Nova izdavačka kuća Opus Gradna reagirala je izuzetno brzo i hrvatskim ljubiteljima književnosti omogućila čitanje novog romana uglednog engleskog prozaika Juliana Barnesa majestetično nazvanog “Buka vremena”. Roman je na hrvatski s engleskog preveo Bartol Fuchs, a uredio Mladen Janković. Barnes je ne tako davno dobio Bookera za roman “Osjećaj krivnje”, ali je i inače jako dobro poznat hrvatskoj publici. Uostalom, svojedobno je i gostovao u Zagrebu i sigurno je krugu književnika koji će, ako dovoljno požive, dočekati Nobelovu nagradu za književnost.
U povijesnom romanu “Buka vremena”, Barnes se pozabavio likom velikog ruskog skladatelja iz 20. stoljeća Dmitrija Šostakoviča, autora velikog i često izvođenog, raznorodnog opusa. Iako nije napisao tipičnu, kronološku biografiju, Barnes se ipak držao činjenica poznatih iz do sada objavljenih knjiga o Šostakoviču, kojima je pristupio ležerno, gotovo šarmantno i maksimalno opušteno. A mogao je roman zacrniti do maksimuma. Naime, treba reći da se baveći Šostakovičem, engleski romanopisac bavio i tragičnom poviješću SSSR-a, i to iz njegova najtežeg, staljinističkog razdoblja čiji su zločini prema ljudskosti doista usporedivi s nacističkima.
Pritom je mudro i decentno, ali vrlo pitko roman izdašno napunio brojnim publicističkim i povijesnim zapažanjima i događajima, pričajući tako gotovo svakodnevnu priču o jednom vremenu koje nam se donedavno činilo jako dalekim, a sada opet kao da ga njušimo u zraku. Osim Šostakoviča, tog u osnovi neshvaćenog glazbenog genija kojeg su koristile sve sovjetske vlasti, svaka na svoj način i svaka u svom stilu, Barnesa je u “Buci vremena”, možda i iz sebičnih razloga, jako zanimao i proces umjetničkog rada, kako onaj izvanjski, tako i onaj unutarnji. Zapravo je cijeli ovaj roman jedna dobro maskirana esejistička rasprava o umjetnosti, njezinu smislu i utemeljenju, njezinim mogućnostima i ograničenjima, ali i o položaju umjetnika. Ali tu raspravu odličan pripovjedač Barnes snažno kontrolira, pa čitatelj ima dojam da je pred njim jedan romantični, topli roman o životu velikog umjetnika koji je imao i zanimljiv privatni život, naravno, u uvjetima koje je omogućavao kruti i sveprisutni komunistički režim.
Tako se mračni opisi Šostakovičeve političke nemilosti u koju je upadao u gotovo pravilnim vremenskim razmacima, miješaju s ponižavanjima za njegova posjeta Americi nakon Drugog svjetskog rata kada je zapravo branio Staljinovu politiku i kada su ga obični Amerikanci pozivali na samoubojstvo, tj. na bacanje s hotelskog prozora na nogostup. Naravno, Šostakovič ih nije poslušao, kao što nakon oštrog, po život opasnog političkog napada na njegovu operu “Lady Macbeth Mcenskog okruga” (preimenovanu u “Katarina Izmajlova”), i to s najvišeg mjesta, više nije ustrajavao na pisanju opera, što je svakako nenadoknadiv gubitak za glazbu. Barnes je očito minuciozno proučio brojne knjige (a možda i dokumentaciju) o Šostakoviču, jer je neke važne trenutke iz skladateljeva života jako vjerno opisao, toliko vjerno da se čini kao da im je i sam prisustvovao kao povlašteni svjedok. Naravno, pripovjedni majstor poslužio se fikcijskim elementima, dakle vlastitom maštom, te spretno pisanim dijalozima koji nude otvorenu mogućnost za dramatizaciju ovog romana za potrebe kazališne predstave.
Barnes je u romanu “Buka vremena” uvjereni odvjetnik Šostakoviča i njegove umjetnosti, iako ne prešućuje ni njegov nevjerojatan oportunizam, njegovo potpisivanje peticija protiv Saharova i Solženjicina, njegovo iskamčeno učlanjenje u rusku komunističku partiju, njegovo čitanje tuđih govora u kojima se napada Stravinski, inače veliki Šostakovičev idol... No, kao dobar ispovjednik, sve te Šostakovičeve grijehe Barnes uklapa u kontekst ondašnjeg sovjetskog društva i nalazi opravdanje za samozatajnog umjetnika koji je život proveo slušajući samo njemu razumljivu buku, ali ne buku vremena, nego buku glazbe koju je autonomno i suvereno stvarao gotovo cijeli život. •
