Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Glazba

Prije 45 godina Scorsese je snimio “Posljednji valcer” s all-stars gostima

Naš glazbeni kritičar Hrvoje Horvat piše o trendovima na hrvatskoj i svjetskoj glazbenoj sceni.
06. prosinca 2021. u 16:14 1 komentara 217 prikaza
Foto: Promo

Iako su originalna filmska verzija “Posljednjeg valcera” Martina Scorsesea i popratni album The Banda, objavljeni 1978., posljednji koncert grupe The Band održan je u ovo vrijeme prije 45 godina u San Franciscu i doista je jedan od najvažnijih događaja u povijesti rocka. Od onih koji su zatvorili neku “eru”, ali filmski započeli novu, sa Scorsesejem koji je potpisao jedan od najboljih koncertnih filmova svih vremena, a poslije i nekoliko velikih rockumentaraca koji ulaze u istu kategoriju

arhivsko reizdanje Springsteen na nuklearni pogon protiv nuklearki 1979. u New Yorku .

Radilo se ne samo o vraški dobrom koncertu nego i o događaju koji je skupnim nastupom brojnih protagonista na sceni prošao vrlo širokim teritorijem američke glazbene povijesti. U organizaciji Billa Grahama, jednog od legendarnih promotora koji je tijekom šezdesetih i sedamdesetih stvarao nova pravila rock-poslovanja, zadnji koncert The Banda pretvorio se u “gala večeru za 5000 ljudi” smještenih u Grahamovoj Winterland dvorani u San Franciscu.

Dovevši na pozornicu svu silu renomiranih gostiju – Ronnie Hawkins, Paul Butterfield, Muddy Waters, Dr. John, Eric Clapton, Neil Young, Joni Mitchell, Neil Diamond, Van Morrison, Bob Dylan, Ringo Starr i Ronnie Wood – The Band su odlazak u vječnost zadnjim koncertom u karijeri pretvorili u jedan od najboljih skupnih nastupa ikada održanih. I na sviračkoj i na organizacijskoj ravni sve je štimalo kako treba, a besprijekoran koncert prava je glazbena riznica. Dakako, pored sviračkog naboja “Posljednji valcer” The Banda ima i sasvim jasan kulturološki podtekst koji koncert razdvaja od pukog sastanka slavnih protagonista.

Održan na Dan zahvalnosti 25. studenog 1976, koncert u San Franciscu osobna je iskaznica zadnje etape rada grupe, na kojoj je žestoki rhythm and blues s početaka zamijenila profinjenija sviračka matrica s kojom su The Band mogli izvesti doslovno sve što su poželjeli. “Posljednji valcer” jednako je važan kao glazbeni i filmski projekt. Koliko su Robertson i The Band uspjeli izvući maksimum iz sviračkog dijela posla, toliko je Martin Scorsese potpisao jedan od najboljih koncertnih filmova svih vremena koji i danas djeluje jednako svježe. Montirajući naizmjenično koncertne sekvence, intervjue s članovima grupe i snimke posebno odsvirane i skladane naslovne teme “The Last Waltz”, Scorsese je uspio savršeno uhvatiti ambijent i atmosferu događaja, te sažeti priču The Banda u film koji protokom vremena baš ništa nije izgubio.

Tu je, naravno, i box-set “The Last Waltz” koji na četiri diska donosi snimku čitavog koncerta, a ukupno 31 originalna izvedba i 24 prije neobjavljene, pravi su eldorado čiju potpunu važnost, kako je govorio i Robertson, niti oni sami nisu znali u potpunosti prepoznati, ili barem na miru uživati u njemu tijekom originalnog “vrćenja” filma. Doduše, Robbie Robertson ponekad je bio sklon preuveličavanju vlastite uloge, pa je tako i u bilješci na ovitku CD boxa govorio o završetku perioda, rock-rebelijanstvu koje je nakon toga nestalo (iako su punk i novi val upravo kucali na vrata) i gostima koji su nakon “Posljednjeg valcera” navodno “napravili karijere” (mada se u Winterlandu pojavila krema imena koja je do tada već postigla zenit).

No, ako je riječima bio na pogrešnom kolosijeku, svirački dio posla kao gitarist, pjevač i glazbeni producent obavio je besprijekorno. I danas je najveći gušt promatrati kako se The Band u vlastitim pjesmama (Up On Criple Creek, The Shape I’m In, The Weight, Stagefright, The Night They Drove Old Dixie Down) i prateći goste u njihovim pjesmama pretvaraju u sviračku mašinu koja jednako dobro vozi u raznim smjerovima, kao vrhunski blues combo uz Muddyja Watersa ili u jazzy-ambijentima s Joni Mitchell, sve dok na scenu ne stigne neupitni Bog, pardon Bob, naravno, Dylan.

Sve skupa uvjerljivo svjedoči o nepresušnim sviračkim i vokalnim kombinacijama “najbolje prateće grupe svih vremena”, u čijoj je kemiji bilo jednako važno svih pet članova; Rick Danko, Levon Helm, Garth Hudson, Richard Manuel i Robertson. S obzirom na širinu repertoara, bjelodano se potvrdila davna kovanica, da su The Band bili formacija sposobna ispričati “cijelu prokletu američku priču”, i to u nekoliko verzija. The Band su oduvijek i bili svirački integralisti, Kanađani koji su, poput Neila Younga, američkoj glazbi pristupali sa strašću i poznavanjem koje je možda baš “pomak” u mjestu rođenja učinio temeljitijim i iscrpnijim.

Kao pobočnici Dylana na jednoj od najvažnijih turneja svih vremena, 1966., The Band su bili primjerena sviračka podloga Dylanovim prevratničkim zamislima. Ako su uz Dylanovo vodstvo The Band donijeli do tada nezamisliv volumen zvuka u rock-glazbu, 1967. snimljene Dylanove pjesme i obrade tradicionala u podrumu kuće u Woodstocku nisu mogle biti različitije. Materijali tek 1975. objavljeni na Dylanovu albumu “The Basement Tapes” pastoralnom atmosferom presudno su odredili put Robertsona i društva u vlastitu karijeru.

"call me up" Novi album Miriiam poput je cjelovečernjeg noir-filma

Albumima s konca šezdesetih (“Music From Big Pink”, “The Band” i “Stage Fright”), The Band postaju samostalna jedinica – dakako, i uz pomoć Dylanovih pjesama “I Shall Be Released” i “This Wheels On Fire” – i sve dublje zahvaćaju u grotlo američkih glazbenih idioma. Povratak poslu pratećeg Dylanova sastava 1974. rezultirao je turnejom s koje je objavljen Dylanov koncertni album “Before The Flood”. Tijekom najveće rock-turneje do tada – i prve Dylanove nakon 1966. – na četrdeset koncerta vidjelo ih je 650.000 posjetilaca, od pet milijuna prijavljenih za ulaznice, nakon čega su snimili i Dylanov album “Planet Waves”. Sve to završilo je gromoglasnim praskom “Posljednjeg valcera”, jednog od najboljih koncerata ikad održanih, ali i snimljenih.

rijedak poremećaj
Ima 22 godine, ali izgleda kao da joj je 8: 'Ljudi osuđuju moje roditelje jer se šminkam, pušim...'
Hrvat iz Ukrajine
trupe su na granici cijelo vrijeme
Hrvat koji je u Ukrajini ratovao šest godina: 'Ne vjerujem da će biti napada, zima ide kraju, počinje sezona kiše'
  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Avatar Asterix
    Asterix:

    Odličan film. Često pogledam i poslušam pokoju stvar na Youtubeu.