketira prozivanjem za „povijesni revizionizam“. I to je jedna od definicija „revizionista“ u znanosti kod nas: to je osoba koja ne dijeli mišljenje i prečesto predrasude onih koji prozivaju za „povijesni revizionizam“. Danas vam to dođe kao „pristojniji“ način da se nekog nazove ustašom. Reviziji i revizionizmu u znanosti ne može se prilaziti s pitanjem pozitivnog ili negativnog. Riječ je o stalnom istraživačkom radu koji se ne može shvaćati isključivo kao postupak odbacivanja, već o istraživanju koje će neke rezultate potvrditi i dodatno argumentirati, a neke reinterpretirati.

Davor Marijan | Autor : Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL

Revizija u znanosti može biti samo ponovni pregled i ništa više. Pojmove „revizija“ i „revizionizam“ (povijesni ili historijski) svjesno koriste trgovci maglom, kojih nema mnogo, no vrlo su glasni i dobro povezani. Postoje i oni koji su pojam prihvatili bez kritičkog promišljanja, ne vodeći računa o tome da je riječ o besmislici koja se nameće kao krupno političko i svjetonazorsko pitanje. Da zaključim, „revizionizam“ je reinterpretacija koja se nekima ne sviđa i koju ne prihvaćaju, ali je ne znaju, ne žele ili ne mogu argumentirano osporiti.

Do 1918. imali smo skromnu historiografiju, a potom do 1990. političke sustave koji nisu bili uzor demokracije i poštovanja ljudskih sloboda. U drugoj Jugoslaviji historijska je znanost imala razvijen sustav institucija, no bila je i pod posebnim povećalom Partije. Partija je imala i posebnu komisiju za historiju KPJSKJ, a to je praktično značilo da je nadležna za sve političke, društvene i druge pojave koje su egzistirale paralelno s tom Partijom. Nismo obavili kritičku inventuru prethodnih razdoblja, a iz komunističkog totalitarizma naslijedili smo pojmovnik koji je vrlo malo promijenjen i koji je neprimjeren društvu koje se smatra demokratskim. Iz toga je pojmovnika i „revizionizam“, koji je do 1990. bio politički pojam marksističke ljevice. To je još jedan od razloga zašto taj pojam treba izbjegavati.

 

Trebaju nam ozbiljna istraživanja suvremene povijesti, a takva ne mogu promijeniti, primjerice, karakter ustaške države Hrvatske (da je spomenem jer se revizionizam uglavnom veže uz odnos prema njoj), koja je bila dio Hitlerova novog poretka i to je trajno i negativno pozicionira. No to ne znači da se njome ne treba baviti i držati kao „pijan plota“ rezultata do 1990. Imam dojam i da mnogima nije jasno što za istraživanje NDH znači smanjivanje broja stradalih u Jasenovcu za gotovo deset puta. Trebamo li kritički istraživati drugu Jugoslaviju ili bespogovorno prihvaćati floskule o komunističkom društvu u kojem su svi bili zaposleni, dobivali besplatne stanove i slično, kao da prije nje nije bilo ni kamena na kamenu. Ne pozivam na glorificiranje ili negiranje pod svaku cijenu, već na istraživački rad i pisanje argumentiranih radova. 

MLADEN ANČIĆ, Filozofski fakultet u Zadru

Revizija ostaje temeljno obilježje rada povjesničara

Rasprava o tomu što je „povijesni revizionizam“ nastala je iz činjenice da se tu raspravlja o nečemu što nije jasno definirano u samoj raspravi. Naime, revizija je, u smislu stalnoga preispitivanja postojećih spoznaja o prošlosti, temeljni način rada u povijesnoj znanosti i s time se slaže golema većina onih koji se bave istraživanjem prošlosti. Bez toga, da uzmem one najpoznatije ili najočitije primjere, ne bi bilo spoznaje o tomu što je Konstantinova darovnica, odnosno i danas bismo suvremene nacije promatrali kao bezvremenske i nepromjenjive društvene kategorije, kako se to radilo u starijoj historiografiji.

Problem nastaje, kako to opširno objašnjava Aviezer Tucker, koji ovdje može biti pozvan kao dobar „svjedok“, kada se posao pisanja o prošlosti svede na iskazivanje „osobnih političkih, društvenih i drugih vrijednosti, interesa i pripadnosti“ onih koji to rade. To onda više nije preispitivanje postojećih spoznaja, već upravo ono što se i u svijetu smatra „povijesnim revizionizmom“, odnosno interpretiranje prošlosti isključivo, a to znači bez obzira na činjenice, sukladno vlastitim vrijednostima, interesima i pripadnosti. Kao najjasniji primjer toga uzima se uobičajeno postupak negiranja holokausta, pa susljedno i pokušaji da se reinterpretira narav nacizma i fašizma. To je ono značenje „povijesnoga revizionizma“ koje nosi negativan naboj.

Mladen Ančić | Autor : Sanjin Strukic/PIXSELL, Ilustracija Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL, Ilustracija

Pri tomu, kad se prijeđe na govor o stanju stvari u Hrvatskoj, treba istaknuti dvije važne stvari; s jedne strane ovdje pojam „revizionizma“ nedvojbeno nosi konotacije boljševičke tradicije u kojoj se time opisuje dovođenje pod upitnik utvrđene i neprijeporne istine (autentičnoga i ispravnog, Lenjinova tumačenja Marxove misli); s druge strane treba istaknuti da među hrvatskim profesionalnim, akademskim povjesničarima slučajevi „povijesnoga revizionizma“ u negativnome smislu predstavljaju užasnu rijetkost i onih pojedinaca kod kojih se to može uočiti ima manje nego što je prstiju na jednoj ruci.

Pa ipak, u prostoru javnoga govora stalno se obnavlja optužba za navodni „filoustaški uklon“ dijela profesionalnih hrvatskih povjesničara te stoga treba pokušati detektirati otkuda to dolazi. Tu treba krenuti od naslijeđenih „slika u glavama“ koje je proizvela socijalistička Jugoslavija, među kojima se posebice jasnoćom i važnošću izdvaja ona misaona shema, izgrađena na premisi zločina što ih je počinio režim NDH, prema kojoj je svaka ideja hrvatske državne posebnosti i samostalnosti pupčanom vrpcom povezana uz zločine s nacionalnim predznakom. U onoj najekstremnijoj verziji ta je misaona shema rezultirala postavkom prema kojoj je Hrvatima „urođena genocidnost“, a koja i danas na raznim stranama, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje, ima određen broj pristaša.

 

Na drugoj razini u optužbama za „povijesni revizionizam“ nije teško raspoznati jedan specifičan diskurzivni trik, kojim se svaki govor o zločinima što ih je počinio komunistički režim, poglavito u prvoj fazi svoga postojanja, izjednačava s ranije naznačenim „filoustaškim uklonom“. Taj trik počiva na jednostavnoj logičkoj shemi prema kojoj, ako govorite negativno o socijalističkoj Jugoslaviji na bilo koji način, samim time ste „ustaša“. Time se zapravo nastoji onemogućiti rasprava upravo o onim „slikama u glavi“ što su ih za sobom ostavili socijalizam i Jugoslavija i o tome koliko one onemogućuju punu tranziciju u demokratsko društvo, ali i o stvarnoj odgovornosti pojedinaca koji su počinili zločine u ime „bolje (komunističke) budućnosti“. Koliko je taj, nazvat ću ga „iluzionistički diskurzivni trik“ daleko od stvarnosti, lako se može uvjeriti svatko tko si dade truda pronaći tekstove Vladimira Geigera, povjesničara koji je status i renome stekao istražujući takva „klizava“ pitanja kakva su broj žrtava Drugoga svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji i sudbina njemačke nacionalne manjine nakon komunističke pobjede. Tim je tekstovima on reagirao na neodgovorne, pa i opasne istupe i izjave „istraživača/ povjesničara-amatera“ Romana Leljaka, ali i na povjesničarske uratke barem formalno obrazovanoga Ive Goldsteina.

Nakon svega ovoga čini se lako odgovoriti na pitanje – revizija u smislu stalnoga preispitivanja postojećih spoznaja o prošlosti ostat će temeljno obilježje rada profesionalnoga povjesničara, bez obzira na to radi li se o Višeslavovoj krstionici i problemima „seobe Hrvata“ ili pak o raspadu Jugoslavije i tranziciji posttotalitarnoga društva. No pisanje o prošlosti samo kako bi se iskazale vlastite vrijednosti, interesi i pripadnost i nadalje će nailaziti na opći otpor profesionalnih hrvatskih povjesničara iz razloga koji je otkrio već spominjani A. Tucker. Riječ je o tomu da je u društvu kakvo je i ono u današnjoj Hrvatskoj zajednica profesionalnih povjesničara toliko svjetonazorski heterogena da je u njoj nemoguće dobiti širu podršku za takav pothvat. Drugim riječima rečeno, onaj tko to pokušava naići će na zid neodobravanja kod većine i samo gomilati negativan (simbolički) kapital. To, međutim, u našim okolnostima još uvijek ne znači da će taj negativni simbolički kapital utjecati na društveni status i javnu, u prvome redu medijsku percepciju pojedinca jer je naša javna arena daleko šira od uskoga prostora profesionalne akademske historiografije. U toj širokoj javnoj areni iskazivanje osobnih vrijednosti, interesa i pripadnosti, u mjeri u kojoj je usklađeno s onim s čime se poistovjećuju oni koji raspolažu polugama moći, često je, a nekad i obilato, popraćeno materijalnim i simboličkim nagradama.

U središtu grada održan je mimohod Besmrtni partizanski odred | Autor : Borna Filić/PIXSELL Foto: Borna Filić/PIXSELL

Hrvatski povjesničari ne samo „da trebaju“, već su logikom sve jasnije pune profesionalizacije i akademske autonomije prisiljeni stalno preispitivati i „iznova interpretirati“ prošlost, pa onda i onu nedavnu, koju inače istražuju. No ono što mi se čini posebice važnim odnosi se koliko na reinterpretacije toliko i na otvaranje pitanja koja su dosad, iz ovih ili onih razloga, ostala zapostavljena, a koja se poglavito odnose na vrijeme postojanja Jugoslavije. Primjerice, krajnje je vrijeme ponovno otvoriti pitanje postanka i načina održavanja Jugoslavije, i to na onim pravcima koje je svojedobno otvorio Ivo Banac svojom knjigom o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji. Posve novi put za interpretaciju na tome istom pravcu otvorila je ne tako davno australska povjesničarka hrvatskoga podrijetla Vesna Drapac (Drapač), koja je odgovore na pitanja o postanku, održavanju i obnovi Jugoslavije tražila u domeni međunarodnih odnosa. Bančevi i njezini rezultati bacaju posve novo svjetlo na stare „bajke i bajanja“ o Jugoslaviji i volji njezinih „naroda i narodnosti“ za ujedinjenje. U tome kontekstu svakako vrijedi upozoriti da knjiga Vesne Drapac nikad nije prevedena na hrvatski, što dobiva na značenju uzme li se u obzir diskurs o Jugoslaviji kakav vlada u širokoj društvenoj areni današnje Hrvatske.

 

S time u vezi svakako će se morati otvoriti pitanje o tomu koliko nasljeđe sedamdesetogodišnjega života u Jugoslaviji utječe i na stanje i odnose u današnjoj Hrvatskoj. Ovdje u prvome redu mislim na one dugotrajne procese oblikovanja društvenih odnosa, primjerice na odnos političke sfere i drugih segmenata života neke zajednice. Mnoge stvari u današnjoj Hrvatskoj ne mogu se objasniti drugačije nego snagom društvene inercije odnosno nasljeđem Jugoslavije, u kojoj je participacija u političkoj vlasti uvijek nosila materijalnu nagradu u obliku brzoga bogaćenja (tako stečena bogatstva su se, međutim, zbog različitih razloga teško prenosila transgeneracijski). To je pak obrazac koji je u Jugoslaviju unijela Srbija, a koji je, istražujući povijest Srbije 19. stoljeća, odavno uočio i opisao srpski povjesničar Vasa Čubrilović. Isti je taj obrazac obnovljen i u socijalističkoj Jugoslaviji, kako je to u jednoj izvrsnoj studiji još 1990. pokazao Vladimir Goati, a potvrdili i drugi autori svojim studijama napisanim u godinama pred propast Jugoslavije. Bez (re) interpretacije takvih procesa ni reinterpretacija uloge pojedinaca nema, bar se meni tako čini, puno smisla, jer će se inače pretvoriti u puko iznošenje ili, još preciznije, javno licitiranje vlastitim vrijednostima, interesima i pripadnošću.

Zabava u zagrebačkom hotelu
'revolucija zabave'
Šire se snimke partyja u zagrebačkom hotelu, organizatori tvrde da ne krše propisane mjere
Solana Nin
SINERGIJA PRIRODE
Jeste li već otkrili kraljicu među solima?
  • Csi.Zagreb:

    Postoji samo istina kojoj trebamo težiti.Lijevima to nikako ne odgovara.

  • Avatar Osvetnik Ernesta Fulira
    Osvetnik Ernesta Fulira:

    Hrvatskoj ne treba revizionizam nego konacni dovrsetak 2. svj. rata jer isti na ovim prostorima nikad nije dovrsen. Da bi se to dogodilo mora se prvo iznijeti istina o dogadjajima nakon svibnja 1945. Onda se mora javno i institucionalno osuditi ... prikaži još! zlocinacko djelovanje partizana i komunista i na kraju SDP se kao njihov nasljednik mora svega toga javno i statutarno odreci. Onda mozemo dalje.

  • AnteizmalogZGa:

    Da treba napraviti reviziju prošlosti. Ali nepristrano!!!!! A da tome nije tako, pokazuje i ovaj članak. Zašto nije stavljena koja fotografija s križnoga puta, ili bar zazidana vrata rudnika ako vam je mrsko pokazati kosti djece i pletenice iza tog ... prikaži još! zida?....Dakle ništa od revizije događaja oko drugog sv. rata. Tu "historiju" su napisali po svome prethodnici Socijal Demokratske Partije, A nastavljaju ju gurati razni Stazići ...Beljaci....Marasi...Milanovići....Ajdukovići.....i....