U parku Zrinjevac večeras u 19 sati - ili u slučaju kiše u Zagrebačkom plesnom centru - Vesna Mačković i Robson Catalunha prvi će put zajednički izvesti performans “Hibrid” u sklopu festivala “Sounded Bodies” udruge Domino. Zakopani do grla u loncima za cvijeće, ovo dvoje umjetnika, Hrvatica i Brazilac, izrastat će iz zemlje kao hibridna ljudsko-botanička bića. Catalunha je autor performansa, koji je do sada izvodio sam. U njemu on pokušava zamagliti granice između vrsta, rasa, vjerovanja i bilo koje vrste klasifikacije i obrazaca ponašanja.
– Potječem iz obitelji migranata. Rođen sam, odrastao i živim u Brazilu, zemlji koloniziranoj od Portugala koja je primala imigrante iz cijelog svijeta. Mješovita zemlja, ali patrijarhalna i puna predrasuda. Zemlja u kojoj je stopa ubojstava crnaca više nego dvostruko veća od stope ubojstava bijelaca. Zemlja s najvišom stopom ubojstava transrodnih osoba na svijetu. Zemlja kojom trenutačno vlada predsjednik pobornik diktature i koja je ugasila ministarstvo kulture koje je pak cenzuriralo umjetnike i bilo homofobno. Ta čudna ponašanja ljudi zbog različitosti moj su istraživački materijal – kazao nam je Catalunha.
Sve se vrti oko govora
Kada su se on i Vesna Mačković upoznali 2017. godine u elitnoj newyorškoj umjetničkoj rezidenciji avangardnog vizionara Boba Wilsona, shvatili su da dijele vrlo slične umjetničke senzibilitete.
– U šali se nazivamo “djecom Boba Wilsona” jer smo prepoznali da u svojim radovima težimo izrazitim estetikama kroz svjetlosno i zvučno oblikovanje scenskih radova i detaljima kakvima smo svjedočili tijekom našeg boravka kod Boba. Osjećamo da stvaramo u istom smjeru i nadopunjujemo rad svatko sa svojim vlastitim znanjima – kažu nam Mačković i Catalunha koji su upravo prošlog tjedna u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti premijerno izveli svoj prvi zajednički kazališni rad “Moj govor”.
– Danas, sve se vrti oko govora. Što će, tko i kako reći, izgovoriti, koju ideju “prodati” svojom pričom. Nakon brojnih putovanja i raznih jezika, politika i komunikacijskih kultura s kojima sam se susrela dobila sam poriv pozabaviti se time na pozornici i to baš s nekim od kolega umjetnika iz svijeta s kojim nemam zajednički materinski jezik – govori nam Mačković, dok Catalunha nadodaje kako su htjeli odraziti koliko su se komunikacijske vještine ljudskih bića mijenjale od prapovijesti do danas. Čovječanstvo se puno razvijalo, kaže, ali još uvijek ne znamo kako se nositi s razlikama. A možda nikada nećemo naučiti.
Festival “Sounded Bodies” dio je inicijative “Umjetnost dostupna svima” koju je osnovala upravo Vesna Mačković. To znači da za svaku predstavu ili performans koji pogledate ulaznicu ne kupujete, već samo rezervirate, a na kraju predstave imate apsolutnu slobodu odlučiti, uzimajući u obzir svoje materijalno stanje i zadovoljstvo odgledanim, koliko ćete novca za predstavu dati. Kada je stvarala svoj prvi plesni solo projekt, kaže nam, bilo joj je jako teško odrediti cijenu ulaznice, odnosno cijenu svog rada – svaka cijena skromna i senzibilna prema publici bila bi premala da nadoknadi uloženo, a svaka realna cijena rezultirala bi mogućim izostankom publike. I njena se umjetnička organizacija “Arktik – Institut za budućnost”, financira putem crowdfundinga, no to se nije pokazalo najboljim rješenjem.
Crowdfunding ne uspijeva
– Nažalost, kulturni crowdfunding je u našem slučaju potpuno podbacio. Pratitelji našeg rada nisu osjetili potrebu ili nisu osjetili ispravnim da nas podrže svojim prilogom. Moguće da se smatra da dobivamo dovoljno iz državnog proračuna ili da trebamo ostati ovisni o njemu. Umjetnost mora postojati, ne smije umrijeti, ali mora se raditi i na izlasku suvremene umjetnosti iz svojih elitističkih okvira. Prava umjetnost je ona koja nije stvorena iz komercijalnih pobuda ili zato da se opravda dobivena potpora. Ona je religija novog doba. Želja mi je da pronađemo naš jedinstveni put prema očuvanju umjetničkog sloja u našoj državi, ljubavi građana prema našoj umjetnosti i prepoznavanju njene vrijednosti – govori nam.
A iako već godinama radi i stvara u Hrvatskoj, njena je pozicija na našoj umjetničkoj sceni u najmanju ruku neobična. Dok joj s druge strane oceana Bob Wilson pjeva hvalospjeve, na njenim predstavama, kaže, u publici rijetko sjede umjetnici.
– Tijekom svoje karijere susrećem se s kontinuiranom diskriminacijom kolega, nagađam zbog toga što kod nas vlada čvrst elitizam u scenskim umjetnostima pa valjda, ako nemaš Akademiju i pritom si osoba s invaliditetom, odmah si amater i nisi vrijedan praćenja. Ipak, s diskriminacijom se ne borim, okrećem joj leđa i idem u suprotnom smjeru. Tko ne treba moju umjetnost, ne treba ju. Nosim ju gdje ju žele. To ne znači da me to ne rastužuje jer ne bi li bilo prekrasno biti prepoznat i doma, tamo gdje se moja umjetnost izlegla i stasala? – pita se Mačković, a njen nam umjetnički partner otkriva kako i njega iznenađuje što je do sada doživio u Hrvatskoj.
– Proteklih nekoliko tjedana primijetio sam da me ljudi, pogotovo stariji, čudno gledaju jer sam stranac. Radio sam i putovao po cijelom svijetu, poznajem homofobiju, jer sam gay, ali ovdje u Hrvatskoj prvi sam put doživio ksenofobiju. A to je strašno.
Trebalo je ljudima omogućiti nastup u kazalištu. Valjda je to kazališna predstava satire u ili nešto u smislu Andersenove priče: Carevo novo ruho. Sreća da imam Pinterest, gdje se može pregledavati svjetska umjetnost, inače bi pomislio da su svi poludjeli.