Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Lifestyle Putovanja

Kako sam slučajno preplovila Atlantik

Kad vrijeme postane teško, dane provodimo u salonu. Unutra je suho i toplo, miriše na kavu, čaj. O. K., brod se ljulja i potrebna je vještina da ne padnemo s ležaja, ali tijelo se privikne
10. prosinca 2018. u 12:34 0 komentara 641 prikaza
HIR 3
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/8

Ekspediciji “HIR 3 preko 3 oceana” priključila sam se na ruti Mali Lošinj – Kanarski otoci, s namjerom da preplovim Mediteran i okusim Atlantik. S tek dvije sezone jedrenja iza sebe nisam se usudila obvezati na dulju rutu, no ako budem dobro podnosila oceanske valove, možda produljim i do Zelenortskih Otoka ili dalje na jug, čak do Cape Towna. Nisam ni slutila da će me taj put odvesti preko Atlantika, do Brazila i natrag. Prema planu, na etapi od Zelenortskih Otoka do Južnoafričke Republike tri su člana posade, skiper Saša Fegić, Branislav Bojić iz Kragujevca i ja. Međutim, na Zelenortskim Otocima saznajemo da se Branislav zbog zdravstvenih poteškoća mora vratiti kući. Ostaje nas samo dvoje, troje ako računamo i Cool Medu. Ako računamo i dva Miška (autopiloti na vjetar i struju), pet je članova posade. Ma pun nas je brod, tješim se. Toliko sam uzbuđena da ne razmišljam o potencijalnim opasnostima na oceanu. Samo pozitivne misli!

'moja avantura života' Dnevnik o putovanju oko svijeta, životu na jedrilici i lukama u kojima su pristajali

U Mindelu se opskrbljujemo samo vodom te svježim voćem i povrćem. Trajnog kruha nema pa kupujemo narezani svježi kruh i sušimo ga u pećnici, da dulje traje. Vodu kupujemo u tetrapaku, a punimo i sve kanistere desaliniziranom vodom koja je iznenađujuće dobre kvalitete. Dan prije odlaska upoznajemo dvojicu Ukrajinca koji su upravo stigli s Rta Horn. Na sam dan polaska, tijekom posljednje provjere je li sve u redu – motor ne puni baterije. Pokvario se alternator. Pronalazimo majstora koji isti dan dolazi pogledati kvar i odnosi alternator na popravak, a mi koristimo priliku za druženje s Ukrajincima. Griša i Miša su beskrajno simpatični, kuhaju nam jednostavnu brodsku večeru i oduševljeno govore o Brazilu, o mjestima koja valja posjetiti, upozoravaju na opasnosti oko rta Horn i poklanjaju nam peljar Brazila. I ne slutimo koliko će nam brzo zatrebati! Prije polaska dolaze nam u goste i mi njima darujemo peljar Jadrana, s pozivom da svakako dođu jedriti uz našu obalu.

HIR 3
1 / 8
HIR 3

Iz Mindela isplovljavamo idući dan, nakon što je majstor uistinu popravio alternator i nakon što smo se uvjerili da sve besprijekorno radi. Mirno je vrijeme, pa motoriramo kroz arhipelag. Krajem idućeg dana, u blizini najjužnijeg otoka arhipelaga, motor se nekako čudno čuje, kao da ostaje bez daha. Saša je provjerio tank i ustanovio da je prazan. Gorivo nismo mogli potrošiti tako brzo, pa provjerava te ustanovi da negdje curi. Mrak brzo pada dok on traži i popravlja kvar. Lagani vjetar nas nosi na jug, dalje od Zelenortskih Otoka. Nema se smisla zaustavljati, ovdje više nema ničega. Snaći ćemo se.

Sljedećih sedam dana pravi košmar – prvo curi gorivo, pa ima vode u motoru, pa nema vode, pa možda curi ulje, pa ipak ne curi ulje. Svaki dan po cijeli dan Saša se bavi popravkom motora – proučava priručnik, pregledava motor, konzultira se s prijateljima mehaničarima. Žao mi ga je gledati kako naglavačke visi u kokpitu, s glavom u potpalublju, kako u tijesnom prostoru naslijepo pipka cijevi i zateže vijke, a ne mogu baš nikako pomoći. Prati nas dobar vjetar pa, unatoč kvaru na motoru, odlično napredujemo. Miško izvrsno drži smjer i mi se brzo približavamo ekvatoru. 

HIR 3 Put oko svijeta Jedrilica HIR3 nakon tri mjeseca od Lošinja stigla do Brazila

Nakon osam dana jedrenja konačno palimo motor i on zabruji veselo, kao da ništa nije bilo. Ipak, gasimo ga jer moramo šparati gorivo za doldrume (područje bezvjetrice oko ekvatora). Jurimo punim jedrima, međutim, vjetar nam ne da prijeći ekvator, pa tri dana klizimo niz njega prema istoku. Konačno, Saša odluči napraviti prelet, pa okrećemo pramac prema jugozapadu i prelazimo ekvator na 11* 54’ W. Tradicija je ritualno obilježiti prelazak ekvatora, ali nema se tko odjenuti u Posejdona kad smo oboje prvi put ovdje! Ipak, polijevamo se morem i nazdravljamo – moru, brodu i posadi te se slikamo za uspomenu. Područje bezvjetrice je vrlo kratko – tek dan-dva koristimo motor, pa opet uhvatimo vjetar. Na Jadranu to i nije tako strašno, ali na oceanu je jedrenje u vjetar zbilja naporno, kako za posadu tako i za brod. Kuhanje ne dolazi u obzir, osim najjednostavnijih jela poput pašte. Kretanje po brodu je minimalno – prometa na moru nema, pa uglavnom ležimo, čitamo i svako toliko provjeravamo prognozu čekajući da vjetar okrene u povoljnijem smjeru. Kako puše više od 25 čvorova, jedrimo sa skraćenim glavnim jedrom i s trećinom genove, no dnevno prelazimo tek oko 60-70 nm prema jugozapadu, a Cape Town je na jugoistoku. 

Nastaviti ili mijenjati rutu?

Jedno jutro, tek što smo se ustali, začujemo prasak i izletimo van – prednja pripona oko koje je zarolana genova lamata preko pramca. Saša odjuri zgrabiti genovu, a ja iskopam konope i uhvatimo se u koštac s kroćenjem podivljale genove. Vjetar je puše brzinom većom od 20 čvorova, prova skače na valovima od četiri-pet metara, a mi se borimo da učvrstimo podivljali prednji štraj, da spriječimo pucanje jarbola. Zahvaljujući dyneema konopu, privremeno uspijemo zategnuti sajlu, a potom nekako i omotati otvoreni dio genove, jer mehanizam za namatanje u ovim uvjetima više ne radi. Saša utvrđuje da je puknuo vijak koji zateže prednju priponu i da se to ne može zamijeniti, ali možda možemo nešto improvizirati, pa tražimo i nalazimo gambet koji može poslužiti da se natakne na ostatak vijka, no ima premalene rupe. Idućih šest sati naizmjence rašpamo i brusimo inoks – proširujemo rupe na gambetu. Vježba je to za živce i test strpljenja, no prolazimo ga, pred mrak Saša uspije nataknuti gambet na puknuti vijak i kvalitetnije učvrstiti prednji štraj. Zatežemo sve još jednom i potpuno iscrpljeni nakon cjelodnevnog rada jedva imamo snage srušiti se u krevet. Primijetim da nešto blinka – uključio se EPIRB pričvršćen uz jarbol. Kako kad mu nitko nije bio ni blizu? Ne znamo. Pokušamo ga deaktivirati, no ne reagira, pa ga strpamo u pećnicu i odemo spavati. Saša prije spavanja provjeri ima li kakvih obavijesti na mailu – nitko se nije javio, pa valjda još nije registriran poziv upomoć. 

Dražen Grgić DRAŽEN GRGIĆ Jedrilicom iz Šibenika do Brazila kako bi ukazao na štetnost plastike u moru

Iduće jutro – panika. Deseci mailova i poziva, svi su se uzbunili zbog uključenog EPIRB-a i provjeravaju kako smo i je li sve u redu. Nije sve u redu, pukla je prednja pripona, ali ne treba nas spašavati. Osim toga, da nam je i trebala pomoć, već smo mogli potonuti – nitko se nije pojavio ni oglasio, a tek smo 50 nm udaljeni od otoka Ascension. Bi li nas uopće došao tko spašavati da smo doista u životnoj opasnosti, negdje nasred oceana? Bolje ne razmišljati o tome. Saša cijeli dan javlja da smo O. K., da idemo dalje prema Cape Townu, a neki prijatelji savjetuju da okrenemo prema Brazilu ili da bar pokušamo stati na Sv. Helenu. Razmatramo opcije i odlučujemo nastaviti prema Cape Townu.

Međutim, idućih pet-šest dana vjetar je stalno jugoistočni i tjera nas na jugozapad, dalje od Cape Towna. Jedrimo i dalje u vjetar i zbilja je naporno, i za nas i za brod. Već smo više od tri tjedna na oceanu, a izračun kaže da ćemo, ovim tempom, do Cape Towna putovati još 40-45 dana. Razgovaramo o tome. Voda nije problem, imamo je još jako mnogo. Hrane također. No može li brod u ovakvom stanju još toliko dugo jedriti, osobito zato što su ciklone na južnom Atlantiku sve s vjetrovima više od 40 čvorova. Vijesti s Golden Globe utrke izvještavaju o prevrtanjima jedrilica i vjetrovima bržima od 60 čvorova. Ako okrenemo prema Brazilu, imamo oko 15 dana jedrenja niz vjetar i možemo popraviti brod, no to znači više od 45 dana kašnjenja u Cape Town. Ipak, sigurnost na prvom mjestu, pa odlučujemo okrenuti prema Brazilu. Salvador je najbliža i najveća luka, u kojoj sigurno možemo obaviti popravak broda, a leži točno na zapadu od nas. Namještamo autopilot na kurs 270* i idućih 15 dana jedino je pitanje što će se jesti. Jedrimo niz vjetar, a svladala sam i tehniku kuhanja na valovima do pet metara pa nema više prepreka za kulinarske eksperimente. Kuhamo najraznovrsnija jela, pečemo kruh, quiche lorraine, pa čak i kolače. Svježeg mesa i mliječnih proizvoda na brodu nema, pa moramo improvizirati. Pišemo brodske verzije recepata i šalimo se da ćemo objaviti oceansku kuharicu nakon povratka doma. Kako se približavamo Brazilu, sunce sve jače prži i more postaje sve toplije, a svaku večer nam se pridruže i dva galeba pa nas prate ili slete u brazdu iza HIR-a.

U Salvador uplovljavamo u oblačno jutro, s dvije ptice koje sjede na provi broda. Grad se otkriva postupno, najprije stotinama svojih nebodera, a potom i zelenilom obale i brojnim malim kućama uz samo more. Preplovili smo Atlantik. Zaozbiljno! S druge strane oceana smo. Nisam se to usudila ni sanjati, a kamoli pokušati. Pa ipak, život je očito smatrao da smo spremni za to i evo nas! Salvador de Bahia, stigli smo! 

Željan Rakela 100 država na motoru Avantura duga tristo tisuća kilometara odvela ga je preko pet kontinenata

U marini nas pronalazi Hamilton Calabrich, potomak hrvatskog emigranta s Krapnja. Njemu je hrvatska ambasada dojavila da dolaze jedriličari u nevolji, pa je došao ponuditi pomoć. Upoznaje nas s reprezentativnim dijelom grada, vodi nas do svjetionika i šetnice uz plažu, kroz luksuzne i moderne četvrti Salvadora. Sašin izvještaj o “efikasnoj birokraciji” u Brazilu pročitao je Fran, pa nas i on dolazi pronaći. Fran se trajno nastanio u Salvadoru tek prije šest mjeseci, ali grad poznaje mnogo dulje. Sa svojom brazilskom suprugom poziva nas na ručak, koji postane večera, pa serija divnih druženja po starom gradu, gradskim tržnicama i ulicama Salvadora.

Puknuti vijak s pramca prouzročio je dosta kolateralne štete, pa se popravak prednje pripone pretvorio u opsežan zahvat na prednjoj priponi, mehanizmu za rolanje i popravak jedra, oštećenog zbog mehaničkog trenja metalnih sastavnica. Majstori su odmah prionuli poslu jer je nije sezona u Salvadoru, pa popravak traje samo 12 dana. Moji roditelji uvjereni su da ću se ja iz Brazila vratiti zrakoplovom doma, na Lošinj, no meni ne pada na pamet napustiti brod i ostaviti Sašu da sam plovi preko Atlantika.

Pred polazak iz Brazila vodena linija HIR-a opet je ispod razine mora. Opskrbili smo se s 450 litara vode, 250 litara goriva, a zalihe hrane su i dalje više od 300 kilograma. Kupujemo samo najnužnije, zalihu brazilske kave i šećera od šećerne trske. Na tržnicama Salvadora kupili smo prekrasno svježe voće i povrće te zelene kokose. Sve je neuobičajeno veliko: ananasi su golemi, više od dva kilograma svaki, avokado je velik kao dinja. Sve temeljito peremo prije ukrcavanja na brod, da ne bismo slučajno unijeli ličinke kukaca, napose žohara. Zbog toga i svu hranu vadimo iz kartonske ambalaže, a brašno i druge namirnice koje nisu u PVC ambalaži pakiramo u ziploc vrećice. Opreza nikad dovoljno. Spremišta su opet dupkom puna hrane, tank je pun goriva, pa u sunčano nedjeljno jutro isplovljavamo iz zaljeva Baia dos Todos os Santos. Bilo nam je prekrasno u Brazilu i nadamo se opet vratiti.

Pred nama je oko 3500 milja do Cape Towna. Procjena je da će nam trebati oko 40 dana. Uz dobar vjetar možda i manje. Ja sam bezbrižna, Saša se stalno zbog nečega zabrinjava – vremena, prognoze, kvarova motora, rokova i obilaska Cape Horna. Žao mi je da je sav teret brige na njegovim plećima i da ne stigne uživati u trenutku, pa svaki dan bilježim na papiriće prijeđeni put i zanimljivost dana. Veseli se na kraju dana čavlićima pribiti na strop taj papirić, a posebne prigode i nazdravimo. Otkrili smo da se u zeleni kokos može uliti rum, gin ili cachaça i malo limete te napraviti fantastičan koktel. Šteta što nismo kupili više kokosa!

Saša Fegić Put oko svijeta 'Ako je Zemlja ravna ploča, možda zaista padnemo preko ruba'

Iako ne možemo na društvene mreže i portale, ipak imamo e-mail. Ante, spomenut na početku ekspedicije, redovito preko tjedna šalje dnevni pregled naslova s portala, pa uz kavu čitamo “vijesti”. Ali kakve su to vijesti: Saborska sjednica prekinuta zbog incidenta, Upucao suprugu pa presudio i sebi, Severina opet šokirala javnost... Bez ostatka članka ti naslovi nam malo znače, pa uglavnom zaključujemo da ništa ne propuštamo. Ipak, mailom dolaze i neke divne vijesti – moja najbolja prijateljica Astrid rodila je kćer i želi da ja budem kuma maloj Meri ako stignem do kraja studenog na Lošinj. Ma stići ću makar morala plivati! Sretna sam, najsretnija. Dva dana ne mogu zguliti osmijeh s lica, a Saša mi kaže da kao kuma moram počastiti posadu, pa smišljam i pravim koktel Meri od zelenog kokosa, gina i ronmiela (kanarski rum s medom). I taj recept ide u buduću brodsku kuharicu, s posvetom, dakako!

Kad vrijeme postane teško, vjetar ojača i valovi prelijevaju palubu, dane provodimo u salonu. Unutra je suho i toplo, miriše na kavu, čaj i svježi kruh ili štogod smo kuhali, pa je ugodno, kao u dnevnom boravku. O. K., brod se ljulja i potrebna je određena vještina da se zadržimo i ne padnemo s ležaja, ali tijelo se privikne na kontinuirano kretanje broda. S vremenom stekneš tzv. sealegs, omekšaju pokreti i usklade se s gibanjem broda, pa je kretanje po brodu poput nekog plesa, u skladu s valovima. Naravno, ponekad naiđe rogue val iz nekog drugog smjera, udari u brod poput kamiona ili brzog vlaka, pa nas sve izbaci iz ravnoteže, ali i to prestane biti neobično.

Tanner Broadwell i Nikki Walsh Kakav peh Prodali sve, kupili brod i krenuli na put oko svijeta, no na ovo nisu računali

Razgovaramo puno, o svemu. Mnogo više nego inače, pa ipak, veći dio dana zapravo šutimo – ili onaj drugi spava ili nešto radimo svaki na svojoj strani, čitamo ili slušamo neki glazbeni maraton. Imamo tri iPoda s više od 50.000 pjesama, pa puštamo cjelodnevne glazbene maratone: L. Cohen, Daleka obala, Balašević, J. Cash, Pink Floyd, M.Buble. Otkrivamo na vlastitim iPodima i neke albume za koje nismo znali. Ja Saši puštam Ramirez, on meni Ramba Amadeusa. Imamo dovoljno vremena sve preslušati i više puta!

Bez opasnih situacija

Pri prvom prelasku Atlantika bili smo relativno blizu Ekvatora, no ovaj put mnogo smo južnije, pa je i more hladnije. Kako na HIR-u nemamo kupaonicu, nego samo WC, tuširamo se morskom vodom na palubi. Dok je more iznad 18 stupnjeva Celzijevih, to je još O. K. Međutim, vrlo brzo temperatura oceana pada na 16 stupnjeva pa i niže... Ipak, nakon znojenja u brodskoj kuhinji redovito se tuširam na palubi, voda je ledena, no na suncu u zavjetrini kokpita brzo se ugrijem. Dok se ja “sunčam”, Saša pokušava popraviti instrumente i u jednom trenutku proradi termometar – more je 12 stupnjeva. Dobro da to nisam znala prije tuširanja! Uz obalu Afrike teče hladna struja koja nosi ledenu vodu s Antarktike prema sjeveru, pa je more neočekivano hladno. Toliko hladno da u njemu sretno žive tuljani i pingvini. Tuljane smo sreli pred samim Cape Townom. Pingvine smo pronašli na plažama južno od Cape Towna.

Sto pedeseti dan plovidbe, u 1.30 sati pristali smo u Cape Town. Moja avantura zaustavlja se ovdje. Nakon pet mjeseci i 11.100 milja, iskrcavam se s HIR-a. Neočekivano lijepo iskustvo, bez životno opasnih situacija, s mnogo vremena za meditaciju, samospoznaju i zbližavanje s partnerom, ovo je putovanje ispalo mnogo više nego što sam mogla zamisliti i poželjeti. Da Atlantski ocean može biti i mnogo grublji, opasniji i okrutniji – to je sigurno. No nas je od Salvadora pratio par albatrosa, a kažu da su oni dobri duhovi koji čuvaju one koji plove. Prema nama je Atlantik bio posebno blag, u oba prelaska. Bez olujnih vjetrova, nevremena i orkanskih valova, prešli smo Atlantik dvaput a da se gotovo nismo smočili.

Kajak I TO TREĆI PUT Sedamdesetogodišnji kajakaš izveo nevjerojatan pothvat

U Cape Townu nas već čeka Nebojša Petrović, nestrpljiv da se ukrca na HIR 3 i zauzme moje mjesto u posadi. Njih dvojica nastavljaju dalje, oko Rta dobre nade, prema Australiji i dalje, preko Pacifika Argentine, oploviti Rt Horn.

Peremo rublje i pospremamo brod, pa obavimo kupnju i opskrbimo brod hranom. U amanet im ostavljam kuharicu s više od 60 recepata i nadam se da neće živjeti samo na suhoj hrani.

Održala sam im i mali tečaj o tome gdje je što na brodu iako sam bila sigurna da neće sve zapamtiti, no... bit ćemo u kontaktu. Iako odlazim s broda, ostajem aktivni član posade, samo na suhom. A ako bude sreće, eto me ponovno na brodu čim HIR 3 oplovi Rt Horn i krene opet u toplija mora.

RTL Direkt
Zoran Šprajc u svom stilu komentirao Bandićev sprovod: 'Kao da je sam pisao scenarij, imao je smisla za zaj***nciju''
Ranoranilac ili noćna ptica?
Noćna sova - Kako večernji tip ljudi preživljava u jutarnjem svijetu?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.