Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

14 pouka koje Hrvatska mora naučiti od Dubrovačke Republike

Budući da je Dubrovnik od sredine 11. stoljeća u tijesnoj vezi s Hrvatskim Kraljevstvom i njegovim sljednicama, a od tog doba se u izvorima jasno potvrđuje i hrvatska etnička pripadnost Dubrovčana, samostalna i neovisna Hrvatska trebala bi biti baštinica svih dobrih iskustava i praksi Dubrovačke Republike – od vođenja politike do odnosa prema kulturi
12. veljače 2016. u 18:02 4 komentara 4245 prikaza
Dubrovnik
Foto: Grgo Jelavić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/2

Što bi druge države i narodi dali da su na svome tlu imali jednu Dubrovačku Republiku i kako bi ju tek iskoristili za vlastitu promociju i pozicioniranje u svijetu!? – logično je pitanje koje će vam pasti na pamet dok iščitavate dubrovačku povijest i njezine kuriozitete. Ta je mala državica stoljećima uspijevala očuvati svoju slobodu i neovisnost na vjetrometini geopolitičkih interesa velikih sila. Dok su drugi u Europi ratovali i nestajali s političke scene, Republika je napredovala i bogatila se, razvijala je gospodarstvo, kulturu i znanost te odgajala velikane svjetskog duha. Stvorila je vještu diplomaciju i utjecajnu špijunsku mrežu, koje su vukle za nos daleko veće države i čiji su nam učinci i danas nedostižni. Imali su najmanju ratnu i najveću trgovačku flotu na Mediteranu. Njezina je trgovačka mornarica po snazi bila treća u svijetu, a među rijetkima su trgovali i s Istokom i sa Zapadom. Zahvaljujući vještom posredovanju i trgovini, stvorili su blagostanje, koje su vješto skrivali pred nezvanim gostima. Imali su jedinstven način vladanja. Statut su objavili daleke 1270. godine, kao temelj pravnog poretka oslanjajući se na samosvojnost i tradiciju. Uspjeli su iskorijeniti korupciju i nepotizam, stvoriti političko uređenje koje je jamčilo pravednost u društvu (Govorili su da pravda rađa slogu i njeguje mir te da je Dubrovnik utvrđen zakonima kao i zidinama!). Izgradili su monumentalne kamene zidine (jedno vrijeme svatko tko je dolazio u grad morao je sa sobom donijeti kamen primjerene veličine), koje danas predstavljaju jednu od najpoznatijih europskih kulturnih atrakcija. Još u srednjem vijeku imali su kanalizaciju (1296.), prvi su uveli karantenu za putnike (1377.), ukinuli su ropstvo i prijevoz robova daleke 1416., čak 400 godina prije Engleske. Među prvima su priznali neovisnost Sjedinjenih Američkih Država (1783.). Objavili su prvi europski priručnik o trgovini i knjigovodstvu (Benedikt Kotruljević, 1458.). Dubrovački pomorski zakon o osiguranju (1568.) najstariji je u svijetu. Otvorili su prvo sirotište u Europi (1432.). Njihova ljekarna Male braće treća je po starosti u Europi (1317.), ali radi kontinuirano do danas. Godine 1590. otvorili su jedinstvene podzemne silose isklesane u kamenu živcu (Rupe), u koje su se mogle pohraniti zalihe žita za njihovo stanovništvo za punu godinu dana. Standardi koje su Dubrovčani postigli u kvaliteti življenja bili su nepoznati ostatku Europe još stoljećima. Primjerice, kako bi pobijedili žeđ, izgradili su 1438. jedinstven vodovod, dug gotovo 12 kilometara, koji je završavao spektakularnim fontanama u središtu grada, nazvanim po graditelju Onofriju iz Napulja. I danas je nepojmljivo da je visinska razlika cijele kamene trase vodovoda samo 20 metara. U mnogočemu su bili prvi i posebni... Nisu tražili rješenja u Europi, već su ih sami kreirali i nametali trendove ostatku kontinenta.

HRT će na proljeće emitirati dokumentarno-igrani serijal "Republika", koji potpisuje Božidar Domagoj Burić. Poznajući njegov dosadašnji rad u tom žanru, možemo pretpostaviti kako će to biti produkcija koja nadmašuje standarde javne televizije, no za ozbiljnije analize morat ćemo se strpjeti dok ne odgledamo svih šest epizoda. No, veseli nas i sama činjenica da je taj dragulj svjetske i hrvatske povijesti konačno predstavljen u formatu koji će nas dodatno podučiti o našoj slavnoj povijesti, a koji bi istodobno mogao biti zanimljiv brojnim svjetskim televizijama. Isto tako, lijepo je vidjeti da Dubrovnik, nakon što je poslužio kao filmska kulisa popularnoj "Igri prijestolja", konačno igra sam sebe, pa makar i u dokumentarcu. Iako je Dubrovnik najpoznatiji hrvatski grad i ujedno najveći turistički brend u ovom dijelu Europe, činjenica je da mi sami, a onda i svijet, premalo znamo o važnosti Dubrovačke Republike i njezinoj povijesti, iako i danas predstavlja neiscrpnu inspiraciju zakonodavcima, diplomatima, trgovcima, umjetnicima, pomorcima i obavještajcima diljem svijeta. Dubrovnik nisu samo zidine koje svakog ljeta obiđu milijuni stranih turista. Njegova priča, ako ju se ispriča na pravi način, može postati najbolji hrvatski izvozni proizvod i svjedočanstvo kako smo stoljećima prednjačili pred ostatkom Europe u mnogim područjima. „Unutarnji sustav Dubrovačke Republike bio je fascinantna, staložena kombinacija upraviteljske racionalnosti, pragmatizma i u povijesti rijetko viđenog domoljublja. Natpis koji i danas stoji u Kneževu dvoru, a koji kaže: “Zaboravite privatne, brinite se za javne interese”, nije bio tek mrtvo slovo na papiru ili beživotni urez u kamenu: u Republici se podrazumijevalo da za domovinu valja dati sve. I to se zbilja provodilo u praksi“, kaže sam autor televizijskog projekta Burić u nedavnom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji.

Budući da je Dubrovnik od sredine 11. stoljeća u tijesnoj vezi s Hrvatskim Kraljevstvom i njegovim sljednicama, a od tog doba se u izvorima jasno potvrđuje i hrvatska etnička pripadnost Dubrovčana, samostalna i neovisna Hrvatska trebala bi biti baštinica svih dobrih iskustava i praksi Dubrovačke Republike – od vođenja politike do odnosa prema kulturi. Nažalost, stvarnost nam govori da nije tako. Stoga se zapitajmo što suvremena Hrvatska može naučiti iz tog jedinstvenog fenomena hrvatske i svjetske povijesti. Izabrali smo 14 jedinstvenih dubrovačkih pouka, koje mogu biti nadahnuće našoj vlasti, ali i oporbi: Sloboda i neovisnost su iznad svega  – Sloboda i neovisnost se ne prodaju za sva zlata ovoga svijeta; Bez snažnog domoljublja državnih dužnosnika i građana, nema boljitka države; Diplomacija je najjače oružje u međunarodnim odnosima i ne prepušta se slučajnosti; Informacija je moć i njome se itekako može trgovati; Biti mala država  prednost je na međunarodnoj pozornici; Važno je što drugi misle o tebi – u prezentacijske vještine i imidž stalno treba ulagati; Zemljopisni i geopolitički položaj na raskrižju svjetova može se unovčiti; Saveznici u politici se mijenjaju sukladno interesima i globalnim okolnostima; Zakona se treba strogo pridržavati i ne smiju se često mijenjati; Vlast je kvarljiva i treba ju ograničiti; Privatni interes treba podrediti javnome, a zajednica je važnija od pojedinca; Treba se boriti protiv kulta ličnosti, iako je nužno poštovati svoje zaslužnike; Kultura i znanost su meka moć države; Treba se stalno prilagođavati – Ne može se živjeti na staroj slavi.

„O lijepa, o draga, o slatka slobodo, / dar u kom sva blaga višnji nam je Bog do, / uzroče istini od naše sve slave, / uresu jedini od ove Dubrave, / sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi / ne mogu biti plata tvoj čistoj lipoti.“ Za mnoge su to najljepši stihovi hrvatske književnosti, slavnoga Ivana Gundulića, ali i svjedočanstvo koliko su stari Dubrovčani cijenili slobodu. „Libertas“ (lat. sloboda) je natpis i na dubrovačkoj zastavi. To nije bila tek parola, već glavna pokretačka snaga Dubrovačke Republike i temeljni cilj državnog djelovanja. Za slobodu i neovisnost se žrtvovalo, pregovaralo, dodvoravalo, potplaćivalo… Iako su priznavali tuđe vladare i plaćali im danak da bi ih ostavili na miru, stalno su im davali do znanja kako to čine ne pod prisilom, već slobodnom voljom. Francuski konzul u Dubrovačkoj Republici André Alexandre Le Maire 1764. je napisao: „Dubrovnik je jedini pronašao tajnu da se podčini mnogima, a da sačuva slobodu. On istodobno priznaje više od jednog gospodara, kako se ne bi pokorio ni jednom“. Istodobno su bili u milosti Bizanta i Rima, potom Turske i zapadnih kršćanskih carstava, a uvijek svoji… Nezadovoljni Mlečanima, čiju su vlast priznavali od 1205, Dubrovnik je 1358. priznao vlast hrvatsko-ugarskoga kralja. U praksi je to značilo formalno dodvoravanje udaljenom vladaru, a u praksi početak stvarne neovisnosti i procvata Republike. Sporazume s Turskom sklopili su daleko prije njihova osvajanja Balkana, što im je dalo snažnu prednost u kasnijoj podjeli karata. Znali su da se saveznici u politici mijenjaju sukladno interesima i globalnim okolnostima te su mudro predviđali čije vrijeme dolazi. Hrvatska bi po tom pitanju mogla puno naučiti jer smo od međunarodnog priznanja do naših dana, često znali igrati na potpuno krive saveznike i pritom ostajali kratkih rukava. Doduše, poput starih Dubrovčana, devedesetih smo pokazali koliko cijenimo vlastitu slobodu i neovisnost, podnijevši i veliku žrtvu. No, u miru smo olako izgubili ekonomsku slobodu i neovisnost, došavši u vazalski položaj prema bankama i međunarodnim institucijama, čemu bi se stari Dubrovčani itekako znali oduprijeti.

Dubrovački dužnosnici isticali su se profesionalnošću, ali i domoljubljem. Kako su se žrtvovali za interese zajednice, svjedoče mnogobrojni primjeri poklisara, poput Nikolice Bunića i Jakete Palmotića, koji su svjesno prihvatili poniženja i zlostavljanja, zagovarajući dubrovačke interese kod nezasitnog turskog vezira Kara Mustafe. Zapitajmo se koliko bi naših političara bilo spremno umrijeti za ideale domovine i boljitak svoga naroda!? Ili još bolje – koliko onih koji žele saborsku plaću stvarno vole ovu zemlju i njezine stanovnike?

„Dok se skoro svi drugi narodi trude da ratom, silom, mačem, oružjem i prijevarama povećaju svoju vlast, ova dubrovačka općina je mirno i na prijateljski način proširila svoje područje. (…) Oni zbilja s pravom smatraju da je spasonosnije na bilo koji način sačuvati postojeći mir, nego sklopljeni mir narušen nepravdama i štetama, ponovno tražiti.“ – pisao je Filip de Diversis 1440. u svojem djelu Opis Dubrovnika, ne krijući iznenađenje kako Dubrovčani samo uz pomoć komunikacije i uvjeravanja podčinjavaju druge i šire svoj utjecaj u globalnoj politici. Dubrovačka diplomacija smatrala se jednom od najučinkovitijih u Europi. Diplomati su se pomno birali, dugo pripremali za službu te su dobivali stroge i jasne upute što im je činiti. Isticali su se znanjem i mudrošću, pregovaračkim vještinama, glumačkim sposobnostima i lukavošću. Kad je trebalo, pred europskim vladarima su i suze ronili kako bi ih ganuli, pred Turcima nisu štedjeli komplimenata, a pred potencijalnom ugrozom bili su široke ruke u darivanju. Izigravajući neutralnost, uz očuvanje slobode, mira i neovisnosti, ključna zadaća dubrovačke diplomacije bila je osigurati nesmetanu plovidbu svojim brodovima i zaštititi trgovinske interese. U 12. i 13. stoljeću sklopili su sporazume o trgovini s nizom dalmatinskih, talijanskih i balkanskih gradova, učvrstivši svoj trgovački monopol u gotovo cijeloj jugoistočnoj Europi. U 13. stoljeću trgovali su s Egiptom, Tunisom i drugim sjevernoafričkim krajevima. Dubrovnik svoj procvat u 16. stoljeću duguje baš uspješnoj diplomaciji, koja mu je ishodila gotovo idealan položaj u procjepu interesa velikih sila. Ključan je bio dogovor s Osmanskim Carstvom, kojem su plaćali danak i priznavali tobožnju vrhovnu vlast, a u praksi su zadržali slobodu i neovisnost te dobili pravo trgovanja na području cijelog Turskog Carstva, očuvavši svoja ključne baze na Balkanu, odakle su crpili sirovine za međunarodnu trgovinu. Koliki su imali utjecaj u Osmanskom Carstvu, svjedoči primjer crkve svete Marije i svetog Vlaha u bugarskom glavnom gradu Sofiji, u narodu poznata i kao dubrovačka crkva, a koja je dugo vremena bila jedina crkva na istoku gdje su kršćani mogli slobodno služiti svetu misu. Važni trgovinski partneri su im bili Italija i Španjolska, koja im je ujedno bila i istinski zaštitnik u zapadnoeuropskom kršćanskom svijetu.

Naša gospodarska i javna diplomacija još su u povojima, kao da ništa nismo naučili od Dubrovčana. Oni su znali da konzulati nisu trošak ako ih se pametno upregne u sustav. Iako je Republika bila tek nešto veća od tisuću četvornih kilometara, u 18. stoljeću imala je više od 85 konzulata diljem svijeta, dakle više nego mnoge velike europske zemlje. Doduše, za razliku od našeg doba, u sustavu nisu imali islužene političare i stranačke simpatizere, koji nemaju pojma o diplomatskim umijećima, anacionalne tipove koji nemaju osjećaja za vlastitu državu i birokrate koji vole prespavati mandat na nekoj egzotičnoj destinaciji. Dubrovački diplomati imali su mjerljive rezultate, stalno su bili pod povećalom sustava, a pogreške im se nisu opraštale. Dok Europa tek posljednjih petnaestak godina govori kako suvremeni diplomat mora biti gospodarski i PR agent svoje zemlje, oni su to pokazali primjerom pet stoljeća ranije.

Dubrovnik je u srednjem vijeku bio važno špijunsko središte, jer su znali da informacija daje moć i utjecaj. Budući da su se na ovom malom prostoru susretala Turska sa Zapadom, ovdje su boravili špijuni s obje strane kako bi saznali novosti s druge strane. Dubrovčani su vješto posredovali, razmjenjivali i prodavali informacije. Turskoj su prenosili što se događa na Zapadu, a Zapadu što namjerava sultan. Pritom su jasno znali štititi vlastite interese i ponešto prešutjeli. I jedni, i drugi su ih smatrali svojima, no su nadmudrivali i jedne, i druge. Pravo na pogrešku u igri s velikima nisu imali pa je cijeli obavještajni sustav razrađen do perfekcije. S pravom ih možemo smatrati i zavičajem poslovne špijunaže, a u svoju mrežu su znali upregnuti sve, pa čak i redovnike (benediktinski samostani građeni su na strateškim položajima radi dojava o kretanju brodova na Jadranu). Bili su svjesni da o vještoj špijunaži ovise sigurnost i napredak Republike, kao i njezini gospodarski probitci pa nisu štedjeli novca da dođu do povjerljivih informacija, a prema urotnicima u vlastitim redovima bili su nemilosrdni. Dok su naše obavještajne službe zaokupljene prisluškivanjima političkih analitičara, bilo bi vrijeme da ponešto nauče od Republike i barem mudrije zaštitite hrvatske interese kako u zemlji, tako i u inozemstvu, ako već neće nuditi informacije kao robu.

Dubrovčani su stekli imidž vrlo pouzdanih i korisnih izvora u špijunskom svijetu. A i inače su jako pazili što će drugi o njima misliti te kako će se prezentirati u svijetu. Tako se nisu razmetali bogatstvom kako bi bili percipirani skromnima, nastojali su da ih doživljava kao iskrene, povjerljive i prijateljski nastrojene. Još tada su znali da je imidž sve. S druge strane, taj svoj šarm i karizmu pretvorili su u pravu „meku moć“, kojom su utjecali na druge da čine ono što oni žele, stoljećima prije nego ju je američki teoretičar Joseph Nye uopće definirao. Izdvajanja za kulturu i znanost su bila daleko iznad današnjeg europskog prosjeka, jer su još tada znali da su to ključne poluge kojima mogu osigurati prestiž u međunarodnoj zajednici te dobiti status europske prve lige. Bez toga danas ne bismo imali Sorkočevića, Božidarevića, Nalješkovića, Bunića Vučića, Držića, Boškovića, Gradića, Getaldića, Gundulića, Palmotića i mnogih drugih Dubrovčana koji i danas svijetom pronose slavu Hrvatskoj. Treba li dodatnih argumenata našoj novoj Vladi prilikom raspodjele novog budžeta!

Stari Dubrovčani su rano shvatili kako je biti mala država prednost u međunarodnoj politici te kako položaj između Zapada i Orijenta nije prokletstvo, već blagoslov, koji se može unovčiti. Neutralna politika, dobar geopolitički položaj i slabljenje Venecije postavili su Dubrovnik u prvoj polovici 16. stoljeća u središte posredničke trgovine između Istoka i Zapada. Dubrovnik je imao mornaricu, koja je brojila čak oko 180 brodova te više 40 tisuća pomoraca. Prevozili su robu stranih trgovaca diljem Sredozemlja, pa čak i do obala Engleske na sjeveru, Indije na istoku te zapadne obale Sjedinjenih Američkih Država na zapadu. Hrvatska danas uopće ne koristi svoj prometni i geopolitički položaj, a to što smo pomorska zemlja uopće nismo pretvorili u snagu. Luke Rijeka i Ploče su neiskorištene, a ključni prometni tokovi nas zaobilaze.
U provedbi zakona su bili nemilosrdni i prijestupnike su strogo kažnjavali. Znali su da mogu opstati jedino ako interes zajednice stave iznad pojedinačnih interesa i to jasno reguliraju pravom. Svjesni da politička legitimacija počiva i na pravnoj tradiciji, pa su rijetko mijenjali zakone. Radije su trpjeli papirnato odstupanje od stvarnosti nego tražili izmjene, što bi mogla biti pouka Hrvatskoj, koja je u samo jednom mandatu Vlade nekoliko puta izmijenila porezne zakone. Lažne svjedoke posebno su kažnjavali i bilježili sramotnim biljegom, a naš je pravosudni sustav izrodio tzv. svjedoke pokajnike, kojima je oprošten kriminal kako bi svjedočili protiv drugih, nerijetko i lažući da spase vlastitu kožu.

Tko se može sjetiti barem jednog kneza Dubrovačke Republike? Osim što su se mijenjali svakih mjesec dana i živjeli odvojeno od obitelji i prijatelja, kako na njih ne bi mogli utjecati (znali su da vlast kvari pa su bili oprezni), nisu podnosili kult ličnosti pa ih nisu pretvarali u nedodirljive veličine, kao što mi danas činimo. Tako uopće nisu podizali spomenike svojim zaslužnicima (iako su znali prepoznati velikane kao što je bio Ruđer Bošković, čija je smrt bila nacionalna žalost). Javno su slavili samo Boga i svece. Prvi Dubrovčanin kojem je podignut spomenik (1633.) u 450 godina samostalnog postojanja Dubrovačke Republike bio je bogati bankar i trgovac Miho Pracat (njegovo poprsje nalazi se u atriju Kneževa dvora), a to je zaslužio nakon što je svoje golemo bogatstvo ostavio u dobrotvorne svrhe. Eto poticaja za naše dobrostojeće poduzetnike, ali i javnosti da zna razabrati prave veličine od političkih napuhanaca.

Na kraju, od Republike možemo naučiti još nešto – stalno se treba prilagođavati. Kad to prestanete činiti, vrijeme će vas pregaziti. Baš to se dogodilo i Republici, uza sve druge povijesne nedaće. Isto tako ne može se živjeti samo od stare slave, kao što Dubrovnik desetljećima živi od zidina i baštine svojih predaka. Vrijeme je da iz Dubrovnika opet dođu neke nove vizije i trendovi, a Hrvatska bi konačno mogla postati nova Republika na suvremenoj karti Europe, postajući mudrija, pragmatičnija i odlučnija država u odnosu s drugima i kreiranju bolje budućnosti. Stvarno imamo od koga učiti!

>> Dubrovačka Republika prva u Europi zabranila ropstvo

Ministarstvo uprave, kojem je na čelu Ivan Malenica, pripremilo je odgovor Boži Petrovu koji potpisuje Vlada
EPIDEMIOLOŠKE MJERE
Državni službenici od sutra rade od kuće ili u timovima, no postoji jedna iznimka
NOVA REVOLUCIJA POLJOPRIVREDE
Star Trek na hrvatskoj njivi: Dronovi snimaju štetnike, AI zbraja kukuruz, traktor sam vozi...
  • Lavoslav1969:

    Vratimo Hrvatsku ekonomsku neovisnost - odplatimo javni dug sa štednjom i eliminiramo korupciju. Isti zakon za sve!

  • jozomali:

    Matušić, Šuica i Kristić sigurno ne doprinose pozitivi grada.......