Mjesec dana nakon Titove smrti, savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim će se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije. Izlaz je trebala pronaći savezna komisija koja je 1981. do 1983. pripremala dugoročni program ekonomske stabilizacije.
Baveći se budućim razvojem, DPES je otkrio i uzroke gospodarskoga stanja u kojem se Jugoslavija našla na početku osamdesetih: Sagledavanje opasnosti od takvog ekstenzivnog razvoja i njegovih ograničenih mogućnosti moglo je biti odlagano sve dok nisu presušili predimenzionirani izvori potrošnje i dok korištenje inozemnih zajmova nije dostiglo i premašilo naše mogućnosti. Početkom 1980. Jugoslavija je postala član MMF-a, a 1981. je dobila najveći kredit ikad dan od te organizacije.
Neki, poput stručnjaka srbijanskog ekonomskog magazina Biznis i financije, smatraju kako postoji konkretan trenutak u povijesti kada se dogodio konačan slom.
Tijekom dvije godine (1980. do 1982.) ondašnja Narodna banka Jugoslavije i ovlaštene banke razvile su metode obnavljanja stranog zaduženja – kratkoročnim kreditima financiranje dospjelih otplata po dugoročnim kreditima. To je bio objektivno rizičan mehanizam kojem je mogao naškoditi i mali poremećaj. On se dogodio u ožujku 1982. godine – otplata po jednom većem kreditu od konzorcija stranih banaka bila je manja za neki jednocifreni postotak, ali to je bilo dovoljno da na prenapetom financijskom tržištu izazove ulazak SFRJ u dužničku krizu. Svjetski financijski faktori do tada su već imali dovoljno iskustva s dužnicima u kašnjenju širom svijeta.
Poslije priprema u preostalom dijelu 1982. godine, tijekom 1983. godine na djelu je bila ’’petonoga životinja’’ (Five legged animal) – Svjetska banka, MMF, Banka za međunarodna plaćanja, Pariški klub i Londonski klub, čijim su aranžmanima reprogramirani postojeći dugovi ili odobreni novi namjenski krediti za podršku proizvodnje za izvoz. Bez obzira na to što je strani dug postao uredan, SFRJ je kao dužnik na međunarodnom novčarskom tržištu doživjela znatan pad ugleda i nova zaduženja izvan navedenih aranžmana bila su opterećena višim troškovima.
Vlada je vodila politiku stabilizacije i smanjenja vanjskog duga, koja se u praksi sastojala od teških mjera štednje – tzv. šok tretmana. Uvoz je ograničavan stvarajući nestašice potrošnih dobara, koje se pamte kao uvođenje ograničenja goriva (40 litara po vozilu mjesečno – bonovi), ograničenje korištenja automobila do šest dana u tjednu na osnovu zadnjeg broja na registracijskoj pločici (par-nepar sustav), teška ograničenja na uvoz robe i plaćanje depozita po izlasku iz zemlje. Bilo je nestašice kave, čokolade (koju je zamijenila šećerna tabla) i deterdženta za pranje.
Tijekom nekoliko suhih ljeta, Vlada, nesposobna za uvoz električne energije, bila je prisiljena uvesti restrikcije. Zatim, 1983. i 1984. Jugoslavija je nastavila s pregovorima o kreditiranju sa 600 zapadnih banaka kao i s MMF-om. MMF je zahtijevao od Vlade Jugoslavije da nametne smanjenje plaća nerentabilnim poslovima, da ukine kontrolu cijena, da povisi kamatne stope i da devalvira dinar za 25%. Veće banke bile su potpomognute stranim kreditima i dana im je uloga da zatvaraju manje nesolventne banke koje su davale zajmove neprofitabilnim poslovima. To je bio pokušaj da se nosi s većim strukturalnim problemima jugoslavenske ekonomije – njezine financijske institucije bile su potpuno povezane s industrijom tako da su mnoga poduzeća, posebno ona s politički moćnim gazdama, mogla sama štampati novac osiguravajući si bezgranične kredite.
Od Jugoslavije se očekivalo da izvede istočnoeuropsku varijantu "anti-inflacijskih" mjera provedenih u SAD-u i zapadnoj Europi. Vratimo se opet Stipi Šuvaru i njegovu govoru u sarajevskom Domu omladine 1989.
– Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja. […] Dakako, tu je onda i veliki vanjski dug. Kao što znate, uspjeli smo reprogramirati značajan dio naših dugova. Mnogo veći problem od njihovog vraćanja je taj što Jugoslavija nema što izvoziti na svjetsko tržište a da bi pri tom zarađivala, a ne gubila. […] Nismo još ''likvidirali'' višak agrarne radne snage klasičnog tipa, a pristigle su nove generacije koje su dobro obrazovane i neće da idu u rutinske i teške poslove po svaku cijenu, posebno za ono za što su se obrazovale – rekao je u tom govoru Šuvar.
One kobne 2008. kada počinje tekuća svjetska kriza i jaz se između prihoda i rashoda u hrvatskom proračunu sve više produbljuje, što je trend koji traje i danas s kratkim izuzetkom 2011. godine. BDP je u padu 32 mjeseca zaredom pa smo praktično jedina zemlja članica EU koja je i dalje u recesiji. Na kraju prvog tromjesečja bruto inozemni dug Hrvatske dosegnuo je 46,4 milijarde eura, odnosno 108,1% BDP-a. Peti mjesec zaredom zabilježena je pozitivna godišnja stopa rasta (3,3%) nakon što je kontinuirano sedamnaest mjeseci, od lipnja 2012. do listopada 2013. bruto inozemni dug bilježio pad vrijednosti na godišnjoj razini. U relativnim pokazateljima zaduženosti omjer bruto inozemnog duga i BDP-a porastao je na najvišu razinu ikad, što je osim rasta obveza prema inozemnim vjerovnicima, posljedica i pada gospodarske aktivnosti odnosno nominalnog smanjenja BDP-a.
Prema sada više ne tako stidljivo u medijima objavljivanim proračunima, Hrvatska 2016. više neće biti u stanju otplaćivati svoj dug ako se nešto ubrzo ne promijeni. Naš poznati ekonomist Željko Lovrinčević u nedavnom je intervjuu izjavio ovo: – Postat će vidljivo da je javni dug Hrvatske veći od 80 posto BDP-a. Očekujem da će Europska komisija izvršiti pritisak da se nakon Hrvatskih autocesta i Hrvatskih cesta u javni dug uključi i dug HBOR-a i ZET-a. U tom slučaju dug raste na 85 posto BDP-a. To je Hrvatska stvarnost: dug od 85 posto BDP-a, vanjski dug od 105% BDP-a i potencijalni rast od jedva 1,5 posto, rekao je.
– Uvjete nećemo ostvariti pa će nam se onda dati novi ciljevi koje moramo ispuniti. A činjenica je da stojimo na mjestu, pa će nam deficit opet biti na razinama od pet do šest posto BDP-a. To potvrđuju i podaci za šest mjeseci u kojem je PDV podbacio 1,5 milijardi kuna, a plan je bio višak od milijarde. Već samo na toj stavci nedostaje 2,5 milijardi kuna. Dugove akumuliramo, dok se ne dogodi rast kamatnih stopa na tržištima, a to će se dogoditi već sljedeće godine, rekao je Lovrinčević nedavno za Večernji. Čini se da je reprogram javnog duga rješenje koje se neminovno nameće. Hoće li nas tada zateći sudbina prosječnog jugoslavenskog građanina iz doba stabilizacije Milke Planinc? Hoćemo li gledati argentinski scenarij? Ako do tehničkog bankrota i dođe, neke stvari zasigurno nećemo proživljavati ili neki od nas neće ih ponovo proživljavati. Hrvatska je sada dio jedinstvenog tržišta Europske Unije. Samim time većina mjera Milke Planinc nije primjenjiva.
Neke od najvećih kompanija, poput Ine, pod stranom su upravom. Redukcija struje ili različitih nestašica također sigurno neće biti zbog činjenice da smo naprosto tržište. Problem će biti drukčije prirode – tko će imati novca da uopće nešto kupi. Ostali su scenariji iz doba prije 30 godina jako mogući ako ne i izvjesni. Kako vrijeme prolazi tako se povećava mogućnost devalvacije kune i reprograma duga uz obaveznu asistenciju EU i MMF-a. U pravnom smislu, Hrvatska ne može bankrotirati jer su svi financijski problemi pod kapom Bruxellesa.
No, govorimo li o pomoći Hrvatskoj, bilo bi to prvi put da EU to čini za neku članicu koja se nalazi izvan eurozone. Dvije pojave karakteristične za zemlju u bankrotu još ne vidimo. Nema ozbiljnih i širokih socijalnih nemira, čemu je vjerojatno uzrok i izostanak dugo očekivanih reformi, nepopularnih poteza koji bi tako nešto možda izazvali. Građani novac još ne povlače iz banaka ili barem nema takvih signala.
Hrvati u njima drže oko 20 milijardi eura, devizne rezerve HNB-a su 12 milijardi eura. Ono što Jugoslavija nije imala u takvom broju, kako je to slučaj kod Hrvatske, jesu milijunaši. Ljudi s bogatstvom većim od 30 milijuna dolara Hrvatska ima čak 280. Vrijeme se može kupiti daljnjom prodajom imovine, kao što je to još jedan paket dionica Ine ili HEP te dodatnim poreznim opterećivanjem građana, što bi bio najavljeni porez na nekretnine. Ukratko, a takav je stav izrekla i sama Angela Merkel u nekoliko navrata, dok se što ima prodati i oporezovati, u reprogram se neće ići. Ono što nas može utješiti jest činjenica da je Grčki dug prešao i 120 posto BDP-a, ali bankrot nije proglašen. Međutim, u svojem vlasništvu Grčka još ima tek nekoliko otočića.
>>Bankrot Jugoslavije: 1. dio Ekonomski krah 1982. koji nikad službeno nije bio objavljen
Uglavnom, dok su Ameri šopali dolarima Titu i njegvu tvorevinu, do tad je i postojala. Kad se trebala počet brinut sama za sebe, na vidjelo je isplivala njena "socijalistička snaga"....a tek bratstvo i jedinstvo s početka 90-ih....al to ni tema.