Kazališni i filmski redatelj Bobo Jelčić nedavno se vratio iz Beograda s dvije nagrade za svoj posljednji film “Sam samcat”. Obrađujući u njemu poprilično tešku i mučnu temu razvoda i skrbništva nad djecom pokušao je, kaže, ne ispričati vlastitu priču, nego prikazati jedan od stvarnih problema u ovome društvu. Trenutačno radi na predstavi zagrebačkog HNK “Tri sestre”, a osim što je otkrio što mu najviše smeta u današnjem društvu, spomenuo je u šali kako razbija predrasude o Hercegovcima tako što nosi sive, a ne bijele čarape, kao i to da s Marijem Knezovićem iz grupe Zoster i glumcem Goranom Bogdanom planira osnovati bend koji još uvijek, doduše, nema naziv.
Vaš posljednji filmski uradak osvojio je nagradu za najbolju režiju, kao i specijalnu nagradu žirija na Međunarodnom filmskom festivalu Fest u Beogradu koji se održao ovaj mjesec. Jeste li očekivali nagradu?
Život me naučio da nikad ništa ne očekujem. Kad očekuješ, napet si, a ne volim kad sam takav. Makar i ne dobio ništa. Nagrada i priznanja gode, ali treba se znati nositi sa stvarima i ako ih nema. Ono što je bitno je da je žiri neopterećen bilo čim osim estetskim mjerilima, a tako mi se čini da je bilo na Festu Beogradu.
Je li film bolje prihvaćen u Srbiji ili kod nas?
U Srbiji je jako dobro prihvaćen, a kod nas je zasad prikazan samo na Zagreb film festivalu i nešto malo u kinodistribuciji nezavisnih kina Hrvatske. Ostaje nam vidjeti što će biti s njim na drugim festivalima.
Je li vas dosadašnje iskustvo uvjerilo da stvari koje radite uvijek bolje prolaze negdje drugdje nego kod nas? Je li stvarno nemoguće biti prorok u vlastitom selu?
Ta se priča već dosta dugo veže na ono što radim. Zapravo, više je vezana za ono što radim u kazalištu. Možda zato što je kazalište zbog svoje imobilnosti teže dostupno širokom sloju gledatelja pa je samim tim mogućnost manipulacije veća. Uglavnom, na najeminentnijim kazališnim festivalima kao što su Marulovi dani ili riječki Festival malih scena nije nastupila nijedna moja predstava zadnjih petnaestak godina. Tek će sada u travnju igrati Kerempuhova „Govori glasnije“. U isto vrijeme predstave su mi gostovale na festivalima diljem Europe. Predstava koju sam u Srbiji napravio gostuje po svim tamošnjim festivalima, samo u Hrvatskoj ne. Zašto je to tako? Ne znam, treba pitati selektore. Selektor iz Rijeke, recimo, sjedi na toj funkciji barem petnaestak godina bez da se itko pita je li moguće da baš ne postoji nitko drugi tko to može. Nitko se ne pita ni dovodi li se time u pitanje demokratičnost ili otvara li se mogućnost monopoliziranja te funkcije. Bi li se nešto dogodilo kad bi ga samo na jednu godinu ili samo na nekoliko dana ili sati netko zamijenio? Bi li se zato nešto strašno dogodilo?
Kako se to može promijeniti?
Selektori bi se trebali mijenjati svake godine ili svake dvije godine. To je posve uobičajena praksa na svim festivalima. Tako se smanjuje moć zloupotrebe položaja i manipulacije.
“Sam samcat” jedna je intimna priča koja se bavi teškom i mučnom temom razvoda i skrbništva nad djecom. Budući da ste i sami prošli kroz sve to, što biste rekli što je najveći problem s kojim se čovjek susreće nakon razvoda?
Postoji niz problema, nažalost. Sve pogođene strane u toj situaciji: i otac, i majka, i djeca nađu se u situaciji koja je potpuno nova i na koju sustav često nema odgovor. Terenski je rad, koji bi trebao biti neposredan i direktan kontakt sa zainteresiranim i u kojem bi se stvari trebale rješavati promptno, bez suda, potpuno zapostavljen jer je premalo ljudi zaposleno u tom sektoru. Usto je razvoda puno više nego prije desetak godina, a postoje problemi i unutar brakova. Mi nemamo riješenu ni definiciju obitelji. Obiteljski zakon dan je u travnju prošle godine na očitovanje i nitko ne zna što je s njim, a nitko ga više i ne spominje. Mislim da se svi pomalo moramo zapitati nad svim tim jer to je državna, ali i društvena odgovornost. Aktualni slučajevi nasilja u obitelji dodatno nas upozoravaju na to.
U nekim slučajevima dođe i do toga da jedan od roditelja, ne zato što ne želi, ne vidi dijete mjesecima pa i godinama. Međutim, i sama sintagma “viđanje s djetetom” na neki način kao da jednom roditelju umanjuje važnost jer ga on ili ona samo viđa, a ne živi s njim. Je li moguće postići da dijete živi s oba roditelja?
Manjkav zakon omogućava mnogim roditeljima manipuliranje upravo tako formuliranim regulama, kao što je ta – koliko će roditelj koji ne živi s djetetom viđati dijete. I upravo je ta stavka o “viđanju” diskriminatorna i mislim da je Hrvatska zbog te formulacije već izgubila nekoliko parnica na sudu za ljudska prava. Zbog ravnopravnosti roditelja u mnogim se zemljama ide za tim da dijete bude podjednako i kod jednog i kod drugog roditelja. Međutim, postavlja se i pitanje je li stalna promjena mjesta boravka dobra za dijete. Opet, sve ovisi i o psihološkom profilu djeteta – što je njemu najbolje. Međutim, želje i potrebe djeteta zapravo se uopće ne uzimaju u obzir.
Kako ste vi uspjeli riješiti tu situaciju?
Dogovorno, mimo sustava, i to prakticiramo još uvijek. Na kraju krajeva, i sustav u presudi o razvodu sugerira da se roditelji najprije pokušaju dogovoriti. Ako se ne dogovore, tek se onda primjenjuju sve ove odredbe. Jasno, puno puta dogovor među roditeljima nije moguć jer, da su se mogli dogovoriti, valjda se ne bi ni rastajali.
Je li film autobiografski?
Uh, to svi pitaju. Kao da je to važnije i od problema kojim se film bavi i od ovoga o čemu se upravo vi i ja razgovaramo. Recimo to ovako: nije autobiografski, nego problemski, a povod je, moglo bi se reći – autobiografski. Riječ je o jednom centralnom problemu koji otvara gomilu novih problema i koji zadire u samo srce disfunkcionalnog sustava i birokracije koja ga štiti. A svi pogođeni nemoćni su pred jednim majušnim problemom intimne naravi. Eto, o tome je taj film i to je puno važnije od moje priče. I nije važno je li priča istinita, je li se stvarno dogodila i kome se dogodila, nego je li priča moguća i može li joj se povjerovati.
Mislite li da ovaj film može pomoći nekome tko se nalazi u istoj situaciji?
Ne može. Postoje stručni ljudi koji su za to plaćeni i kojima je u opisu radnog mjesta da pomažu u takvim i sličnim situacijama. Međutim, može rasklimati neke sigurne pozicije i dovesti u pitanje regulativu. Dakle, može upozoriti na vrlo konkretan problem i plasirati ga u javnost. Riješiti ne može ništa. To svatko od nas mora učiniti sam sa sobom.
Iako se “Sam samcat” tek počeo prikazivati po festivalima, imate li već ideju za neki novi film?
Imam, ali neću je reći. Bilo bi debelo preuranjeno jer se stvar tek razvija. I treba dozreti da je uopće mogu artikulirati u neku suvislu misao.
Biste li opet stali s druge strane kamere?
Bih, ako bi se sve moglo snimiti u jedan dan. Nisam navikao čekati između snimanja scena pa mi je to bio užasan gubitak vremena. Međutim, ekipa i rad na setu „Novina“ bili su u dobroj prijateljskoj atmosferi tako da sam uživao. Pokušao sam iskoristiti to iskustvo, promatrajući sebe iz glumačke pozicije, dakle onoga tko ispunjava zadatke za razliku od one, za mene uobičajene redateljske s koje se zadaci zadaju. Recimo da sam naučio neke stvari.
Nedostaje li vam u filmu kazališta i obrnuto?
Film morate snimiti za 28 radnih dana, a bez ogromnog ulaganja u organizaciju i strukturu to je nemoguće. Same pripreme traju nekad i deset puta više nego samo snimanje. U kazalištu je to puno opuštenije. U filmu mi fali ta kazališna opuštenost, ali i obrnuto. U kazalištu mi često fali disciplina.
Smeta li vam uplitanje politike u kulturu?
Danas je i kultura politika. Namjerno ne kažem politična. Postaje važna, glasna je i direktna. Zapravo nije još, ali postaje glasnija. Naglašavam da postaje svjesnija vremena i prostora u kojem se nalazi, a i predviđam da će se sve manje i manje dati zajebavati od nekoga tko dođe „političkim“ dekretom kao nadređeni. I još, kultura će se naučiti vrlo brzo postojati i bez politike, odnosno političara. Recimo, Hasanbegović je dosta pomogao da se te stvari osvijeste.
Svoje formativne godine proveli ste u Mostaru. Koliko ste danas vezani za Hercegovinu?
Roditelji, sestra i brojni prijatelji su mi tamo. Međutim, kako se čovjek razvija, stvara nove ljude, kontakte, obitelj... Danas se više u Zagrebu osjećam doma nego u Mostaru i Hercegovini. Međutim, kako kaže pjesnik – samo jedno mjesto na svijetu zove se dom. Samo što ja ne znam koje je to.
Kada danas gledate Mostar, koliko je ostalo onog starog Mostara koji vi pamtite iz djetinjstva i rane mladosti?
To je jedna bolna tema. Nažalost, današnji Mostar slika je cijele BiH.
Kao haljina koja se rašiva, kako ste to i rekli u predstavi “Govori glasnije”.
Da, baš to.
Što je onda ono što tu zemlju još uvijek drži nerašivenom?
Tanki konci koji su sve tanji i tanji, bojim se. Pa opstaju ti dijelovi na okupu kao iz neke navike ili obveze, ne znam... Bilo što da kažem o tome bit će nešto što sam već rekao. Tako da ću se zaustaviti na toj haljini koja se rašiva, koja opet nije ništa drugo nego neka blesava metafora koja ne govori zapravo ništa. Bosna i Hercegovina je u problemu ideje o samoj sebi.
Što se tiče vlasti, mislite li da je Željko Komšić poguban za Hrvate u BiH kao što velik broj njih to misli?
Nikad veća udaljenost teorije od prakse nego danas u Bosni i Hercegovini. Nikad beskorisnijih politika, bez smjera i cilja. Bez ideje. Što se tiče Komšića, retorika mu je lijeva, načelno tolerantnija i liberalnija, ali je jednako neučinkovita. Konkretnim rješavanjem problema nitko se ne bavi. Svima je draže zasjesti u neki studio na sat-dva i razglabati o pravima jednog od triju naroda. U Mostaru, recimo, ni kazalište ni pozorište nisu sustavno dotirani. Zašto netko od njih ne riješi to pitanje?
Što mislite, kad će se situacija promijeniti? Hoće li haljina preživjeti?
Iskreno se nadam da će doći neka krojačica koja će biti dovoljno vješta da je spasi.
Jeste li optimist?
Pesimist neću biti odlukom, a optimist ne mogu biti jer bi me realnost brzo demantirala.
Što vam u našem društvu najviše smeta?
Zatvorenost, samodovoljnost i laž službenih politika. To će nužno dovoditi do direktnijih oblika demokracije. Ljudi će ići na ulice i stvarat će paralelne sustave. Građani s rastom nepovjerenja u sustav postaju sve svjesniji alternativnih mogućnosti koje im se pružaju. Prosvjedi iz Pariza i Beograda morali bi djelovati upozoravajuće.
Obično se za Hercegovce veže stereotip da su konzervativni. Smeta li vam to?
Ne smeta jer postoje ljudi koji to doista jesu. Smeta mi kada ljudi, recimo, dođu u Zagreb s onim što donesu od doma i grčevito se drže za to. Onda se druže samo između sebe i osnivaju zavičajne klubove iako su od rodnog kraja udaljeni samo dva sata vožnje. Organiziraju zabave na koje smiju doći samo isti kao oni i slično. Smeta mi ta zatvorenost i pomirenost u definitivnosti vlastitog identiteta.
Je li teško, kao što to Zoster kaže u pjesmi “Budi svoj”, “ne miješati se s mekinjama da te krmad ne poždere”?
Teško je, ali to je jedini izbor koji ima smisla. Što se tiče Marija Knezovića iz Zostera, baš razgovaramo da počnemo raditi nešto zajedno, a njegov je prijedlog da osnujemo bend on, Goran Bogdan i ja. To je za mene bilo nešto najneočekivanije što sam mogao čuti pa sam se odmah složio.
