Naslovnica Kultura Knjige

Tomislav Zagoda: Skandaloznost je logika tvrdo kuhane ratne proze

Znanje je upravo objavilo najkontroverzniju knjigu 2010. godine, "Janu Perkanovu" o seksualnim traumama
18. lipnja 2010. u 20:50 1 komentara 218 prikaza
'08.06.2010.,Zagreb - Urednik u izdavackoj kuci Znanje , Tomislav Zagoda. Photo: Jurica Galoic/PIXSELL '
Foto: 'Jurica Galoic/PIXSELL'

Ona je kći pravoslavnog svećenika, rezultat silovanja. Kada je imala trinaest godina, majka ju daje u samostan gdje je seksualno zlostavlja časna majka. Bježi i pada u ruke ocu koji je siluje i na tri godine zatvori u podzemnu izbu. Njihova joj sina otme i da ga svom bratu čija žena ne može imati djece... Za Domovinskog rata siluje je taj izgubljeni sin. On zakolje njenog drugog sina, a Jane Perkanova puca u njega i ubije ga.

To je tek mali dio šokova koji čitatelja čekaju u knjizi "Jane Perkanova" koju je upravo objavilo zagrebačko Znanje, u Hit biblioteci. U Znanju tvrde da ne znaju tko je autor ovog romana (Ana Bako je pseudonim) u kojem kao da su pobrojeni svi šokoviti i skandalozni motivi koji su posljednjih dvadeset godina punili medije; od Domovinskog rata preko motiva Fritzla, do seksualnog zlostavljanja u crkvi. Sve je tu, i ugurano u život jedne žene. Može li to biti autobiografija? Tko može smisliti (ili preživjeti) takvu gradaciju zla?

Na ta pitanja odgovore će dati sudbina ovog romana. Njegovi veliki nedostaci su upravo to beskonačno nabrajanje tragedija (čovjek se doslovno izgubi u silnim silovanjima, jer samo jedan čovjek to ne radi) bez prave razrade likova i njihovih motiva. Gdje su tu emocije? Gdje je bilo kakav romaneskni temelj koji bi čitatelju omogućio da povjeruje u situaciju kada se glavna junakinja u muža zaljubi na prvi pogled dan nakon što se oslobodila iz podzemne izbe u kojoj je trpjela trogodišnje zlostavljanje.

Vrlo je neuobičajena pojava da je autor nekog romana skriven, i to ne samo od javnosti nego i od samih izdavača. Kako je rukopis došao do vas, kako se predstavila gospođa koja je posrednica u cijeloj priči?

Bit ću posve iskren, tekst je došao k nama kao grom iz vedra neba – nenadano i neočekivano, upravo onako kakav je i sam roman, hajdučki nasrtan i otvoren. Glavni urednik Davor Uskoković proslijedio mi je e-mail s rukopisom. Ono što smo tada imali, a ništa više nemamo ni sada, jest ime posrednice. Već nakon uvida u kratki sadržaj učinilo mi se da bi roman mogao biti zanimljiv s obzirom na markizdesadovske motive i groteskno tragičan zaplet. Nije nepoznata praksa da se autori kriju od javnosti pod pseudonimom, mi smo bili do kraja tolerantni i nismo inzistirali da nam se otkrije pravi identitet autora budući da je riječ o tzv. autobiografskoj prozi čije je dominantno obilježje seksualna trauma. Moram priznati da nas i dalje "škaklja" pitanje tko je pravi autor. No, ako to nikad i ne doznamo, ostat će nam roman "Jane Perkanova" kao svojevrsni simptom, otvorena rana svih kulturalnih i inih balkanskih procjepa.

Možete li otkriti barem nešto o autoru? Je li riječ o ženi ili muškarcu?

Pitanje autorstva uistinu je obavijeno velom i kako sada stvari stoje, ostaje nam jedino da se zabavljamo nagađanjem o spolu autora. Tekst je pisan u formi intervjua, pri čemu su događaji ispričani iz perspektive glavne junakinja, Jane Perkanove, dakle riječ je o ženskom glasu. Međutim, u našoj redakciji postoje otvoreni sukobi mišljenja oko toga je li roman napisala žena ili muškarac. Neki su prepoznali mušku ruku, ali postoje i oni koji vjeruju u autentičnost ženskog glasa. Osobno se ne bih upletao u konačni sud, držim da je tekst dovoljno provokativan sam po sebi.

Priča je vrlo specifična, za mnoge će biti i skandalozna. U promomaterijalima poslali ste najavu: autobiografska priča o istinitom događaju. Možete li to potvrditi?

Kao što ste rekli, mnogo je toga u romanu skandalozno; glavnu junakinju, u dobi od trinaest godina, otima pravoslavni pop koji je drži zatočenu u podrumu i svakodnevno siluje. Poslije se pokaže da joj je on i otac. Nakon toga, siluje ju katolički svećenik... Tijekom ratne agresije siluje ju i vlastiti sin... Skandaloznost je logika i dio autorske strategije. Posrijedi je tvrdokuhana ratna proza, zapjenjena naracija koja je odabirom motiva nastojala opisati patologiju jednog vremena i prostora (dubrovačko zaleđe). A što se tiče promomaterijala, valja istaknuti kako se on, kao svaki drugi pošteni promomaterijal, oslanja na ono što nosi u sebi jaku poruku, svojevrsni vrisak u zagušenom marketinškom prostoru. Kada smo izdvojili navedeni citat, poveli smo se tvrdnjama posrednika/ice. Gledano s naratološke pozicije, svakako je riječ o žanru autobiografske proze, ali budući da je riječ o romanu, dakle o tekstu fikcije, uvijek ostaje mogućnost da se opisani događaji možda uopće nisu dogodili ili se nisu dogodilu baš tako kako su opisani. No, kada smo se odlučili za objavljivanje "Jane Perkanove", nismo se rukovodili pitanjima autentičnosti činjenica, već kriterijem uvjerljivosti teksta.

Jeste li kao urednik koji je radio na tekstu svjesni problema s uvjerljivošću cijele priče – niz silovanja, zatočenje u podzemnoj izbi i dan poslije toga ljubav na prvi pogled? Usto, u toj eskalaciji zla kao da ne postoje emocije?

Kao urednik pokušavam maksimalno poštovati autorsku volju i ne djelovati kao sukreator, nego samo korektor koji upućuje na neka kritična mjesta teksta. Ovaj je tekst zasićen motivima seksualnog nasilja, ratnim strahotama i relativno kratkom ljubavnom sekvencom između Jane i Perkana, međutim nisam imao problema s uvjerljivošću cijele priče jer sam ostavio po strani realističko čitanje. Naime, priče mogu biti sasvim uvjerljive bez obzira na to što govore o nevjerojatnim stvarima. Recimo, Rambo padne s dvadesetog kata i ostane živ. Je li se Švejku baš dogodilo sve to što mu se dogodilo u romanu? Znam, reći ćete da govorimo o različitim medijima i žanrovima, ali upravo na to želim skrenuti pozornost, svaki je pripovjedni tekst zatvoreni prostorno-vremenski kontinuum u kojem vrijede druga pravila od onih u zbilji. Stoga, dopuštam da će biti razočarani svi oni koji će isključivo tražiti podudaranje priče Jane Perkanove s iskustvom realizma. Realizam je izuzetno širok pojam u kojem ima dovoljno prostora za različite oblike iskaza, ono što nam se u "Jani Perkanovoj" nudi jest hiperbolizirani realizam, nabrijani realizam u kojem je naglasak na činu, a ne na emociji. Iako se ne bih posve složio kako ne postoje emocije, jer što li je drugo nego čin emocionalnog kolapsa kad se na kraju romana glavna junakinja sunovrati niz Boninovo.

Mogu li čitatelji povjerovati da je jedna osoba sposobna preživjeti sve što se dogodilo Jani Perkanovoj?

Čitatelji mogu povjerovati i u to da se Gregor Samsa jednog jutra probudio kao golemi kukac. Pri tome, naravno ne mislim da su čitatelji naivni ili iracionalni, već želim reći kako je za književnost najvažnije funkcioniranje pripovjednih mehanizama. Kod realističnog romana situacija je najporaznija za čitatelja jer se uvjeri da pred sobom ima istinu, što je zapravo najveća iluzija. Ista je stvar s Janom Perkanovom, njezino čitanje ovisi o tome u kojem će joj ključu čitatelj pristupiti. Ja sam joj prišao s najopreznije strane, i prihvatio čitav tekst kao metaforu, alegoriju balkanskog ludila koje je eskaliralo devedesetih godina prošlog stoljeća.

Izuzetno veliki problem je i obrada svih likova, a ne samo glavna junakinja, posebice u kontekstu Domovinskog rata – svi su "naši" dobri, a "njihovi" oličenje zla. Nisu li prošla vremena za takvu crno-bijelu sliku svijeta?

Od ovih ću kritika pokušati braniti roman smještajući ga unutar okvira ratnih tekstova. Kulminacija zapleta "Jane Perkanove" događa se tijekom Domovinskog rata i prema tome roman ulazi u registar ratnih tekstova. Naime, svojevrsna grubost u obradi likova potječe odatle što ovo nije psihološki roman, ovo je roman kojim dominira akcija. Poštujući konvencije pustolovnog i ratnog žanra u njemu, fizička komponenta preuzima na sebe vodeću pripovjednu ulogu. U takvom je kodu crno/bijela paradigma "dobra" i "zla" zapravo arhetipski model kontrasta. Oni koji traže psihološki fluid bit će razočarani ovim romanom, a na svoje će doći čitatelji koji traže sirove sadržaje balkanske opscenosti, neobrađene i nefiltrirane sadržaje kolektivnoga nesvjesnog. Ovo i jest zapravo zabilježena noćna mora našeg povijesnog konteksta.

Kako goj da bilo, nakanila me dat u dume, a nije me o temu ništa pitala. Nije jer jom se sigurno činilo da nijesam baš za to? Već sam bila stasala, sise skoro petica, nosila sam korpić, ali svaka mi je vesta već bila uska, a svaka kotula kratka. A nijesam ji ni imala nego dvije. Pa jednu pereš, a drugu nosiš. Pereš svaki dan, naveče, kad bi došle doma. Tjelesno sam bila žena, a u znanju i duši dijete...

Morebi je moja mati ćela da me spasi od mene same, jer sam uzresla iznenadno i naglo. Da se ne iznešestam Jeposava, tako je mati ćela počasti Ladzarovu majku, da i na ti način kaže koliko ga voli, u nadimku skraćeno Jepe, je li, tako su nakon one sramote s onijem vojnikom stali u školi za mnom dobaciva "Jebe".

Šokantne izvatke iz romana "Jana Perkanova" pročitajte u sutrašnjem Obzoru

Elipso

  • Felicijen:

    I sad neka netko kaže da je pisac ove knjige normalan? I za koju je to čitalačku publiku uopće pisano? Za isto takvu kakav je i pisac? Barem prema kratkim podacima o knjizi iz članka.