Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

Strašno mi je kako se ovaj rat promatra kao neka nogometna utakmica, a ljudi biraju strane

Prvi put u svojoj bogatoj i dugoj karijeri u Hrvatskoj, u svom rodnom Zadru, imat će svjetsku premijeru novog projekta. Na Glazbenim večerima u sv. Donatu, 12. srpnja na programu je 'Hekuba'. S umjetnicom svjetskog renomea razgovaramo o nastajanju uglazbljene mračne Euripidove, ali i Dolceove i Držićeve drame
17. lipnja 2022. u 13:13 0 komentara 326 prikaza
Foto: BENEDICTE KARYOTIS
Pogledajte galeriju 1/2

Glazbene večeri u sv. Donatu prošle su godine svoj program obogatile ciklusom "Suvremenost rane glazbe". Za selektoricu tog segmenta festivalska uprava nije mogla angažirati kompetentniju osobu od Katarine Livljanić za koju je prikladno reći "svjetska, a naša". Posebno to mogu reći njeni sugrađani Zadrani, premda Katarina Livljanić već tridesetak godina ne stanuje ovdje, nego na prestižnim svjetskim katedrama i pozornicama rane glazbe. Ugledna profesorica i nadasve inspirirana i inspirativna umjetnica, osnivačica i voditeljica ansambla Dialogos, i ovog će ljeta biti vrlo prisutna u Zadru, a plod njene suradnje sa zadarskim festivalom je i činjenica koju valja zabilježiti kao iznimno važnu za čitavu hrvatsku kulturu: Katarina Livljanić će prvi put u svojoj bogatoj i dugoj karijeri u Hrvatskoj, u svom rodnom Zadru, imati svjetsku premijeru jednog svog novog projekta. U tom svojevrsnom novom laboratoriju rane glazbe, kako Katarina Livljanić zove segment festivala koji uređuje, 12. srpnja u sv. Donatu na programu je "Hekuba". O dugom nastajanju nove jedinstvene uglazbljene verzije te mračne Euripidove, ali i Dolceove i Držićeve drame, o tome kako su grčki mitovi ugrađeni u naša bića, svijet i vrijeme i o drugim temama, Katarina Livljanić je s nama putem Zooma razgovarala iz Basela.

Valentina Turcu Živimo u nekoj vrsti mentalne anestezije, a bez stvaranja nema evolucije

U Zadru ćete uoči premijere imati vrlo intenzivan tjedan posljednjih proba, a na "Hekubi" ste radili i u Zakladi Royaumont pokraj Pariza, gdje ste ponovo imali rezidenciju s Dialogosom. Koliko je dugo nastajao ovaj projekt?

Uvijek je tako kada pripremamo velike projekte poput "Hekube" čija priprema traje godinama. Na scenariju "Hekube" počela sam raditi još 2015., a prvi poticaj došao je od Sande Hržić, redateljice s kojom već dugo radim. Ona Držićevu "Hekubu" vrlo intimno poznaje još iz svojih studentskih dana na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu i želja joj je bila da vidimo može li Hekuba propjevati. "Hekuba" je drugačija od svih dosadašnjih programa i zbog načina na koji je složena jer nije u priči samo Držić nego i Venecijanac Lodovico Dolce, čiju je talijansku verziju "Hekube" Držić preveo. U našem projektu križaju se te dvije "Hekube" pa se neke uloge pjevaju na hrvatskom, a neke na talijanskom.

Jeste li koristili i one dijelove Držićeve "Hekube" u kojima je on nadopunjavao Dolcea?

Problem je uvijek kako od tako velikih tekstova napraviti intenzivnu predstavu od sat vremena, a to znači rezati, rezati, rezati. Velik je posao bio u tome što ćemo iz libreta odstraniti, a ne koliko će različitih detalja u njemu biti. Ali, zato imam osjećaj da smo dobili libreto u kojem nema ni riječi koja bi bila suvišna i samo puki ukras. Ostalo je ono što je bitno da se ispriča priča o Hekubi. Ali, ostalo je i nekoliko Držićevih komentara pa se pojavljuje i kor koji će utjeloviti Kantaduri.

A u kakvom su odnosu Dolce, pa prema tome i Držić, prema Euripidu?

Dolce je preveo latinsku verziju "Hekube" koju je Erazmo Roterdamski objavio 1506. godine. I Erazmo mi je blizu, čak i fizički, jer sada živim i radim na nekoliko stotina metara od katedrale u Baselu gdje je Erazmo pokopan. A Dolce i Držić, obojica rođena 1508. godine, leže danas u dvije susjedne venecijanske crkve. Dakle, Erazmo je preveo Euripidovu dramu s grčkog na latinski, Dolce s latinskog na talijanski, a Držić s talijanskog na hrvatski. Rođenje naše Hekube prate svi ti veliki i dobri duhovi.

Što je vas osobno privuklo i što je vama Hekuba? Ispričajte nam ukratko njezinu priču.

Hekuba je trojanska kraljica, Prijamova žena, majka brojne djece. Priča se događa na završetku tog užasnog Trojanskog rata. Ona je ze mene kao neki simbol pokreta u našoj duši. Uvijek mi bude pomalo žao kada se priče iz mitologije svedu samo na fizičku omeđenost tih likova: tko je Odisej, ili tko su ostali likovi. Nije to Odisej, nego je to dio naše duše koji se zove Odisej. Tako je i s Hekubom. Ona je žena kojoj ubijaju jedno dijete za drugim. U trenutku kada je rat već gotov, Grci trebaju otići iz spaljene Troje, ali ne mogu isploviti jer nema vjetra. Da bi mogli isploviti, mora se nekoga ili nešto žrtvovati. Ja to doživljavam na simboličan način: nije stvar u plovljenju i u žrtvi, nego u nama koji također moramo nešto žrtvovati, nešto otpustiti i napustiti kada se želimo maknuti s mjesta koje je već ustajalo i života koji je postao učmao. Uvijek se radi o žrtvovanju nečeg što nam je užasno teško dati. A što je najteže i najgroznije dati jednoj majci? Njezino dijete. Ahilejev duh traži da se žrtvuje Hekubina kći Poliksena, koja se, međutim, miri s ulogom žrtve i odlazi u smrt. Ali, Hekuba tada ugleda još jedan leš i u agoniji se pita je li to možda mrtva i njezina kći Kasandra, da bi otkrila da je to njezino najmlađe dijete, njezin sin Polidoro, kojeg su ona i Prijam dali na čuvanje Polimnestoru, svom prijatelju, da bi ga zaštitili u ratnom metežu. No, što je učinio Polimnestor? Zbog svoje gramzivosti za zlatom, on ubija dijete i baca ga u more. I dok je Poliksenina smrt još kako-tako objašnjiva kao svojevrsni zalog za završetak rata, Polidorova smrt je Hekubi još mnogo bolnija i mučnija. Njega ubija prijatelj – da bi se domogao zlata. U tom trenutku Hekuba prestaje biti dostojanstvena kraljica i pretvara se u poludjelog demona koji jedini način na koji može izaći i očistiti se od tog zla vidi u osveti. Zato organizira da Polimnestor dođe u tabor i prođe kroz špalir trojanskih žena koje će mu iskopati oči i ubiti mu sinove. Još jedan snažan simbol. Polimnestor tek kad biva tako oslijepljen počinje jasno vidjeti stvari. Čovjek da bi vidio dalje ponekad zaista mora "oslijepiti" za ovaj vidljivi svijet koji gledamo oko sebe. Polimnestor u tome trenu vidi da će i Hekuba također loše završiti, pasti u more, pretvoriti se u kuju i postati zlokobni znak mornarima. Ta velika smrt je na kraju veliko oslobođenje, u kojem se, naravno na tragičan način, kako to već u grčkim tragedijama biva, svi oslobađaju iz čvora usuda.

I vi ste prije dvije godine imali jedan veliki odlazak napuštajući Pariz i Sorbonu u korist Basela i tamošnje čuvene Schole cantorum na kojoj predajete. Je li bilo teško, što ste napustili, a što ste dobili?

Bilo je užasno teško, jer sam napustila takoreći čitav jedan život u kojem sam bila već naviknuta na puno stvari i u kojem sam funkcionirala kao osoba s dugim pedagoškim iskustvom. I onda sam se našla u sasvim novoj situaciji. Nova zemlja, novi jezik, novi mentalitet... bio je to odlazak iz nečeg stabilnog, odraslog i autoritativnog u nešto nestabilno i na neki način dječje, već samim tim što je predstavljalo novi početak. Ali, jako mi je drago da sam to napravila. Osjećam se kao da sam iza sebe ostavila neke jako teške kofere. Škola u Baselu puno je manja, pa je odnos sa studentima i način rada puno individualniji, a moji studenti su toliko puni inicijative i jako motivirani, ja ih samo usmjeravam da na što bolji način idu naprijed. Nemam osjećaj da vučem kamenje, nego pomažem ljudima koji su puni vlastite energije. Također, već sam naziv "Fachhochschule" upućuje na to da je ovo strukovna škola koja je, kako se meni čini, puno više usmjerena na sadržaj, a manje na formu. To je učenje glazbenog "zanata" u najplemenitijem smislu, sa svim potrebnim znanjima. Glazba je u centru. Divna je i kozmopolitska prirode te škole. Naravno, Pariz je sam po sebi jako kozmopolitski grad, ali Sorbona u sebi ima nešto jako dominantno francusko, dok ova škola u Baselu nema u sebi nešto jako dominantno švicarsko, nego baš kozmopolitsko. Na svakom sastanku sa studentima ili s kolegama doživljavam bogatstvo kroz razgovor i odlučivanje, nema ničeg teškog i okoštalog što bi se samo zbog tradicije i navike moralo poštivati. Na kraju, imam osjećaj da u toj školi i u tom poslu napokon mogu biti doista ona i onakva koja ja jesam, nakon što sam godinama i desetljećima morala ipak igrati neku ulogu.

"pričaj mi" Meritas nam je dao jedan od najboljih pop albuma godine

Da se vratimo "Hekubi"... Kada ju je Držić prvi put u Dubrovniku želio izvesti, "Hekuba" je bila zabranjena, s obrazloženjem da njezin sadržaj previše uznemirava...

Da, dva puta bila je zabranjena jer je uznemirujuća, a i ova moja "Hekuba" neke je ljude već uznemirila i prije nego je izvedena. Na internetskoj stranici Dialogosa posvećenoj "Hekubi" postavljena je jedna fotografija maski koju je napravio čuveni nizozemski videoumjetnik i scenograf Tom Schenk, a za koju su nam neki partneri iz institucionalnih struktura već zabrinuto rekli da je vrlo turbulentna i uznemirujuća. "Hekuba" uvijek nešto uzbudi u ljudima, a ljudi nerijetko vole izbjeći provokativnost i uznemiravanje.

Na koji je način "Hekuba" posebna i, kao što ste sami rekli, različita od svih vaših dosadašnjih projekata?

Uz mene u "Hekubi" glavnu ulogu ima čileanski tenor Francisco Mañalich koji pjeva uloge na talijanskom i prati se na renesansnoj violi, instrumentu vrlo bogatih boja kakve u Dialogosu još nismo koristili. To je za mene iskorak u glazbeni jezik kasnijeg vremena, glazbeni jezik koji u Veneciji nekoliko desetljeća kasnije nagoviješta Monteverdija, a mi ga sučeljavamo s poznatim nam dubrovačkim renesansnim izvorima. Ali, ne samo s njima. Recimo, na naslovnoj stranici Držićeve "Tirene" stoji da u njoj Vlasi boj biju na način moreške, koju i dan-danas imamo na Korčuli. Tako i u našoj "Hekubi" ima tih grubih, grezih, "vlaških" elemenata. Htjeli smo da se u priči, koja nije nimalo šarmantna i lagana, nego ratna, pojavi i malo te naše opore zemlje. To je baš sudar dva glazbena jezika, profinjene Venecije i profinjenog Dubrovnika 16. stoljeća s grubim pučkim slojem koji je Dubrovniku u tom trenutku također bio u blizini. Dubrovnik je tada bio na korak od Otomanskog Carstva.

Ovim projektom još jednom upozoravate i na kruženje priča i ideja i u davnim vremenima, mnogo prije interneta i globalizacije...

Tu se baš prepoznaje što je dobra priča. Jer, kad je priča zaista dobra i jaka, ona prijeđe puno granica, jezika i stoljeća, za razliku od osrednjih pričica koje baš i ne žive dugo. Kad razmišljam o pričama koje sam do sada radila, sve su mi zanimljive i na svoj način suvremene i aktualne. Ali, Hekuba je zaista posebna i ona je, osim toga, naš prvi veliki svjetovni program jer do sada smo se uvijek bavili duhovnim tekstovima. No, baš tako sva svjetovna, Hekuba u sebi ima duhovnost mnogo veću i snažniju od mnogih nominalno duhovnih i liturgijskih tekstova. U tome i jest moć takvih velikih priča gdje se gubi granica između svjetovnog i duhovnog. Sve što je svjetovno, a snažno, istovremeno je i duhovno.

Koliko duboko ponirete u nasilje i nasilnost Hekube kao lika i teksta?

Nasilje se tu ne može izbjeći, jer "Hekuba" jest brutalna, ali ne na način kako se danas govori da je, na primjer, večera brutalno ukusna (smijeh). U "Hekubi" je prisutna brutalnost. Ali i velika svjetlost koja ipak pomaže tamnim oblacima i nepokretnosti da se podignu s ljudskih leđa i njihovih sudbina. I još nešto: tu je i neprestana dvostrukost u ljudskim odnosima. Vi nikad ne znate kada tko među likovima u razgovoru, odnosno u pjevanju, govori istinu, a kada laže. To je jako zanimljivo i meni kao autorici programa, ali i kao pjevaču, jer u pjevanju je presudna i gluma. Kako kroz pjevanje signalizirati da lik laže, a ne pasti u banalnost ili kič? Kad bismo išli samo za lijepim melodijama, promašili bismo dubinu i slojevitost ove priče.

Vaše sjajne stalne suradnike, članove Dialogosa Norberta Rodenkirchena i Albrechta Maurera, kao i Kantadure Joška Ćalete, već dobro poznajemo. Gdje ste i kako pronašli Francisca Mañalicha?

Prije dosta godina radili smo zajedno u Parizu. On je vrlo zanimljiv glazbenik, tenor osebujnog i snažnog glasa i karaktera. Scenski je vrlo jak i među nama je energija visokog intenziteta. Čim smo se prvi put našli svi zajedno na sceni, moji stari kompanjoni Norbert i Albrecht, Francisco, Kantaduri i ja, odmah sam imala osjećaj kako je to devetero ljudi vrlo visoke energije. Nema nijednog za koga biste imali osjećaj da ga morate vući. A uz to, Franciscov tenor tesiturom nije jako udaljen od moga glasa pa možemo i zajedno, u duetima, dobro funkcionirati i nadopunjavati se. Također, on ima registre koji mu dopuštaju potpuno nježno i blago pjeva ulogu Poliksene, ali da bude zao i brutalan kad pjeva Polimnestora. A među Kantadurima smo izabrali nekoliko pjevača koji se povremeno pojave iz kora s po nekoliko rečenica ostalih uloga. Po tome je naša "Hekuba" usklađena i s "ratnom" ekonomijom koja je umjetnosti uvelike nametnuta u ove posljednje dvije-tri godine. Nismo imali sredstava ići u veliku produkciju s puno više ljudi, nego je trebalo uzeti najjače ljude i s njima iscijediti najgušći sok iz ove priče i napraviti predstavu. Sanda Hržić s nama radi već u velikom broju produkcija, upravo na taj način: kako minimalnim scenskim efektima istaknuti najsnažniju srž priče i dotaknuti današnju publiku koja ne mora biti stručna ni specijalizirana, nego samo – radoznala.

Osim svega ovoga, niste mogli pogoditi bolji, ili gori, trenutak u svijetu za predstavljanje te nasilne ratne priče...

Točno. Svi simboli u "Hekubi", kao i u drugim tragedijama koje se bave Trojanskim ratom, pokazuju koliko je on besmislen. Okruženi smo besmislenim ratovima i čovjek se mora zapitati kako je moguće da u ovo doba, s ovakvim nasljeđem iza nas, netko može opet raditi ovo što se sada radi. S druge strane, ako već govorimo o ratu, meni je osobito strašno kako se ovaj rat ponekad i voajerski promatra kao neka nogometna utakmica. Ljudi na društvenim mrežama zalijepe zastavu kako bi pokazali za koju stranu navijaju, dok ljudi negdje – ne tako daleko – pate i umiru, od oružja, ali i od nerazumijevanja.

U svojim ranijim projektima, a osobito u "Barlaamu i Jozafatu", vi ste pokazali čvrstu duhovnu i kulturnu povezanost prostora od Moskve do Irske već prije mnogo stoljeća. Kako gledate na ovo današnje razdiranje tog prostora, koje zahvaća i kulturu?

To je dio veće slike i mentaliteta u kojem teško opstaje ono što je slojevito i što zahtijeva veće udubljivanje, strpljivost i što možda nije blještavo na prvi pogled. Često se umjetnički projekti moraju reducirati da bi se brzo – kao na nekom reklamnom plakatu – pročitalo za koga navijamo. Taj crno-bijeli duh nažalost ne ostavlja prostora za mnoge suptilnije boje i nijanse. I opsesivni imperativ za stalnom novosti i originalnosti. Kako će u toj trci preživjeti one umjetničke forme kojima trebaju stoljeća da se izbruse i očuvaju?

Osim vlastite "Hekube", što ćete još predstaviti ovog ljeta publici u Zadru kao selektorica ciklusa Suvremenost rane glazbe u okviru Glazbenih večeri u Donatu? Koga dovodite?

Dolazi ansambl La boz galana koji izvodi španjolsku renesansnu glazbu, zatim slovenski lutnjist Bor Zuljan koji predstavlja glazbu talijanske renesanse s naglaskom na improvizaciji, a Francisco Mañalich izvest će svoj solistički program. Zapravo, ove je godine ključna tema renesansa, koja često ostane zapostavljena poput siročeta na festivalima rane glazbe između vrlo prisutnog baroka i srednjovjekovne glazbe.

Kako je Dialogos, kao ansambl i umjetnička institucija prebrodio sve teškoće proteklih godina?

Kompleksno i strpljivo. Svi smo svjesni da se nešto promijenilo u ekonomiji koncertne djelatnosti. "Online" aktivnosti dobile su velik prostor, mora se raditi s manje međunarodnih umjetnika, manje putovanja, što jeftinije... Manje je novca, ali i vremena za sve ono što traži vrijeme za zrenje, projekti moraju imati i dimenziju marketinškog proizvoda. A "Hekuba" ima drugačiju poruku, to nije djelo "u trku". Dialogos od samog početka počiva na dva principa: jedan je međunarodni karakter, jer svaki put na sceni stoje ljudi iz različitih država i naroda, a drugi je da se bavi pričama koje su duboke, svevremenske i koje nadilaze samo arheološki interes za staru glazbu. Kako će takav ansambl prebroditi ovu krizu, vidjet ćemo. Nadajmo se dobro, vremena nisu laka za ovo što radimo, a osjećam da ljudima upravo sada, više nego ikada prije, treba baš ovo što radimo.

Hoće li svjetska premijera "Hekube" imati dodatno povišenu emocionalnu temperaturu s obzirom na činjenicu da se održava u vašem rodnom Zadru?

Sigurno, zato što je Zadar mjesto iz kojeg sam potekla i iz kojeg sam ponijela svoje prve vizije rane glazbe. Gdje god bila i što god radila, Zadar mi je uvijek negdje u primozgu kao mjesto koje me hrani. Donijeti sada jednu ovako veliku novu priču upravo u Zadar za mene je izazov, a i strah.

Jeste li razmišljali o snimanju "Hekube" na način na koji ste u režiji Radislava Jovanova Gonza snimili "Juditu"?

To bi bilo izvrsno, ali s obzirom na to da je ovo premijera, treba "Hekubi" pustiti da se malo opusti, da prođe barem desetak predstava pa da bude spremna za snimanje.

Nova intendantica otkriva Opera za bebe, Krležina “Leda” i Josipovićev “Lennon” u zagrebačkom HNK

Što inače ima novo u svijetu stare, rane glazbe?

Ima svega. Ima različitih ljudi i škola koji rade na razne načine. Od predanih i samozatajnih prenositelja znanja, za koje katkada manje čujemo, ali koji zapravo na svojim leđima prenose ogromna znanja, do postrevolucionara koji spoje operne, pop, tradicijske i jazz pjevače u nekom baroknom djelu i to bude hit sezone. S druge strane, u povijesno osviještenoj izvedbi rane glazbe prisutna je u kod brojnih izvođača jaka vezanost za sve što možemo doznati iz povijesnih izvora i traktata. Taj aspekt snažno hrani naša znanja, način prenošenja i proživljavanja glazbe koju izvodimo, no on katkada može imati i svoju ironičnu stranu. Ponekad, u toj želji da što vjernije repliciramo ono što mi našim današnjim okom čitamo u starim tekstovima, djelujemo kao da smo se uselili u tuđi stan i zaboravili da su u njemu prije nas živjeli živi ljudi s paletom različitih emocija i mišljenja, koje ne možemo svesti na plošne i nijeme stanovnike prošlosti. Nedavno čitam u jednom recentnom članku kako pjevač treba biti na sceni ekspresivan zato što tako kažu povijesni traktati. Ma pjevač na sceni treba biti – istinit, a ako je istinit, bit će ekspresivan. I to mu neće moći objasniti nijedan povijesni izvor, ako mu to najprije ne došapne njegova duša.

VEČERNJI TV
Ankica Mamić o Marićevu odlasku: Vlada će ovo politički preživjeti
Borba protiv umora
Borba protiv umora
Osjećate umor i teško vam se motivirati? Evo nekoliko savjeta da promijenite svoju svakodnevicu
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.