Godina je 1986., a šestogodišnja Maryam Madjidi stiže u Pariz. Njezini su roditelji, komunisti u postrevolucionarnom Iranu, bili prisiljeni napustiti svoju domovinu i u Francuskoj zatražiti politički azil. Trideset godina poslije Maryam Madjidi svoja će iskustva, djetinjstvo i odrastanje u dvjema kulturama pretočiti u knjigu “Marx i lutka” za koju će dobiti prestižnu nagradu Goncourt za najbolji debitantski roman. Hrvatska će je publika imati priliku upoznati na Zagreb Book Festivalu koji će se održavati od 20. do 25. svibnja u Muzeju za umjetnost i obrt.
U Zagrebu ćete predstaviti svoju knjigu “Marx i lutka”. Možemo je čitati kao roman, zbirku kratkih priča, ali i kao svojevrsnu autobiografiju ili dnevnik. U određenom smislu, svaki tekst je fikcija, no koliko je vašeg života u ovoj knjizi?
To je autobiografski roman: priče u njemu su doživljene. Tu sam knjigu napisala na temelju svog života, svojeg djetinjstva. Ta se knjiga radi o mome životu, ali ponajprije o mojim osjećajima, mojim doživljajima, mom dječjem pogledu na proživljena iskustva. Pisati znači pripovijedati svoja iskustva, svoje osjećaje i doživljaje, i pretvoriti ih u umjetničko djelo. Bernard-Marie Koltès napisao je: “Prije sam mislio da je naš zanat (spisateljski) u tome da izmišljamo stvari; sada mislim da je on u tome da dobro pripovijedamo stvari. Nikakva mašta ne može konstruirati tako potpunu, cjelovitu i koherentnu stvarnost kao što je ona koju ponekad otkrivamo u slučajnim zgodama putovanja ili života.”
Sama forma djela veoma je zanimljiva – sastoji se od više kratkih priča iz različitih perspektiva, gotovo dramskih dijaloga i poezije. Kako ste se odlučili za takav pristup pisanju romana i kako je izgledao proces njegova nastajanja?
Roman sam počela pisati u Pekingu 2012. Prvo sam napisala tridesetak stranica kao početak romana, a onda sam stala. Čudno... kao da sam morala ostaviti te stranice na miru kako bi priča sazrela u mojoj glavi. Zatim, godinu i pol dana poslije, u Istanbulu, gdje sam tada živjela, nastavila sam pisati, ali također na mahove, u nepravilnim razmacima. Ponekad tjednima ne bih ništa napisala. Tek kada sam donijela odluku da ću napustiti Istanbul i vratiti se u Pariz, poslije šest godina života u inozemstvu osjetila sam silnu potrebu da dovršim taj roman. Mjesec i pol dana pisala sam 9–10 sati dnevno (s jednom stankom, kada bih se otišla prošetati Istanbulom). Forma romana mi se sama nametnula i bez razmišljanja sam počela pisati vrlo kratka poglavlja, kako su mi izvirala sjećanja. Osim toga htjela sam napisati roman koji miješa žanrove: poeziju, kratku priču, osobni dnevnik, kazališni dijalog, pripovijest. Htjela sam da taj roman i svojom formom odražava ideju koju sam željela prenijeti: identitet je mnogostruk, raspršen, to je mozaik od kojeg smo sazdani i koji stalno nanovo preslagujemo tijekom svojeg života. Kao što kaže Amin Maalouf: naš identitet tvore putovi kojima smo pošli. Sve je u kretanju, mnogostrukosti, varijaciji, dakle i slobodi!
Mnogo pišete o dualnosti svojeg identiteta i osjećaju nepripadanja i u Francuskoj i u Iranu. Kako se osjećate sada, nakon što ste napisali “Marxa i lutku”? Je li vam pisanje na neki način pomoglo da to istražite i s tim se pomirite?
Pisanje ništa ne rješava, a još je manje neka terapija. Mislim da je pisanje kopanje po ranama, ali uz pomoć umjetnosti, kako bi se iz njih izvukla ljepota. To znači gledati vlastito lice u zrcalu s lucidnošću i emocijom. Iskreno, i dalje osjećam tu podijeljenost iako sve više konstruiram svoj identitet spajajući ta dva identiteta ili ih barem oba sve više prihvaćajući. Uvijek ću biti spoj dviju kultura ili čak više njih. Nijedan se identitet ne može svesti na samo jednu kulturu. Uvijek u sebi sadržavamo mnoštvo jezika, glasova, glazbi, utjecaja itd...
Pitam se, s obzirom na vašu osobitu perspektivu, koje su prednosti imanja takvog nasljeđa i, u suštini, dvostruke kulture?
Imati dvostruku kulturu znači moći se neprestano kretati od jedne kulture do druge, kao da ste stalno na putovanju. Glavna prednost toga je što ste oslobođeni od zadrtog i opasnog nacionalizma ili izolirajućeg domoljublja. To znači biti slobodan i otvoreniji u toj slobodi, razviti dvostruki kritički i lucidni pogled: i na zemlju porijekla i na zemlju domaćina.
Jedan je hrvatski pjesnik u egzilu napisao kako je svoju domovinu najlakše voljeti iz daljine – biste li se složili s njim?
Da! To je kao s obitelji: što je manje viđaš, to je više voliš! (hahaha). Ako ćemo ozbiljno, mislim da nostalgija, odsutnost i daljina brišu negativnosti određene zemlje i mi smo je tada skloni idealizirati. Nikada nisam toliko voljela Francusku kao kad sam bila daleko od nje. Isto je s Iranom. Uvijek me prati neka prigušena nostalgija za Iranom, ali kad sam ondje, nakon 15 dana hoću iskočiti iz kože i jedva se čekam vratiti u Pariz. Pa se tako vječito klatim između tih dviju zemalja.
U zapadnim društvima možemo primijetiti tendenciju egzotizacije stranih kultura – poput predodžbi o mističnom Orijentu ili divljem Balkanu. Na to nailazimo i u vašoj knjizi, a što je zanimljivo, pišete o tome na koje načine to uspijevate okrenuti u svoju korist. Zanima me što mislite o tome, pogotovo u vremenu takozvane migrantske krize kada svjedočimo porastu ksenofobije i nešto što se do sada smatralo egzotičnim i uzbudljivim postaje strano i zastrašujuće.
Egzotizam je prikriveni, politički korektni rasizam. Egzotizam i kolonijalizam idu u paru i odlično se nadopunjuju. U orijentalizmu ili egzotizmu, iza površinske draži i privlačnosti, iza hinjenog zanimanja za drugoga, taj se drugi zapravo svodi na određene klišeje i stereotipe, a prije svega on služi za projekciju etnocentrične vizije svijeta. Edward Said o tome je napisao moćne stvari, u knjigama kao što su “Orijentalizam” i “Kultura i imperijalizam”. Radilo se, dakle, o rasizmu, a i danas se radi o istome. U korijenu predodžbe o muslimanu, superbogatom Židovu, crnom migrantu koji pogiba u Sredozemnom moru nalazi se strah, istina, ali u egzotizmu i orijentalizmu postoji i prvobitni strah (strah od drugoga, strah od razlike) koji se pokušava svladati i obuzdati tako što će se tim likovima nametnuti stereotipni, redukcionistički, fantazmatski identitet, koji producira osobito Zapad. Producirati identitet za drugoga znači reći mu: takav si, ja te definiram, stavljam te u uski okvir, dakle vladam nad tobom. Ono čemu svjedočimo u Europi nije “imigrantska kriza”, nego “prihvatna kriza”. Vladari različitih država više ne žele prihvaćati ljude, troše milijarde na učvršćivanje granica, grade stvarne i nevidljive zidove i Sredozemlje je postalo golemo groblje. Postoji prihvatna kriza jer Europska unija ponovo tone u fašizam i ksenofobiju, nacionalizam i ultraliberalizam.
U Zagrebu ćete predstaviti svoju knjigu, a sudjelovat ćete i na panel-diskusiji nazvanoj “Odakle dolaziš - život na granici”, na kojoj će se raspravljati o migrantskom valu u zadnjih nekoliko godina. Što mislite, kako bismo trebali postupiti u ovoj situaciji? Točnije, što države i građani mogu i trebaju napraviti kako bi pomogli ljudima u ostvarenju prava na miran i dostojanstven život?
Europska unija treba biti savez naroda i raditi na istinskoj suradnji između svojih članica. No, kao što i sami znate, događa se upravo suprotno. To je liberalna Europa, Europa novca, financija i društvenog isključenja. Ono što možemo učiniti jest glasovati na europskim izborima za neku listu čiji program brani solidarnost i prava migranata, ali koji se zalaže i za društvenu i poreznu pravednost. Zatim, treba se angažirati, prosvjedovati, potpisivati peticije za obranu ljudskih prava i prava izbjeglica, svatko treba sudjelovati prema svojim mogućnostima u promicanju dostojanstva naroda. Mreže udruga su također vrlo aktivne i potpuno ih podupirem, ali treba se boriti i politički, izlazeći na izbore. Ne mogu udruge nositi na svojim plećima čitav teret te neljudske situacije. To je odgovornost država i vlada. Izgubimo li solidarnost, izgubimo li ljudskost, izgubit ćemo same sebe.
Veliki ljudi su sposobni iz nečeg lošeg, kroz svoju osobnu borbu i trud iznjedriti nešto dobro, lijepo i pozitivno, kao što i školjka bisernica od zrnca pijeska upalog u njenu nježnu unutrašnjost napravi biser. Dok kod drugih, zrnce uzrokuje gnoj i truljenje.