Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Glazba

Porin 
za životno djelo izgleda 
mi kao kava 
na kraju 
ručka

Ova današnja glazba doista nije za moje ušne živce. Čujte, svako vrijeme ima svoje. Prvo je bio džez, blues, danas je ovo, a što će biti sutra, to ne znam
20. travnja 2013. u 14:36 0 komentara 623 prikaza
'SPECIJAL OBZOR  16.04.2013., Zagreb - Stjepan Jimmy Stanic, pjevac zabavne glazbe. Photo: Marko Prpic/PIXSELL'
Foto: 'Marko Prpic/PIXSELL'

Stjepan Jimmy Stanić već je punih šest desetljeća vrlo specifična pojava na domaćoj estradnoj sceni. Živa legenda, a opet uvijek nekako po strani, no opet ne toliko po strani da ne bi zvučalo nevjerojatno da mu je ovogodišnji Porin za životno djelo prva i jedina nagrada u karijeri. U 84. godini Jimmy Stanić još privlači šarmom staroga Zagrepčanca i duhom po kojem je bio poznat jednako koliko po svojoj glazbi.

:: S kakvim osjećajima primate nagradu?

Čujte, svaka je nagrada dobra. U životu nisam nikad dobio nikakvu nagradu za sudjelovanje u glazbi.

:: Baš nikada ni jednu?

Baš nikakvu. Pa ni na festivalima, a znate da su se nagrade dijelile šakom i kapom. Bilo je pohvala po novinama, tapšanja po ramenu, ali nikada nagrade. Ovo je prvi put. Samo mi ovo sada sliči na sikterušu. Znate li što je sikteruša? Kava na kraju ručka. Kad ručate, popijete kavu i tu je kraj, idemo doma. To mi nekak tak zvuči, ali možda to ne bu tak.

:: Nadamo se da neće... A je li vam smetalo što su se nagrade, kako sami kažete, dijelile šakom i kapom, ali vama nikada ni jedna? Kako se to moglo dogoditi?

A čujte, to vam stvarno ne bih znao reći. Meni su uvijek davali teže pjesme, koje nitko drugi nije mogao pjevati. Govorili su: \"Daj to Staniću, on će to...\" Tako da sam često morao izvlačiti neke čudne pjesme koje šira publika nije shvatila. A nisam ni ja... Znate ono, nazove vas neki urednik s radiostanice pa vas zamoli da pjevate neku pjesmu, a ja mu onda ne mogu reći da je pjesma šugava. Kužite, to su relacije. Na kraju sam to sve nekako odgodio i evo dobili smo nekakav Porin.

:: Znači, bilo je i šugavih pjesama?

O, da. Bilo je nebuloznih pjesama koje sam ja skiselio pa su ljudi mislili da to nije tako loše jer imam dobar glas. Ali pjesma mora biti dobra, tekst mora biti dobar, nije čak važno ni kakav glas imate, što se danas vidi. Tekst mora masi ući u uho: plačljivi tekstovi, ljubavni, a pa majko moja sim-tam... Ja nikada nisam pjevao te polunarodne pjesme, više sam volio vesele pjesme, da se publika veseli, a ne da plače.

:: Započeli ste karijeru kao džezist, a potom ste prešli na šlagere. Je li to bilo uvjetovano ekonomskim razlozima?

A ne. Moja javna karijera počela je 1951. godine, dotad smo svirali po doma, a u to vrijeme bilo je prilično zaljubljenika u džez: tradicionalni džez, crnački džez, dixieland... U to je vrijeme to bilo popularno. Onda su jedne godine rekli \"čujte, dosta nam je tih stranih pjesama, dajte nešto domaće\". Onda su zmislili festivale na kojima su ljudi počeli slušati domaće kompozicije i tada su prvi put počeli slušati tekstove. Jer dok smo pjevali na engleskom nije se baš puno razumjelo. Danas se opet puno pjeva na engleskom, a za prodaju je jako važno da ljudi po cijeloj Hrvatskoj razumiju tekstove. Tako sam paralelno izvodio džez i festivalske pjesme, morao sam otpjevati i pjesme kao što je \"Kobila Suzy\", da se vidi da sam tu. Džezom sam se nastavio baviti kad sam mogao, kad je bilo prilika i interesa.

:: Spadaju li djetinjaste pjesmice \"Kobila Suzy\", \"Kauboj Jimmy\", \"Dimnjačar\" i druge u niz pjesama koje ste nerado pjevali da se dopadnete širokim masama ili one odražavaju humoristični dio vašeg karaktera?

\"Kauboj Jimmy\" je već postajao kao njemačko-švicarska skladba pa su je meni dali pošto mi je nadimak već bio Jimmy. Možda bi je u suprotnom dali nekom drugom. No, zgodno je ispala ta paralela. Pjevao sam i prijevode nekih drugih šlagera, a onda je došla \"Kobila Suzy\", moja vlastita davna skladba. Bila je neka manifestacija s tužaljkama i nekakvim plačljivim pjesmama, pa sam samome sebi rekao: \"Daj opali neku veselu\". Tako sam napravio \"Kobilu Suzy\" i ona je s godinama rasla. Nakon toga sam na festivalu humora koji je poslije ukinut pjevao \"Tvrdu ljubav\", a na kraju je došao i \"Dimnjačar\". Sve su te pjesme nastale iz moje težnje da se pjeva o nečemu veselom.

:: Kako ste i kada dobili nadimak Jimmy?

Tako me nazvao brat kad sam bio mali. U to vrijeme bili su jako popularni kaubojski filmovi, i bio je jedan kauboj koji se zvao Jimmy. Braća su bila starija od mene i dala su mi nadimak koji mi je ostao do danas.

:: Kada se okrenete u prošlost, jeste li zadovoljni svojom karijerom i životom?

Jako sam zadovoljan. Zadovoljan sam jer sam tu u svojoj domovini. Bio sam okolo po svijetu, lijevo, desno, na sve strane, ali, čujte, svuda ste stranac. A većih uspjeha, onih pravih, nije bilo. Jesam bio priznat, poznat, veliki ljudi su mi davali komplimente, trebao sam s Dizzyjem Gillespiejem ići u Ameriku. Upoznali smo se kad je nastupao u Zagrebu 1956., odsvirao sam cijeli koncert s njim i tada me zvao da pođem s njima u Ameriku. Na žalost, nisam mogao dobiti putovnicu, tadašnje vlasti mi nisu dale jer nisam bio podoban. Bila je neka pričica zbog koje tri godine nisam dobio putovnicu, tako da tu priliku nisam mogao iskoristiti, ali dobio sam na kraju glavnu lutriju – odličnu ženu. Ha-ha... Puno je mojih kolega rastavljeno, ne vidim neke prijatelje neko vrijeme pa kad ih sretnem pitam ih jesu li još oženjeni, a puno njih odgovori da više nisu.

:: U čemu je vaša tajna?

Toleriramo se. Znate da čovjek zna biti i malo nervozan, ovo se vrijeme mijenja strašno, sad ovo, sad ono, biometeorološke su situacije loše, ali to prođe. Tako i moja supruga čeka da meni prođe neka nervozica. I sve u svemu, sve je jako dobro.

:: Žalite li za ičim u životu?

Čujte, priželjkivao sam da bude više publike koja voli džez, ali kod nas to, na žalost, nije bilo. To je glazba o kojoj se mora dosta znati. Kod nas ima publike koja ide na koncerte simfonijskog orkestra, a nema pojma ni sluha za to, ali tamo sjedi. Da, moglo je biti više nekih stvari, ali kaj je – tu je.

:: Pratite li još glazbu ili je to negdje stalo?

Slušam klasičnu glazbu, džez je priznat kao klasična glazba, pa slušam klasične kvartete... Ne mogu reći da slušam, više svirucka nešto dok radim, crtam, rišem... I idu dani.

:: Jeste li još aktivni, planirate li još neki glazbeni projekt?

Namjeravam snimiti nešto s mlađim pjevačima, onako kao što je Sinatra snimio albume dueta s pjevačima i pjevačicama. Imam u planu snimiti i nešto s gitaristom Marijem Igrecom i njegovim Scharf Club Swing Quintetom s kojim nastupam dosta često. Nastupili smo u studiju Zvonimir Bajsić i namjeravamo uskoro snimiti CD, materijal već imamo. To ne bi bio džez, nego zgodne melodije kakvih danas više nema, jer sve se nešto kriči i galami, a nešto za dušu, toga baš i nema. Eto, takvi su nam planovi.

:: Kada uspoređujete nekadašnju scenu i uvjete, to je vjerojatno kao nebo i zemlja?

Jasno da jest. Nisam neki kritičar, ali ova današnja glazba doista nije za moje ušne živce. Čujte, svako vrijeme ima svoje. Prvo je bio džez, blues, danas je ovo, a što će biti sutra, to ne znam.

DIVA CIJELI DAN
Jedan dan u životu beauty novinarke – puno više od pisanja o cipelama
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.