Večeras u 21 sat u kinu Europa Vlaho Bogišić će na Festivalu svjetske književnosti razotkrivati srpskog pisca Filipa Davida, autora koji je za roman „Kuća sećanja i zaborava" objavljen i u Hrvatskoj ove godine dobio NIN-ovu, ali i nagradu „Meša Selimović" u Tuzli. Najnoviji roman u Srbiji je prodan u golemoj nakladi.
– To donosi NIN-ova nagrada. Ja sam, primajući tu nagradu, rekao da je odlična za knjigu, ali nije dobra za pisca zbog brojnih obveza koje mu nameće. Kada se u Srbiji proda dvije tisuće primjeraka knjige, to je bestseler. Knjiga koja dobije NIN-ovu nagradu tiska se u 40.000 primjeraka, a polovica naklade u mom slučaju je prodana. Ljudi žele imati tu knjigu bez obzira pročitali je ili ne.
Koliko ste autobiografskih elemenata uvrstili u ovaj roman?
Možda sam napravio grešku govoreći javno da je ovo moja najosobnija knjiga. Pa su me pitali zašto, a onda sam odgovarao da smo mi preživjeli holokaust zahvaljujući tome što smo se krili u jednom selu čiji nas seljani nisu otkrili. Otuda potječe jedan od osnovnih razloga zbog kojega sam je pisao. Pokušao sam u dijalogu sa samim sobom ispitati odakle zlo koje ljudi mogu nanijeti jedni drugima. Čak sam imao namjeru dati knjizi podnaslov „Knjiga o zlu", no shvatio sam da bi to bilo pretenciozno. Nisam ja znanstvenik ni psihijatar. A i nema puno literature o zlu. Svi se pozivaju na Bibliju i prvi grijeh, ali to nije to što me zanima. Više me zanima ideološko i političko zlo. No, pisac treba pisati priče, a ne baviti se poslom povjesničara, političara, znanstvenika. Mislio sam i na to da se o holokaustu u Srbiji zna jako malo, a u Srbiji je stradalo gotovo 90 posto srpskih Židova prije odluke o konačnom rješenju, dakle početkom 1942. Tada je već bilo završeno sa židovskim pitanjem u Srbiji. Zašto se o tome gotovo ništa ne zna. U Beogradu je bilo pet logora od kojih su dva bila užasna. U Topovskim šupama je 1941. stradalo 5000 Židova muškaraca, a na Sajmištu uglavnom 7000 žena i djece.
Postoje li spomen-obilježja na mjestima tih logora?
Postoji neko mutavo spomen-obilježje, ploča koja je zarasla u travu. Apsolutno nitko ne zna što je tu bilo. Htio sam da otkrijemo istinu, ali i tu sam ostao na pola puta. I to trebaju raditi povjesničari, a ne pisci. Ali prikupio sam priče. Osnovni je problem bio kako ono što je dokumentarno pretvoriti u fikciju, a kako onome što je čista fikcija dati izgled dokumentarnog. S obzorom na to da tu ima više priča koje se prepleću, a osnovne su priče o četiri prijatelja iz sadašnjeg vremena koji razgovaraju o mladosti i djetinjstvu, bilo je pitanje kako sve to uklopiti. Iznenadila me empatija čitatelja prema mojem romanu.
A netko bi rekao da je holokaust potrošena tema?
Pa sve su teme potrošene. Stvar je u tome da nađete svoj pristup. Moj osnovni žanr je fantastika. Moji se prethodni romani temelje na njoj premda i ovdje ima fantastike.
Postoji onaj stroj za zaborav iz New Yorka?
To je hommage Kišu i njegovoj "Enciklopediji mrtvih". U knjizi sam dao hommage prijateljima Mirku Kovaču, Danilu Kišu, Đorđu Leboviću. Osjećao sam da moram napisati nešto takvo jer je u srpskoj književnosti Kiš djelomično pisao o holokaustu, Aleksandar Tišma ima jedan roman i David Albahari ima nešto, ali nije mi bilo dovoljno. Dolaze nove generacije. Šokirao sam se kada susrećem klince koji ne znaju tko su Staljin, Tito, Churchill...
Koliko revizija povijesti u Srbiji, a ona postoji i kod nas, utječe na vaše pisanje?
Utječe ponajprije na mene. Izaziva ogorčenje. Naša povijest ima puno rupa i prešućenih stvari. Ja sam zato da se sve ispriča. Ali to pretjerivanje s promjenom totalne pozicije nešto je neshvatljivo. I to mi je bio jedan od povoda za pisanje ovog romana. Bio sam jedan od onih koji je bio žestoko protiv rehabilitacije Draže Mihailovića. No nije tu kraj. Već je podnesen službeni zahtjev za rehabilitaciju Milana Nedića, koji je za njemačke okupacije bio predsjednik srpske vlade i kolaboracionist. Postoje dokumenti u kojima Nedić izričito traži rješenje židovskog pitanja. Obitelj je pokrenula i zahtjev za rehabilitaciju Ljotića, koji je bio čisti fašist. Povjesničari pripadaju ideologijama, a ne pripadaju znanosti. I tako se stvara konfuzija prema vrijednostima.
Je li je zlo svemoćno?
Jest svemoćno, ali ne pobjeđuje do kraja. Postoje pravednici u židovskoj mitologiji, a vjerujem i u kršćanskoj. To su obični ljudi koji u izvanredno teškim situacijama pokažu da su spremni žrtvovati sebe da bi spasili drugoga.
Gdje ste toliko naučili o kabali, koju često spominjete?
Kada mi je izašla prva knjiga priča "Bunar u tajnoj šumi", Branimir Donat napisao je da je mladi pisac pod velikim utjecajem kabale i oniričke literature. A ja tada nisam imao pojma ni što je kabala ni onirička literatura. Pošto sam tada već bio na televiziji, u Londonu sam kupovao BBC-jeve drame i po knjižarama nakupovao literaturu o kabali. Preko kabale sam došao do hasidizma, pokreta koji je imao divnu literaturu na jidišu. Singer je zasnovao svoju literaturu na hasidskoj literaturi. To mi je bila inspiracija, ponajprije u dramaturgiji pisanja romana. I ovaj mi je roman sastavljen od prožimanja priča, a takve su mi i priče. U jednoj imam i pet priča.
Vaša je priča u antologiji Večernjakove kratke priče?
Bila mi je velika čast kada sam dobio poziv sa sudjelujem u tom natječaju. Poziv je značio da vas priznaju za pisca. Tomislav Sabljak je to odlično vodio. Jako je cijenio Mirka Kovača, koji je dobio i Večernjakovu nagradu za priču. I Kiš je slao priče na taj natječaj.
>> Literarna krema Hrvatske i svijeta na festivalu Frakture
>> 'Čitava epoha prošla je kroz njegov život i kroz njegova djela'
Tocno o tome se suti,suti se o konc.logorima Sajmiste i Banjica u kojoj je ubijeno vise zidova nego u Jasenovcu.To govorim na osnovu istrazivanja i pisanih tragova..Srbija je bila prva drzava u Europi JUDENFREI.(oslobodena od zidova)Taj dogadaj obavijestili su brzojavom osobno Hitlera..Tu svoju sramotu danas Srbija presucuju kao i hrvatski novinari ovu istinu ZASTO?? a samo se po nama pljuva?' ZASTO''