Hrvoje Hribar nezaobilazno je lice hrvatske kulture: kao redatelj, odgovoran je za jedan od najgledanijih filmova u našoj povijesti, "Što je muškarac bez brkova", snimljen prema istoimenom romanu Ante Tomića 2005. godine. Na kreativnom vrhuncu spušta redateljsku palicu i preuzima Hrvatski audiovizualni centar, koji pod njegovim karizmatičnim, ponekad i tvrdoglavim vodstvom postaje najrelevantniji i najmoderniji filmski fond bivše Jugoslavije.
Političke okolnosti u jednom ga trenutku čine gotovo nepoželjnim u sustavu koji je velikim dijelom stvorio, a novu priliku pronalazi u zagrebačkom Kulturno-informativnom centru, kojeg uspješno uvodi u šezdesetu obljetnicu. Bio je to i povod našem razgovoru u koji sam pokušala "uvaliti" i pokoje pitanje o njegovom novom filmu, odnosno o povratku nakon dvadeset godina izbivanja s velikih ekrana, ali Hribar me pristojno odbio, pokušavajući razgovor zadržati u njegovom meritumu – velikoj obljetnici na ovim prostorima zaista jedinstvenog centra.
Zagrebački kulturno-informativni centar pod vašim je vodstvom nedavno proslavio šezdeseti rođendan. Kako biste opisali njegovu ulogu u kulturnom i društvenom životu našeg grada?
Malena institucija s velikom ulogom. Kroz desetljeća nam je ostavila vrhunskog materijala, tragove velikih događaja i velikih osoba. Vrijeme radnje: šezdesete, akteri: pametni i daroviti protagonisti svoga doba. Centar je osnovan u pravi čas, hrabro i na novi način, uzdajući se u kvantni skok kao poželjnu vrstu napretka. Priča o davnom KIC-u, gledano iz današnje perspektive govori o mogućnosti malenog centra da djeluje u maksimalnom radijusu, s poukom o važnosti ili plemenitosti institucije, kao jedinog poštenog oruđa kulturne politike, svakako politike koja instituciju razumije sa zrnom soli, kao uporište neovisnih, kao mjesto slobode, a ne karaulu vlasti. Izvorni KIC primjer je ustanove koja je znala iskoristiti ideje socijalizma u prilog kulturnog razvoja. Ljudi koji su osnivali KIC i koji su se oko KIC-a kretali prvih desetljeća, iznimno su dobro znali raspravljati s vlastima, razvijati debatu u željenom smjeru, na korist kulture i njezine slobode, neprekidno se nadmudrujući i s partijom i sa skandala gladnom javnošću, a na kraju i s nedoumno publikom, nespremnom na radikalnu umjetnost. I uspjeli su, stvorili su važno uporište kulture. Koje se zatim u malo vremena srozalo, ali to je drugi dio priče i drugi dio izložbe. Meni je, govorim skroz osobno, čitava ta retrospektiva uzbudljiva kao škola i vrelo energije, kao neka mogućnost novog razmišljanja o pitanjima kulturne politike gledano iz današnjeg vremena anomije i anemije.
Kada je osnovan, KIC je bio jedinstven projekt.
Osnivači su KIC zamislili kao mjesto kulturne sinteze, gdje će se kroz likovnost, glazbu, film i riječ neprekidno postavljati središnje pitanje: što je to suvremenost? Umijemo li joj pripadati? Bilo je to vrijeme razmicanja granica, kvantne mehanike, svemirskih letova, televizijske transmisije, mita o računalu, dakle tehnološke revolucije, ali odmah zatim i oslobođenja tijela, s diktatom rodne ravnopravnosti i seksualnom revolucijom, dakle šokantno i malograđanu i čobanu, ali normativno zadano, iznutra i izvana neizbježivo. To doba je u svakom slučaju imalo neku tjelesnu komponentu, hormonalno jaku, uza sav svoj um. Mentalno, intelektualno, bilo je to zrelo vrijeme. U izrazu građanski pristojno, a u stavu nepokolebljivo. Glas i riječi tih ljudi možete čuti u razgovorima koje su snimili radio i televizija Zagreb, eno ih u Teslinoj ili na mreži. Dok smo pripremali otvoreni Arhiv KIC-a, koji je osnovni povod i na neki način, materija prima ove obljetnice, pomažući Jeleni Pašić realizirati prigodnu, za našu mjeru veliku izložbu, povezali smo se s uzbuđenjem tog vremena. Šezdesete i sedamdesete, dijelom i osamdesete, Periklovo su doba hrvatske kulture, nikad ranije nije postojao takav intenzitet stvaranja, niti takva razina rasprave, ili, ako hoćete, nikad prije ni poslije nije postojao tolik broj međunarodno uspješnih umjetnica i umjetnika svih disciplina, koji žive i rade u Hrvatskoj i hrvatski govore kao materinji jezik.
U čemu je bila njegova posebnost?
Osnovan je kao prvi takav centar izvan Beneluxa ili Francuske, u trenutku kad je sve vapilo za novim. Dakle, na neki čudan način, slično kao danas. U doba globalne krize i ratova, slično kao danas, u doba kad su Moskva i Washington bila dva prijeteća mjesta, a mi sebe doživljavali kao nešto treće, slično kao danas. Naš otvoreni digitalni arhiv i izložba svjedoče bogatstvo osobnosti, ideja, kreativnosti i dobrog materijala koji su nam ostavili ljudi kojih uglavnom više nema među nama, materijala grafičkog, filmskog, radijskog, tekstualnog. Ne nudimo publici ništa osim činjenica, a zauzvrat dobivamo neki osmijeh na licu, koji dolazi od dobre energije tog dobrog vremena, svakako dobrog za kulturu, budući da joj se u ono doba pripisivala važnost i društvena uloga koju su ljudi kulture rado prihvaćali kao svoju odgovornost. Iz te razmjene nastalo je vrijedno doba kojem ovdje svjedočimo, KIC je veliko arheološko nalazište tog kulturnog sloja.
Galerija Forum nastala je nešto kasnije, na inicijativu Ede Murtića. Samo dvije godine nakon toga, u novinama se pojavljuje članak "Kome smeta Forum", u kojem Josip Depolo piše o optužbama za klijentelizam koje su je pratile. Koliko su se često oko KIC-a plele kontroverze?
Galerija Forum je došla iz dubine pitanja o statusu rada u kulturi, odnosno iz nekih osnovnih pitanja socijalizma. Galeriju osniva petnaest velikanki i velikana likovne umjetnosti i jedan pjesnik. Pjesnik se zvao Vlado Gotovac. Ideja je otprilike ovakva: umjetnici pod kišobranom ustanove, KIC-a, udružuju svoj rad da bi na tržištu stvorili višak vrijednosti koji će onda podijeliti između sebe, uz dužnu proviziju javne ustanove. Na razne načine skandalozno i za dogmatske, partijske uši i za purgera-malograđanina koji od slikara očekuje da prljav pije u haustoru. Rasprava koja se neprekidno obnavlja oko Foruma odnosi se na radno pravo radnika u kulturi i kulturna prava radnika u proizvodnji. Također na pravo stvaratelja da se smatra neposrednim proizvođačem, i na pravo njegove proizvodnje na neku materijalnu osnovu. Poruka osnivača Foruma bila je – sami ćemo se pobrinuti za svoju materijalnu osnovu, dajte nam Galeriju. I dobili su je. Tu morate uzeti u obzir i tadašnji pojam tržišta, kao normativno poželjnog elementa naše vrste socijalizma. Osnivači galerije i krug njihovih saveznika – koji je bio puno širi od šesnaestorice – otresli su se ove vrste napada bez većih problema. Imajte na pameti da su Murtić, Prica, Reiser, gotovo pa founding fathers Republike, važni sudionici ZAVNOH-a prekaljeni ne samo u partizanskom ratu, već i u kulturnom krvoproliću u doba poraća, kad se na njih navalila kuka i motika socrealista i staljinista, o čemu sočno govori Murtić za radio Zagreb. Ljudi koji su činili ovu ustanovu nisu bili luzeri. Od pozitivnih aspekata socijalizma, koji su u ovom primjeru očiti, više me se doima sposobnost tadašnjih umjetnika i intelektualaca da se za sebe zauzmu. Tu sposobnost smo danas izgleda izgubili.
Uvidom u KIC-ovu online arhivu nalazimo slike gostiju poput Pier Paola Pasolinija, Güntera Grassa, mnogo Vlade Gotovca… Postoje li, kako se za mnoge institucije govori, "zlatne godine" KIC-a?
Fotografije su izvrsne, zato što su izvrsni fotografi, ne samo njihovi modeli. Kao što su izvrsni i plakati, jer su izvrsni bili dizajneri KIC-a, ne samo umjetnici koji su izlagali i jazzeri koji su svirali, filozofi koji su panelirali. Ljudi koji su se ovim poslom bavili tih prvih desetljeća, jednostavno držali su do sebe i do svog rada, zato sve u našem arhivu izgleda kao da je krojeno od skupog štofa. Uopće, zanimljivo je pratiti koliko smo bili umreženi bez digitalne mreže, koliko smo pripadali Europi kad nismo bili članovi Unije, koliko smo bili globalni sudionici, a prije globalizacije.
Prostore KIC-a projektirao je Vjenceslav Richter i oni su se tijekom godina više puta mijenjali - jesu i te promjene uvijek bile u interesu ustanove ili su možda više pogodovale nekim "podstanarima", bilo da se radilo o knjižarama ili kafićima?
Richter je bio odabran po samoj definiciji stvari. Kao exatovac, glavni prorok arhitektonske sinteze, posao projektiranja sintetičkog kulturnog centra nije mogao izbjeći sve da je i htio. U prostoru galerije Forum u Teslinoj najbolje je očuvana njegova arhitektonska ideja, a prostor u Preradovićevoj je, kao što primjećujete, pretrpio promjene. U tranziciji iz socijalizma u demokraciju, iz demokracije u kleptokraciju, svašta se izdogađalo. Više od tri godine proveo sam po pravnim nadleštvima s odvjetnicima pokušavajući srediti osnovne zemljišne upise, ispravljajući sulude sporazume. Tko što ovdje posjeduje, u čije ime i tko kome što duguje, duga je priča, koju smo srećom doveli kraju. To je sve došlo s novim idejama o kulturnoj ustanovi koje su se pojavile krajem devedesetih, a zatim u čudesnom obliku, u doba gradonačelnika Bandića. KIC se devedesetih nekako sakrio od središnje vlasti, zahvaljujući domišljatosti i mirnoći Bojana Munjina, oprezu Vakija Stoisavljevića i drugih suradnika, a onda se na njega slio državotvorni bijes i antikomunistička histerija, tek krajem desetljeća, u ono doba dekadencije Tuđmanove vlasti.
Galerija Forum je i to uspjela preživjeti, kao što govori ogranak naše izložbe u galeriji na Katu, posvećena upravo devedesetima. Nakon toga dolazi doba transakcijske kulture odnosno Bandićevog ja tebi-ti meni modela. Kulturne ustanove, ako se ne varam, postepeno su tada prerasle u neku vrstu nerezidentnih računa za namirivanje raznih kolegijalnih dugova, koji u osnovi nemaju puno veze s kulturnom proizvodnjom. Većina današnjih ravnatelja je iz tog doba naslijedila svežnjeve ugovora koji u pravilu nisu zakoniti, a istodobno nisu izričito protuzakoniti, već lebde u nekom pravnom limbu vječne lukavštine u koju se ne da prodrijeti niti zdravim razumom niti alatima reda i zakona. Ako me pitate gdje je nekretnina KIC-a u Novom Zagrebu ili gdje je kolekcija umjetnina Galerije Forum, odgovor je ne znam, jer ne zna niti javni tužitelj. Možda će organi istrage na to dati neki odgovor, ako se istraga ikada dovrši.
Unutar KIC-a djeluje i za Zagreb vrlo vrijedno Dokukino. Kakav je vaš odnos s udrugom koja ga vodi?
Surogatkino-KIC smo uredili, ali ga nismo povećali, jer tlocrt ne dozvoljava. I takvo kakvo jest služi kao neka vrsta El Shatta za sve filmske izbjeglice grada. Za program Kina Tuškanac, za industrijske programe zagrebačkih festivala, za obljetnički ciklus Fade-ina i redovite programe Restarta, producenta jednog apsolutno divnog cjelovečernjeg filma koji se zove Fiume o Morte. Naredne godine pridružuje se i Factum velikom retrospektivom, Sedmi kontinent i filmski kurikulum idu redovito dalje, uključit ćemo projekcije vikendom namijenjene djeci. Grad veličine Zagreba, naravno, morao bi imati nekoliko kino dvorana za redovne projekcije neovisnog filma. Vjerujem da će ih na ovaj ili onaj način uskoro i realizirati.
U vašu ingerenciju donedavno je spadalo i nažalost zatvoreno kino Europa. Možete li objasniti zašto se toliko dugo čeka na njegovu obnovu i ponovno otvaranje?
KIC je ugovorni partner gradu Zagrebu u EU projektu obnove kina Europa, temeljem ugovora iz kojeg proizlazi dosta redovitih obveza koje nas donekle zabavljaju u ovom ogromnom vremenu iščekivanja. Obnova je maratonski posao, odnosi između državne i gradske vlasti su komplicirani, a film je djelatnost koja nikoga u nas osobito ne zabrinjava. Pretpostavlja se da će radovi početi ove zime i da će kino biti otvoreno 2028. godine. Dobra vijest je to da će se obzirom na takav crni kalendar svakako morati pristupiti ozbiljnim međurješenjima i pronaći jednu ili više kino-dvorana na drugom mjestu u gradu.
Kao čelnik jedne kulturne ustanove, kako vidite dosadašnje poteze Tomaševićeve vlasti?
Gradom vlada koalicija koja se sastoji od stranke koja je izrasla iz neke vrste kulturnog djelovanja i druge, inače veće a u ovom slučaju manje, koja je izrasla iz stranke koja je upravljala socijalizmom, dakle i ta nešto razumije o konstitutivnoj važnosti kulture za sudbinu društva. I jedno i drugo čini komunikaciju ohrabrujućom. Grad Zagreb je, bez ugrožavanja ičije proračunske dobrobiti, udvostručio izdvajanja za kulturu, putem svojih ustanova i jednako tako, prema udrugama i trećim dionicima. Ako i neće uspjeti spasiti svijet od klimatske propasti, gradonačelnikovi ljudi su klimu oko kulture u gradu Zagrebu promijenili radikalno, u dobrom smjeru.
Dugo ste bili na čelu Hrvatskog audiovizualnog centra. Vaš mandat obilježen je brojnim promjenama nabolje, velikim zalaganjem, ali i velikim udarcima na hrvatski film i vas osobno. Kako danas gledate na taj period?
Pa vaše zadnje i prvo pitanje se rimuju. Mala kulturna ustanova velikog dosega je game-changer, dobra medicina za mali organizam malog naroda kao što je naš. Mladi KIC i mladi HAVC su značajno različiti po funkciji, ali u osnovi bliski po onome što su postigli. Kad govorimo o važnosti kulturne ustanove i važnosti njezine neovisnosti, ne ispovijedamo neki nauk, ja se pozivam na vlastitu biografiju i biografiju ustanova s kojima sam imao posla.
Kako biste ocijenili rad svojih nasljednika, Daniela Rafaelića i Chrisa Marcicha?
Kolega Rafaelić je u KIC-u objavio svoje dvije publikacije, kolega Marcich se snalazi s HAVC-om i EFADs-om najbolje što zna i umije. Nije dobro vrijeme za audiovizualno stvaralaštvo, ni u svijetu, ni u Europi, a još manje u RH. Ukratko: to je pravo vrijeme, želimo li promjene. Utoliko Chris ima pred sobom šansu života.
Za kraj, što nas u 2026. čeka u KIC-u?
Proročanska misao pokojnog gradonačelnika glasi: Neka institucije rade svoj posao. Možda nije ciljao na kulturne ustanove, reći ćete, ali to nas neće omesti: nastavit ćemo dalje kao institucija koja radi svoj posao. Ponavljam: institucije su vraški važne, dok su otvorene, neovisne i dok ne odustaju od visokih kriterija.
Otvori KEKS Pay
