Potresno je čuti svjedočanstva onih koji su preživjeli ovo jasenovačko mjesto užasa, kojima je glas dao predsjednik Rivlin. Dugujemo sjećanje svakom pojedincu stradalom u holokaustu.
Prethodnim je rečenicama hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović počela svoj govor u Spomen-području Jasenovac. Tako se izravno nadovezala na govor koji je prije nje pod jasenovačkim Kamenim cvijetom Bogdana Bogdanovića održao njezin gost, predsjednik Države Izrael Reuven Rivlin.
Međutim, hrvatska je javnost, osim nekoliko kratkih i probranih ulomaka koji su se mogli čuti i pročitati u medijskim izvještajima, ostala uskraćena za sadržaj govora izraelskog predsjednika, pa time i za ta svjedočanstva preživjelih “kojima je glas dao predsjednik Rivlin”. A on je to učinio na samom početku govora, ovim rečenicama:
“U kolovozu 1941., prije točno 77 godina, Miriam Biba Avizier (rođena Steiner) bila je poslana ovamo, u koncentracijski logor smrti Jasenovac, “Auschwitz Balkana”, gdje je ubijena većina hrvatskih Židova. Imala je pet i pol godina, još nije bila krenula ni u školu. U vlaku su je odvojili od oca, a onda su je otrgli i od majke. Četiri noći i tri dana Miriam je putovala vlakom u Jasenovac, sama u vagonu punom djece – sve Židova.”
U sljedećim rečenicama govora predsjednik Rivlin citirao je sjećanja Miriam Avizier-Steiner o različito odjevenoj djeci, po čemu su vidjelo da su neka, još u pidžamicama, usred noći izbačena iz svojih krevetića, a druga pokupljena s ulica ili čak iz škola. Za Miriam Avizier-Steiner ta četiri dana odvojenosti od roditelja u jednom od vlakova, na kakve i danas podsjećaju sablasni vagoni na pruzi unutar Spomen-područja Jasenovac, bila su njezin holokaust. Ona je imala sreću i preživjela, kao i njezini roditelji, koji su spas našli u partizanima, koji su se također našli u jasenovačkom govoru hrvatske predsjednice, u ovim rečenicama:
“Naglašavam kako su se tom režimu suprotstavili mnogi Hrvati, poginuvši za slobodu i ljudskost, svrstavši našu domovinu na ispravnu stranu povijesti. Suprotstavili su mu se i mnogi hrvatski pravednici među narodima, koji su bili simbolom svjetla i hrabrosti u tami rata i zločina. Na njihovoj hrabrosti iznimno smo im zahvalni.”
Ljudi koji su poginuli za slobodu i ljudskost. To je doista rijetko lijep opis palih boraca u antifašističkoj borbi, na kojoj je, kao i na Domovinskom ratu, utemeljena suvremena Republika Hrvatska – kako je već u sljedećim rečenicama istaknula predsjednica Grabar-Kitarović. S obzirom na česta okolišanja i zastranjivanja, poput mucanja o “starom hrvatskom pozdravu”, začudni su ovakvi povremeni trenuci misaone i verbalne jasnoće za koju je hrvatska predsjednica očito sposobna. Kada hoće. Ili mora. Mogli bismo, naravno, povesti posebnu raspravu o njezinoj potrebi, u čemu nije usamljena, da bez iznimke uvijek, pa i u Jasenovcu, kada osuđuju nacizam i fašizam, osudi i komunizam. Da, zločine su činili i jedni i drugi. Ali, zar se upravo iz ovoga govora predsjednice Grabar-Kitarović jasno ne vidi zašto se, u konačnici, ne može i ne smije stavljati apsolutni znak jednakosti između samog po sebi zločinačkog režima i oslobodilačkog pokreta koji je okaljan zločinima te nepravednim i nedemokratskim režimom za čije je stvaranje zloupotrijebljen? Zar se to može uopće reći eksplicitnije nego što je učinila predsjednica Grabar-Kitarović izrekavši, da ponovimo tu lijepu rečenicu: “Naglašavam kako su se tom režimu suprotstavili mnogi Hrvati, poginuvši za slobodu i ljudskost, svrstavši našu domovinu na ispravnu stranu povijesti”.
Šteta je što predsjednica svoj govor nije objavila i na svojem službenom profilu na Facebooku, društvenoj mreži preko koje je prate stotine tisuća ljudi, diveći joj se i nazivajući je često kraljicom. Bojim se, a vjerojatno se toga boji i sama predsjednica, da bi se, objavivši takve riječi na Facebooku, ipak morala suočiti i s onom vrstom reakcija koje proizlaze iz revizionističkih, isključivo nacionalističkih i nerijetko filoustaških sentimenata za koje inače rezolutno tvrdi da među Hrvatima ne postoje.
A upravo o tome govorio je izraelski predsjednik rekavši: “Bio sam prisutan u Knessetu kad su predsjednici Hrvatske prošlih godina govorili i prepoznavali svoju moralnu i nacionalnu odgovornost. Tražili su oprost i zavjetovali se da će nastaviti borbu protiv zmije koja se još uvijek nalazi duboko ukorijenjena. Mi smo se tada divili njihovim riječima i mi cijenimo i očekujemo vidjeti napore koje će Republika Hrvatska učiniti kako bi osigurala da te tamne stranice povijesti nikada ne budu zaboravljene”.
I zato hrvatska predsjednica na svojoj službenoj stranici nije objavila i govor izraelskoga gosta, jer je još tamo od svojih obilazaka šatora u Savskoj podržavala uvjerenje da je njezin prethodnik Josipović upravo riječima o “ustaškoj guji” u Knessetu oklevetao i izdao Hrvatsku.
Predsjednica je svoj govor završila s dvije hebrejske riječi: “Tikkún Olám”. Kako mi je objasnio rabin Lucian Moše Prelević, to je izraz iz Talmuda koji doslovno znači “popravljanje svijeta”. Njime se označava svaki čin usmjeren prema općem dobru i tome da svijet bude bolji, bez obzira tko ga činio. Premda u tom kontekstu lingvistički nezgrapno, predsjednica Grabar-Kitarović izrekla je te riječi očito u dobroj namjeri, možda misleći i da izgovara poziv “popravimo svijet”.
Odmah ispod izvještaja o predsjedničkom pohodu u Jasenovac, jedan je desničarski portal objavio vijest u kojoj se nagađa kako Španjolska razmišlja da se riješi grobova i leševa Ante Pavelića i Vjekoslava Maksa Luburića. Iz čitateljskih komentara se vidi da ima i ljudi koji misle da bi dostojan pokop tih “velikih boraca za hrvatsku neovisnost” u Hrvatskoj bio način da se popravi svijet. I zato je prikladno pitati se: jesu li i takvima namijenjene riječi iz Jasenovca, ili njezino opredjeljenje za “ispravnu stranu povijesti” traje samo toliko koliko i posjet izraelskog predsjednika?
>> Komemoracija u Jasenovcu
Zašto se u Jasenovcu na te nekakve godišnjice skupi svega tisuću, dvije ljudi, a od 99% okupljenih tamo, nitko njima blizak zapravo u Jasenovcu nije stradao? Da je tamo bilo masovnih egzekucija, pa okupilo bi se najmanje 20,000 ljudi, kao što se u Bleiburgu okupi svake godine najmanje toliko jer se potomci i rodbina prisjećaju nestalih i stradalih na križnom putu. Oko Jasenovca se prodaje jugo-ljevičarska mitomanija. Pa nije Tito bez veze zaobilazio Jasenovac, odnosno nije nikada bio na tim godišnjicama u Jasenovcu jer mu se vjerojatno nije slušala propagada koju su on i njegova zlotvorska klika prodali svojim jugo-ljevičarskim ovcama.