Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Bitka za hrvatski jezik – kalvarija duga stoljeće i pol dobiva novi zaplet

Polemika hrvatskih i srpskih jezikoslovaca kome pripada štokavština traje od vremena ilirizma pa sve do danas
04. travnja 2017. u 07:15 0 komentara 3788 prikaza
27.06.2012., Bec, Austrija - Radoslav Katicic, hrvatski povjesnicar, jezikoslovac i kulturolog. Photo: Drago Palavra/PALAVRA PRESS/PIXSELL
Foto: Drago Palavra/PALAVRA PRESS/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Zamislite stol i na njemu odložen tekst famozne Deklaracije o zajedničkom jeziku Hrvata, Bošnjaka, Srba i Crnogoraca, ukupno dva lista A4 formata, a pokraj njega četiri knjige Povijesti hrvatskoga jezika, ukupno 2624 stranice velikoga, enciklopedijskog formata. Deklaracija lakonski ujednačava hrvatski s bošnjačkim, srpskim i crnogorskim jezikom, a Povijest čini suprotno – dokazuje da je hrvatski jezik jedinstven. Deklaraciju je potpisalo više od 200 intelektualaca, a Povijest napisalo samo nekoliko desetaka lingvista, doduše vrhunskih. Tko je, da se poslužimo mangupskim grafitom, džabe krečio: autorica Deklaracije lingvistica Snježana Kordić ili glavni urednik Povijesti hrvatskoga jezika Ante Bičanić? Jasno, pitanje je besmisleno, kao što je besmislena i inicijativa o zajedničkom hrvatskom, bošnjačkom, srpskom i crnogorskom jeziku. Uostalom, ta nas ideja vraća u 19. stoljeće, baš u vrijeme kojim se bavi 4. knjiga Povijesti hrvatskoga jezika. O kakvom je projektu riječ?

– Započeli smo ga 2008. s namjerom da se sustavno i kvalitetno opiše povijesni razvitak hrvatskoga jezika, i to opisom povijesnih, političkih i kulturnih prilika koje su utjecale na njegov razvoj, ali i analizom i opisom jezičnih obilježja (slovopisa, pravopisa, glasova, oblika, rečenica i stila hrvatskoga jezika) – kaže Bičanić, pokretač i glavni urednik edicije Povijest hrvatskoga jezika, kapitalnog djela koje izdaje Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti Croatica.

– U proteklih osam godina objavljene su četiri knjige: prva o hrvatskome jeziku u srednjem vijeku, druga o 16. stoljeću, treća o 17. i 18. stoljeću, a u četvrtoj knjizi obrađena je povijest hrvatskoga jezika u 19. stoljeću. Peta knjiga, koja obrađuje 20. stoljeće, iz tiska bi trebala izići potkraj 2017. godine.

Nesporazumi sa Srbima

Posebna je vrijednost ovoga izdavačkog projekta to što se prvi put u proteklih 150 godina hrvatskoga jezikoslovlja sustavno obrađuje povijesni razvoj hrvatskoga jezika od srednjeg vijeka pa do 21. stoljeća, i to na temelju istraživanja i znanstvenoga rada najboljih hrvatskih jezikoslovaca sa sveučilišta u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Zadru, Splitu i Puli te akademika.

Za potrebe ovoga članka zadržat ćemo se na 4. knjizi i 19. stoljeću jer se hrvatski tada suočio s germanizacijom, mađarizacijom i srbizacijom, ali i s pokušajima stvaranja zajedničkog jezika Hrvata i Srba, što je ovih dana aktualizirala spomenuta Deklaracija o zajedničkom jeziku. U tome je stoljeću i ishodište svih hrvatskih i srpskih nesporazuma.

U 16 poglavlja 20 jezikoslovaca obradilo je brojne aspekte hrvatskoga jezika. Akademik Radoslav Katičić pozabavio se razdobljem od narodnoga preporoda do kraja 19. stoljeća i pritom srušio neke čvrsto ukorijenjene šablonske predodžbe. Jedna je od njih učenje da je austrijski apsolutizam bio germanizatorski i da je sustavno i dosljedno ponjemčivao. To je istina, piše Katičić, ali nije sva istina. Apsolutistička vlast živo se brinula da svoj puk opismeni i školuje na njegovu jeziku. U pučkim školama njegovala je sve jezike carskih podanika. A u školama za Hrvate primjenjivala je stečevine naobrazbe što je ponikla iz ilirskog pokreta. Vlada je išla toliko daleko da je sve zakone objavljivala na jezicima svojih naroda. Izdavala je radi toga i službene novine na svim tim jezicima pa joj je bilo stalo da se u svima njima izgrađuje pravno i upravno nazivlje.

Marko Alerić Marko Alerić: 'Deklaracija je novi pokušaj buđenja ideje jugoslavenstva' Ivana Simić Bodrožić DEKLARACIJA 'Ne stvaramo jugoslavenski jezik ni jezičnu anarhiju' Milorad Pupovac i Kolinda Grabar-Kitarović 'NIJE SJEME RAZDORA' Pupovac otkrio zašto nije potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku

Tako je već 1849. sam ministar Alexander Bach potaknuo rad na utvrđivanju upravnoga i pravnoga nazivlja na slavenskim jezicima Habsburške Monarhije. Ministarstvo pravosuđa okupilo je radi toga kvalificirane osobe iz svih naroda. Za Hrvate su u tom poslu sudjelovali Ivan Mažuranić i Dimitrije Demetar. Vlada je htjela odrediti samo jedno nazivlje za Hrvate i Srbe, ali Srbi nisu pristali na to jer se nisu htjeli odreći svojega crkvenoslavenskoga i ruskoga nazivlja. Tako se izjalovio prvi pokušaj državne vlasti da utvrdi isti jezik za Hrvate i Srbe (poslije 1867., kad je država uređena dualistički, iste je interese imala i budimpeštanska politika). No veliki je pothvat donio ploda: 1853. objavljena je pravno-politička terminologija za slavenske jezike u Austriji Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen Oesterreichs. Time je prvi put utvrđena i popisana pravna i politička terminologija za hrvatski standardni jezik. To je važan trenutak u njegovu razvoju koji se mora zahvaliti austrijskoj apsolutističkoj vladi.

Ne bi li se lakše oduprli germanizaciji, ilirci su s velikim žarom nastojali provesti ideju o ujedinjenju južnih Slavena. Na tome je tragu 28. ožujka 1850. potpisan Bečki književni dogovor, koji je ostvaren s tezom da su južni Slaveni jedan narod kojemu je potreban i jedan zajednički književni jezik s dvama pismima – latinicom i ćirilicom. Potpisali su ga književnici i jezikoslovci iz Hrvatske (petorica), Srbije (dvojica) i Slovenije (jedan): Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrija Demeter, Ivan Mažuranić, Vuk Stefanović Karadžić, Vinko Pacel, Franc Miklošič, Stefan Pejaković i Đuro Daničić. Osnova mu je bio ijekavski štokavski govor, no unatoč zaključcima, nije funkcionirao. (Jedan od razloga zasigurno je to što su Srbi južnoslavensku ideju shvaćali drukčije od Hrvata: njima je ona služila u prvom redu za politiku širenja Srbije. U Garašaninovu Načertaniju iz 1844. najviši je cilj ujedinjenje svih Srba u jednu državu. Kao odgovor na srpsku nacionalnu ideju, u Hrvatskoj je Ante Starčević uobličio ideju samostalne Hrvatske zasnovanu na hrvatskom državnom pravu, pravaštvu.)

Polemike između hrvatskih i srpskih jezikoslovaca o tome kome pripada štokavština, koju su za osnovicu standardnog jezika uzela oba naroda, traju od vremena ilirizma sve do danas. O tome u 4. knjizi Povijesti hrvatskoga jezika piše lingvist Ivo Pranjković. Jezični rat počeo je člankom Vuka Karadžića objavljenim 1849. pod naslovom “Srbi svi i svuda”, a u kojem se tvrdi da je štokavština samo srpska. Hrvatska bi bila samo čakavština, a Hrvati samo čakavci (za kajkavštinu su Karadžić i mnogi drugi slavisti onoga vremena smatrali da pripada slovenskom jeziku). Stavovi slični Vukovim ponavljaju se i 1852. u “Serbskom dnevniku” iz Novog Sada, koji tvrdi da Hrvati ne pišu hrvatskim, nego srpskim jezikom. Oštro je iste godine odgovorio Ante Starčević u “Narodnim novinama”, koji uzvraća istom mjerom i dovodi u pitanje postojanje srpskog jezika: “I zbilja koji je to jezik srbski? Je li možda onaj, koji se nalazi u nekoliko stara kirilska rukopisa?” A poslije reagira na napis u “Beogradskim novinama” tvrdnjom da srpski narod ni sam ne zna kako se zove, jer se govori i Srb i Srbin, i Srbljin i Srbalj, pa i Srbijanac i Srbljanin. Na Starčevićeve je članke 1853. u “Serbskom letopisu” oštro reagirao Jovan Subotić, koji piše da narodi koji imaju jedan jezik jesu isti narodi te da je to istina kao dvaput dva četiri. Iz toga slijedi da “dalmatinski Hrvati, koi edan ezyk sa Srbl’ima imaju, esu edan narod sa Srbl’ima... To est: dalmatinski Hrvati nisu upravo Hrvati nego su Srbl’i”. Taj svoj stav Subotić konkretizira tvrdnjom da su i Gundulić, i Katančić, i Relković, i svi ostali dubrovački i dalmatinski pisci “katolički Srbl’i”. Po toj logici, piše Subotić, Srbin je i Ante Starčević.

Jedna od posljedica tako zaoštrenih polemika bila je odluka Matice hrvatske 1853. da se ilirsko ime svugdje zamijeni hrvatskim.

Polemičke strasti smirivao je Bogoslav Šulek, pohrvaćeni Slovak, najugledniji hrvatski leksikograf 19. stoljeća. U listu “Neven” objavio je 1856. članak “Srbi i Hrvati”, a pošao je od toga da su Hrvati, posebno “provincijalni Hrvati” (kajkavci), učinili vrlo velike žrtve za jezik i njegovo ime.

Vuk dao povoda svađi

Predložili su kao zajedničko najprije ilirsko ime, zatim slovinsko, slovjensko i jugoslavensko, ali se tim imenima Srbi nisu služili pa su nastojanja Hrvata u tom području ostala jalova. Iz takvih, kaže Šulek, “širokogrudnih” hrvatskih težnja kod Srba se mogla pojaviti pretpostavka da Hrvati ne štuju svoje ime pa da zato predlažu druga imena. Pretpostavlja da je to glavni razlog što su “od ovo nekoliko godina srpski pisci ime srpsko počeli potezati i na Hrvate kekavce, pače i na sve ostale Slovence”. Međutim, uvjeren je da Hrvati svoje ime nikako neće zamijeniti imenom srpskim. Prema tome, ako ni Srbi ni Hrvati ne žele promijeniti svoje ime, neka ga bar drugome ne nameću. Hrvati, za razliku od Srba, takvo što i ne čine. Jedina je iznimka Ante Starčević, koji je zbog toga bio “od samoga hrvatskog općinstva kuđen”. To se ne može reći za Srbe. Štoviše, u tome “prednjači inače velezaslužni g. Vuk Karadžić, koji je svojim člankom ‘Srbi svi i svuda’... toj raspri najviše povoda dao”. U nastavku Šulek navodi kako je većina dalmatinskih pisaca svoj jezik nazivala hrvatskim, pa se čak i u knjigama pisanim bosanskom ćirilicom jezik naziva hrvatskim ili slovinskim, a nema nijedne knjige pisane glagoljicom ili latinicom u kojoj bi autor svoj jezik nazvao srpskim. To, uostalom, hrvatski pisci nisu ni mogli činiti kad su do najnovijega vremena Srbi pisali smjesom crkvenoga, ruskoga i srpskog jezika, dok je štokavski “sve do ovoga vijeka samo kod Hrvata cvatio”. Istina je, doduše, da Slavonci svoj jezik ne nazivaju hrvatskim, nego slavonskim ili šokačkim, ali to čine zato da bi ga razlikovali od kajkavskoga. Da se stanovnici Slavonije nazivaju Slavoncima, Dalmacije Dalmatincima, Dubrovnika Dubrovčanima, može se pripisati činjenici da su to politička, a ne narodna imena. Iz toga se, međutim, nikako ne može i ne smije izvoditi zaključak da im ne pripada ime Hrvat. Po Šulekovu bi mišljenju doduše bilo dobro da se Hrvati i Srbi zovu jednim imenom, ali različitost u imenu “ne bi smjela biti smetnja da se ljube i štuju kad su jedan narod”. Vjeruje u to da Srbi rasprostranjivanjem svoga imena žele postići veće jedinstvo svih južnih Slavena, ali se narodno ime ne može nametnuti, pa zato neka uz ime srpsko živi i ime hrvatsko.

Karadžić je na taj Šulekov članak uzvratio tek pet godina poslije, i to člankom pod istim naslovom “Srbi i Hrvati”, objavljenim 1861. U njemu uglavnom ostaje pri svojim tezama pa zaključuje: “Hrvati po pravdi mogu se zvati: 1. svi Čakavci, 2. Kekevci u Kraljevini Hrvatskoj koji su se na to ime već privikli. Srbi po pravdi mogu se zvati svi Štokavci makar koje vjere bili i makar gdje stanovali.” Na kraju članka ipak nudi kompromis: “Ako Hrvatski rodoljupci ne pristaju na ovu na razumu osnovanu diobu, onda se za sad u ovome ništa drugo ne može učiniti nego da se podijelimo po zakonu ili vjeri: ko je god zakona Grčkoga ili istočnoga onaj se makar gdje stanovao neće odreći Srpskoga imena, a od onijeh koji su zakona Rimskoga neka kaže da je Hrvat koji god hoće.”

Stoljeće i pol poslije Hrvati su još uvijek Hrvati, očuvali su svoj jezik i identitet, ostvarili su svoju samostalnu državu, ali da bi došli do toga cilja, morali su proći pravu kalvariju. Tegoban put prošao je i njihov književni jezik: nakon standardizacije po načelima tzv. škole hrvatskih vukovaca potkraj 19. stoljeća, u 20. stoljeću čekala ga je ekavizacija i ćirilizacija, prisilno spajanje sa srpskim jezikom u Kraljevini Jugoslaviji, a potom, nakon Novosadskog dogovora, i u drugoj Jugoslaviji, pa buntovna Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika te, napokon, slobodan razvoj u samostalnoj Hrvatskoj. Taman kad se opustio, stigla je nova inicijativa o zajedničkom jeziku.

>> Ministrica Obuljen Koržinek: Deklaracija o zajedničkom jeziku politička je inicijativa

>> Donosi se Deklaracija o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca

A1
BRZINA JE VRLINA
3 razloga zašto je 5G tehnologija bitna za budućnost gaminga
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.