Većina ljudi molitvu ne doživljava kao neurološki događaj. Za nekoga je to razgovor, za nekoga navika, utjeha, predaja ili trenutak u kojem pokušava pronaći mir kada sve postane previše. No, istraživanja pokazuju da se tijekom molitve u mozgu događaju mjerljive promjene koje su mnogo složenije nego što se na prvi pogled čini. Mozak tijekom molitve ne 'miruje'. Naprotiv, aktiviraju se dijelovi povezani s pažnjom, emocionalnom regulacijom, donošenjem odluka i osjećajem povezanosti. Istraživači su tijekom godina proučavali različite vjerske i duhovne prakse, od kršćanske molitve do budističke meditacije, i uočili da se određeni obrasci ponavljaju bez obzira na tradiciju, piše Secret life of Mom.
Jedno od područja koje se posebno ističe jest prefrontalni korteks, dio mozga zadužen za koncentraciju, planiranje, samokontrolu i regulaciju emocija. Aktivira se i prednji cingularni korteks, koji pomaže u prepoznavanju unutarnjih sukoba i usmjeravanju ponašanja. Drugim riječima, duboka molitva za mozak može biti oblik usredotočene pažnje. Poznati istraživač neuroteologije Andrew Newberg godinama je pomoću snimanja mozga proučavao ljude tijekom molitve i meditacije. Njegova su istraživanja pokazala povećanu aktivnost u frontalnim režnjevima, ali i smanjenu aktivnost u dijelovima tjemenog režnja koji sudjeluju u osjećaju prostora, vremena i granice između sebe i svijeta. To bi moglo objasniti zašto neki ljudi tijekom duboke molitve opisuju osjećaj mira, povezanosti, bezvremenosti ili pripadanja nečemu većem od sebe.
Zanimljivo je i da osobna molitva aktivira moždane mreže povezane s odnosima. Istraživanja su pokazala aktivnost u područjima koja koristimo kada razmišljamo o drugim ljudima, njihovim namjerama i osjećajima. To upućuje na zaključak da mozak molitvu ne doživljava kao puko ponavljanje riječi, nego više kao odnos ili razgovor s nekim tko sluša.
Molitva može utjecati i na sustave povezane sa stresom. Usredotočena, smirena molitva može potaknuti parasimpatički živčani sustav, odnosno tjelesni odgovor odmora i oporavka. Tada se srčani ritam može usporiti, napetost smanjiti, a tijelo lakše izaći iz stanja stalne uzbune. Neka istraživanja povezuju molitvu i s boljom emocionalnom regulacijom te moždanim procesima u kojima sudjeluju serotonin i hormoni stresa. To ne znači da je molitva zamjena za terapiju, lijekove ili stručnu pomoć. No, redovita duhovna praksa za neke ljude može biti važan izvor smirenja, stabilnosti i osjećaja da nisu sami.
Dugotrajna praksa posebno je zanimljiva znanstvenicima. Kao što ponavljanje glazbene vježbe jača određene živčane puteve kod glazbenika, tako i redovita molitva može jačati obrasce pažnje, smirivanja i emocionalnog odgovora. Taj proces naziva se neuroplastičnost, odnosno sposobnost mozga da se mijenja kroz iskustvo i ponavljanje. Znanost, naravno, ne može odgovoriti na pitanje što molitva znači u duhovnom smislu. Snimka mozga može pokazati koji se dijelovi aktiviraju, ali ne može izmjeriti vjeru, nadu, predanje ili osjećaj susreta s Bogom. Kao što objašnjenje rada vida ne može do kraja objasniti zašto nas neka slika rasplače, tako ni neurologija ne iscrpljuje značenje molitve.
Ono što istraživanja ipak pokazuju jest da se tijekom molitve događa nešto stvarno i ponovljivo. Mozak je shvaća ozbiljno, uključuje sustave pažnje, odnosa, emocija i smirivanja te se s vremenom može prilagođavati toj praksi. Za one koji mole, to možda nije iznenađenje, nego samo znanstveni jezik za iskustvo koje već poznaju: iz molitve često izlazimo drukčiji nego što smo u nju ušli.
Godinama proučava najdugovječnije ljude na planetu: 'Ovo je njihovih 6 navika koje sam i sam usvojio'
Otvori KEKS Pay
